Dan mladosti: Živio 25. maj

Od našeg prijema u pionire, a bilo je to 25. maja 1973. slavio se Titov rođendan. Negdje u maminom podrumu još uvijek stoje fotografije: Zlaja, Pika, Ceco, Nedim, Dubravka, Lejla, Goca, Mili, Hase, Isidora, ja - s bijelim kapama s petokrakama na glavama i u bijelim košuljama pucamo neke torte: fotograf je bio neki ciničan doajen, mislim da iz te serije ima samo jedna fotka u kojoj stojimo poredani kao apotekarske teglice i gledamo u objektiv koji će ovjekovječiti tadašnji Titov 81. rođendan. 

Piše: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba

I onih sedam što smo još dočekali, dok vječno nije zaspao u Kliničkom centru Ljubljana, nije se mnogo razlikovalo: prvo bi se došlo u školu gdje se, u sali za fizičko, a gdje bi drugo, pripremala priredba u kojoj bi se postrojili svi koji nastupaju – a njih je bilo pedesetak, tako da je već od izvođača nastala gužva. Ostali su razredi natrpavani, kako je koji pristizao, tako da smo sasvim dobro osjetili atmosferu pjesme Desanke Maksimović koju smo učili naizdah i naizust. Govorila je o strijeljanju đaka u Kragujevcu, a njezine su stihove znali svi: Bilo je to u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu / stradala je mučeničkom smrću / četa đaka u jednom danu.  

Valja reći i to da je bilo dobro biti izabran u hor, ili za recitiranje na priredbi, jer su izvođači imali poseban status: nekoliko sedmica pred priredbu bile su probe koje su te spašavale posljednja dva časa, a i svi su te drukčije gledali ukoliko si se penjao na binu. Ja nisam bio prepoznat kao talent za poeziju – s pravom, čini se – pa su me stavili u hor i orkestar (muzika, iznad svega). Autistična sposobnost pamćenja najbizarnijih detalja (odgovora na pitanja “kad su partizani napustili Prozor?” ili “koje su brigade i divizije učestvovale u bici na Sutjesci?”) vodilo me je na gradska takmičenja u kvizu “Titovim stazama revolucije”, tako da je proljetni život na turneji zarana postao normalan. Tada bi se obično dešavalo da bih totalno zapustio školu, pa su dani od ljetnog raspusta do kraja škole, negdje polovinom juna, bili pravi obrazovni pakao. Moralo se učiti od jutra do sutra, jer malo zbog Priredbe, a više zbog lauferaja narečenog pionira, nisam bio odgovarao nijedan predmet. A za ispitivanje – uvijek je bilo vremena.        

Elem, taj naš mali slet, bio je “maketa” onoga što se događalo u Beogradu. Velika, centralna proslava Titovog rođendana, uvijek je bila uvečer, na stadionu JNA (napred, Partizan) uz TV prijenos i uvijek isti ritual. Koreografija i vježbe vojnika s puškama koji svojim tijelima oblikuju petokraku ili natpis “Tito”, i ples omladinki čije grudi isprva nisi mogao znati primijetiti. 

Seksi komunizam u Jugoslaviji

Kasnije ti je bilo potpuno jasno zašto ti je Hertha Muller, dobitnica Nobelove nagrade za književnost, pri razgovoru na Sajmu knjiga u Frankfurtu rekla da je “vaš komunizam u Jugoslaviji bio seksi, sve one cure sa sisama na sletovoma.” Kad bi se odigrao program onda bi dvoje najboljih omladinaca, specijalno izgrađenom stazom koja je vodila od terena do svečane lože u kojoj je sjedio najdraži Sin naših naroda i narodnosti, odnijelo štafetu mladosti. Ona je bila simbol vjernosti nas omladine, nosila se trčeći po cijeloj Jugoslaviji, i obično su je nosili oni koji su bili najbolji učenici ili su posebnim zalaganjem zaslužili da taj komad metala prenose od ruke do ruke. Sve do, rekosmo, svečane lože pred kojom bi se našlo dvoje, koje bi zadihano od trka uzbrdo i od treme, otprilike ovako izgovaralo tekst: “Dra…gi ..hu…hu…hu… Druže uhuhu… Tito. Mi, omladinci cijele huhaha zemlje hu… želimo ti da … i huuua … ovaj rođen... dan proslaviiiiš (pa onda pauza, i apluaz publike koja “razumije” tremu) sretno u našoj socijalističkoj zajednici s tobom na čelu.” Onda bi se Tito sageo poljubio omladinku i omadinca, a stadionom bi se razlegla neka borbema pjesma što je bio znak da će Tito uskoro na spavanje, a omladina na sveopći dernek, s vinjakom i (prvim) ljubljenjem u usta.         

Subverzija, klasne razlike i tehnički detalji

Za Dan mladosti, prvi put sam dobio dozvolu da ostanem cijelu noć vani: Štafeta je stajala na bini Doma mladih, a bendovi su svirali cijelu noć. Oko 12, ili možda malo kasnije, izašli su Idoli i svirali Schwulle uber Europa, čudnu pjesmu na njemačkom. Koreografija je bila takva da je bend svirao neki uvod, Srđan Šaper se šetao okolo kao nekakva karikatura Velikog diktatura, a tekst se izgovarao i kasnije vikao na njemačkom, i to je najviše ličilo na Hitlerov govor. Tada, naravno, nisam mogao znati ništa o subverziji, nazi-kunstu, totalitarizmu i njegovim parodijama, ali osjećao sam tu energiju, možda tu i postao vječiti protivnik kolektivnog duha i histerije, ali, krivo bi bilo i falsifikat da ne kažem da je bilo povodom Titovog rođendana. 

Koji je, odmah se pričalo, bio 7. maja, ali se zbog “tehničkih” detalja slavio kasnije. Moj stari je rek’o:  

- Ma, to ti je tako svuđe kod seljaka, oni se kasnije popisuju. Ni dedo ti nije upisan kad se rodio, nego kad dođe neki činovnik da to utefteri. 

Tako sam, o Titovom rođendanu, osim subverzije, počeo saznavati nešto i o klasnim razlikama. Dok je iznad moje glave stajao natpis: Živio 25. maj.