Dragan Bursać završio na Golom otoku!

Nego jeste li znali da na Golom nije bilo vremenske kazne. Služite dok se “ne popravite“, a procjenu o vašem ”stanju“ uz sistem daju i vaše kolege, zatvorenici. A ja šutim pa mi se sve čini da se sa Golog otoka, vraćam natrag na ovaj naš Goli otok, na kome svi zajedno živimo svoje živote.

A poradovali ste se!

Plavetnilo Jadrana klizi i udara u brodicu. Sjedim u potpalublju, tamo sjede “neturisti“, kapetan i par lokalaca, kojim je dosadilo da ih sunce žeže po glavi, a vruć vjetar uduvava crvenilo u kožu. Sa lijeve strane u daljini stijene padajućeg Velebita, a sa desne strane otok Rab. Kažu ljudi da je more na pojedinim mjestima duboko i preko 130 metara. Svašta kažu ljudi…

Fantomska delta rijeke Po

Gledam onaj Rab, sa pjeskovitim plažama, koje su u pitomini sušta suprotnost kamenom paklu Velebita, pa se sjetih da je sve ovo prije samo 12 hiljada godina bila delta velike italijanske rijeke Po. I šta učini jedno osrednje ledeno doba, skrati rijeku i stvori ovaj sjeverni Jadran ispod mene.

Putujem za Goli otok.

Regionalni ured njemačke Fondacije “Friedrich Ebert Stiftung“ i udruge Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću iz Hrvatske u pokrenuli inicijativu kojom se urbi et orbi predtavlja Goli otok, te su me pozvali na jedno, unikatno studijsko putovanje, na kome će uz vođenu ekskurziju, svijetu biti prikazan Goli otok, otok na kojem nema ljtovanja, napisaću, ali i otok koji na čudesan način ujedinjuje narode i narodnosti bivše Jugoslavije u zajedničkoj postsocijalističkoj mistici. Valjda nema mjesta-od Gevgelije do Triglava, koje je više svrbilo i znatiželjom mamilo onih 22 miliona samoupravljača.

Kaznionica ili prevaspitavanje? Zlo totalitarnog, jednopartijskog sistema ili mjesto koje je spasilo svijet od prodora Sovjeta i Crvene armije te 1948. na topla mora? Mjesto, koje treba pretvoriti u spomenik ili proširiti, obnoviti i nadograditi? Sve ovo sam čitao na društvenim mrežama, dok sam jezdio Jadranom, ne bi li si učitao sliku nečeg što mi je misterija u mojoj mentalnoj mapi.

U potrazi za Šabanom Bajramovićem, Alkatraz ili Gvantanamo?

Ali ima tu nešto drugo, uvijek ima nešto drugo.

Nisam ja posve iskren, niti sam dobar svjedok da kažem kako će me put prosvijetliti i donijeti neki lični preobražaj. Lagao bih kad bi tako nešto ustvrdio.

Tražim ja Šabana Bajramovića!

Da “onog“ Šabana Bajramovića, onu “Crnu mambu“, onog oca jugoslovenskog bluza, ljudsku legendu, prvog među jednakim u čarobnom svijetu Roma. Eto, taj Šaban Bajramović je robijao na Golom otku, koji se prikazuje ispred mene u svoj svojoj-hmm kamenitosti.

Đelem, đelem, sa slušalica izlazi, dok se brodica približava, jugoslovenskom Alkatrazu, kako su ga medijski i poluturistički krstili, a ja bih rekao, umjesnije, prema jugoslovenskom Gvantanamu-sa svim svojim kontroverzama.

Đelem, đelem!

“Na Golom otoku sam završio ‘fakultet’. Pročitao sam nebrojeno mnogo knjiga, naučio svirati i pisati muziku. Tamo sam propjevao.“, kaže Šaban u jednom od svojih intervjua. Naknadno saznajem, za poprilično romansiranu priču da je Bajramović zbog žene, a zbog koga drugog da je vrijedno, pobjegao iz JNA i da je završio, baš ovdje ispred mene.

A ispred mene?

Ako vas ikad put nanese na Goli otok, a teško da će vas baš nanositi, mada- nikad se ne zna-ako vas taj put nanese, prvo se iznenadite količinom zelenila u priobalnom pojasu. Goli otok je najsličniji fratrovoj glavi, izbrijanoj u sredini, sa onim golim “medenjakom“ oko tjemena i kosom po rubovima. Samo mjesto kose, ovdje borovi, čempresi i makija diraju plavetno more.

Da, to su zatvorenici sadili, isti oni koji su se kao kakvi gusari IB-eovski iskrcali 7. Jula 1949, na “terru incognitu“ jugoslovenskog gulaga. A bilo ih je svakojakih. I onih koji su zaista obožavali, idolopoklonički Staljina, ali i nesrećnika koji su, zbog ljubavi, ljubavnica, ljubavnika i tračeva lokalnih završavali na otoku Golom. U toj priči o džender senzitivnosti, treba reći da je jugoslovenski režim, kako se to pežorativno kazuje, hapsio i žene i da su i one kao logorašice završavale ili u posebnom odjeljenu Golog otoka ili preko, na Svetom Grguru.

“Žene su često bile radikalnije“, govori nam vodič…

Šuma u ljudskoj sjenci

A šuma?

E, da šuma, zanimljivo kako se primila i odrasla na ovoj mjesečevoj podlozi mladog jadranskog krša. A kako i ne bi, ta šuma je stasavala u ljudskoj sjenci.

Vidite, svugdje u svijetu drvo pravi sjenku ljudima, samo su na Golom otoku ljudi pravili sjenku drveću. Zatvorenici su se pomjerali zajedno sa suncem, pravili su nogama stopice, a tijelom hlad, svakom onom boru, da ga prevrtljiva užarena lopta iznad Velebita ne ubije svojom vrućinom.

Ooo, koliko je ljudskih sudbina povezano za rast ove šume!

Poput onog Petra Komnenića, Crnogorca koji nije odustajao od Staljinovog puta, pa je u svojoj-Petrovoj rupi i skončao, a Petrova rupa je surovija od cijelog surovog Golog otoka. To je rupa, površinski kop nekadašnji u kojoj su bili“najzagriženiji“ IB-ovci. Kažem i taj Petar je vjerovatno pravio hlad borovima i čempresima, a uz Petra je stajao i pokoji nepsimeni seljak iz Bosne, koji je lažno oklevetan došao ovdje, kao na drugu planetu i gulio kaznu, za koju nije znao šta je.

U toj rupi Petrovoj, u tom kamenom krateru bola od stotinjak kvadrata, bio je i neki Italijan, poznat po tome što je kao antifašista život proveo u Musolinijevim zatorima, pa je nakon oslobođenja Italije prebjegao u Juglaviju, ali je bio više za Srtaljina, no za Tita, što će reći, Goli otok.

Čovjek je bio zatovrenik fašista i antifašista. Besmisleno! Ali, šta je čovjek i smisao, pod ovim suncem?!

Đelem, đelem!

Santorini, jahte i muzika-gdje sam?

Gledam onda oko sebe, poslije šoka od šume golootočne, čujem tonove, zvukove. Zrikavci su nesnošljivi, ali ih najdačava haouse muzika, sa jahti koje se se nkrcale u zalivu. Pa kad pogledate jahte, mlade ljude na njima, lokalnu kafanicu, suvenir šop, plavetnu vodu, zeleno rastinje čini vam se da ste na nekom bjelilu Santorinija, a ne na mitskom mjestu, crnoj rupi bivše zemlje koja je usisavala ljude. Njih preko 13 hiljada se obrelo ovdje.

Kažu da je 287 ljudi “umrlo“. Čitaj ubijeni u pokušaju bjekstva, kojeg faktički i nije bilo ili su umirali izmučeni radom-tucanjem kamena pod ovim suncem.

Đelem, đelem!

Goli otok dozna, ono što ne može ni OZNA!
A znate li zašto se nije bježalo sa otoka Golog? Nije to samo do izolovanosti, do dubine mora, do jakih stuja i neprisupačne obale, ne! Da je samo do toga pobjegao bi makar neko, a vidite nije ama baš niko za svih 8 godina “pogona“, dok je Goli bio logor. A nije, bilo uspješnog bijega zato što je to jedno od rijetkih zatvorskih mjesta na svijetu gdje su sami zatvorenici, u duhu samoupravljanja imali svoje čuvare, svoje kontrolore, nadzornike i u konačnici, svoju vlast.

Stvar je bila jednostavna i racionalna-ako se navodno kaješ, ako usput cinkariš drugove, ako prisluškuješ, napredovaćeš u golotočnoj zatvorskoj hijerarhiji. Eto tako, dobijaš više vode, iz samica prelaziš u bolje spavaonice, a ako si baš odličan unutrašnji žbir, sleduje te posebna baraka sa privatnim toaletom i nadzornički posao. Pa je plan bijega bilo nemoguće napraviti, jer čovjek u svijetu opšteg prisluškivanja i potkazivanja, nije vjerovao samom sebi, a kamo li nekom drugom. I svaki plan bjega, postaje javna tajana odmah, internet prije interneta.

Goli otok dozna, ono što ne može ni OZNA!

Ideš na Mermer druže!

Na koncu se gotovo izgubila potreba za milicijom ili UDBA-šima, koji su se povukli u svoju dobro opremljenu zgradu, znanu kao “Hotel“. Fascinantno, nisu radili gotovo ništa, sve je umjesto njih odrađivala ljudska zatvorska psiholgija, ekstremi životni uslovi i autodestruktivna sila onih kolji su na “prevaspitavanju“

I tako je logorašima, ostavljena ”Stara žica“, i “Velika žica“-to su uz Petrovu rupu bili kompleksi za zatvorenike. Nećete se iznenaditi kad vam kažem da je Goli otok imao svoje kino, da su zatvorenici izvodili pozorišne predstave, da je u svom tom zlu funkcionisao samoupravni socijalizam sa kopna, na logoraški način. Možda ćete se ipak iznenaditi ako vam kažem da su postojala postrojenja za obradu kamena, meremera i da je tim meremerom popločan dobar dio jugoslovenskih javnih objekata. Ali, caka je da je ”Mermer“ kao preduzeće registriran preko na Rabu. Jer upamtite, Goli otok nije postojao. Makar zvanično sve do šezdesetih godina prošlog vijeka.

“Ali, nije se smjelo reći da je to logor. UDBA je tu formirala proizvodnju i poduzeće koje se zvalo Mermer, a onda se govorilo ‘ideš na Mermer’, a ne na Goli otok. Time se lukavo skrivala ta osnovna funkcija, a to je bio politički preodgoj, jer se govorilo da ljudi tu idu na rad. Zatvorenici su, također, radili na obradi drveta.“, reći će naš vodič, sjanjni doktorant Vlado Bralić, bez čijeg bi vođenja po ovom kamenu sve bilo besmisleno.

Ali, da bi se saznao makar hiljaditi dio onog šta je Goli otok, a on je sazdan od subina ljudskih, trebali bi prvo pogledati stranicu Goli otok i onda krenuti na svoj istorijski put, na kome možda susretnete i nekog pretka ili kakvu neželjenu utvaru iz prošlosti.

Osnovni pojmovi: Špalir i dvomotorci

I sad stojim iznad ove vale, ćutim miris soli i zamišljam život zatvorenika. Onda pogledam u svoj fotoaparat-pa ja sam slikao gotovo isključivo zelenilo, plavetnilo mora i neba, slikao sam divlje olijandere, makiju, cvjetove, slikao sam valove i vale pod njima. Niko mi neće povjerovati da sam bio na Golom otoku! Zaboga, Dragane, nije ovo turistički vodič, govorim sam sebi, dok bjesomučno tražim fotografije prijemnih zgrada gdje je stajao čuveni “špalir“ red ljudi-pod kojim su od sile udaraca padali novopridošli, a taj špalir je bio satavljen u početku od milicje, ali kažem, logoraši su bili veća i jača milicija, pa su na kocu milicajci gotovo napustili špalir i prepustili starim zatvorenicima ili onim povratnicima, zavali su ih “dvomotorci“, da udracima dobrodošlice dočekuju “guštere“.

Stojim i gledam.

Đelem, đelem.

Na ovakvo mjesto su trebali pozvati ili pjesnika, koji bi u par riječi bez nepotrebnih digresija poemom odao počast i ljudima i kamenu. Ili pak horde istoričara, koje bi napravile scenario za film o Golom, a ovako ja nedostojan pokušavam uraditi jednu strašno tešku stvar- ocrtati ličnu emociju.

Ja sam šutio

A Goli otok nije ni kamen, nije ni duboko more, Goli otok nisu ni one rueševne zgrade, ni makija koja sa guštericma izbija iz kamena. Nije Goli, ni onaj turstički voz, koji vas vozi po otku, a bez da znate bilo šta, nije Goili otok čak ni pojedinačna sudbina zatvorenička, ne, ništa od toga.

Goli otok je, dobri moji, dio vaše svijesti, vaš doživljaj, vaša percepcija tako bliske povijesti. To su mirisi koje nosite sa sobom i koji se spajaju sa pinijama, to je kao tuč težak osjećaj koji poneste sa sobom, brodicom nakon povratka na kopno.

Ja sam šutio. Zbunjen. Bilo je ljudi koji su bili potreseni, bilo je onih koji tiho kažu, eh da nam je sad jedan Goli, misleći na postjugoslovensku tajkuniju i političare, kao buduće rezidente tog izmaštanog mjesta nekakve pravde. Ja sam šutio...

A Šaban Bajramović? Šaban je, služio svoju kaznu davno poslije pretvaranja logora u pučki zatvor. On nije bio IB-ovac, nego Zaljubljeni Čovjek, koji mrzi vojsku. Na Golom je naučio, kako kaže poodosta o muzici, ali i o životu, to mu je bio fakultet.

Nego jeste li znali da na Golom nije bilo vremenske kazne. Služite dok se “ne popravite“, a procjenu o vašem ”stanju“ uz sistem daju i vaše kolege, zatvorenici. A ja šutim pa mi se sve čini da se sa Golog otoka, vraćam natrag na ovaj naš Goli otok, na kome svi zajedno živimo svoje živote.

Ništa naučio nisam! A poradovali ste se!

Đelem, đelem!