Damir Imamović, revolucionar u definiranju sevdaha

Pod okriljem sarajevskog Mediacentra, muzički umjetnik Damir Imamović je u utorak 21. decembra prezentirao novi projekat SevdahLab.

Kao neospornog poznavaoca bosanskohercegovačke, ali i niz drugih muzičkih tradicija svijeta, Imamovića možemo smatrati za rodonačelnika "novog sevdaha" kao specifičnog diskursa u izvođenju i poimanju sevdalinke. 

Sevdah nije narodna muzika - hrabro je sročena teza koju Imamović namjerava dokazati kroz niz predavanja u okviru SevdahLaba. Dapače, sevdalinka se, kako u strukturalnom, tako i u estetskom pogledu može smatrati za umjetničku formu koja se zasniva na prilično čvrstim i definiranim principima.   

Često smo svjedoci romantičarskog tumačenja sevdalinke kao "naše narodne pjesme" bez dubljeg obrazlaganja što je to što je čini posebnom. Takođe, ideološke rasprave o tome "čija je" nemaju smisla, smatra Imamović, s obzirom da je strukturalno ova forma zasnovana na elementima nespojivim sa kategorijama kakve su religijska ili nacionalnu pripadnost interpretatora ili autora.  

Tonalni sistemi

Možda se ovo najplastičnije može dokazati ulaskom u tonalnu strukturu. Imamović nam je dokazao da se većina melodija u sevdahu kreće u okvirima jedne od tri figure odnosno ljestvice.

Prvu figuru karakterizira interval male sekunde između II i III stupnja, povećana sekunda između III i IV  stupnja, te hromatski niz od četiri tona između VI i VIII stupnja. Pjesme u kojima raspoznajemo ovu figuru su npr. Teško meni jadnoj ili Bogata sam, imam svega.

Drugi karakteristični tonski niz ima interval male sekunde između I i II stupnja, povećanu sekundu između II i III, te hromatski niz od četiri tona između V i VII stupnja. Na ovakvoj ljestvici bazira se veliki broj najpopularnijih sevdalinki, kao što su Tamburalo momče uz tamburu, Mujo kuje, Snijeg pade, U đul bašti, Telal viče, Mejra na tabutu...

Treća karakteristična figura pojavljuje se nešto rjeđe u pjesmama, no na njoj je baziran jedan od najčešćih instrumentalnih pasaža u praksi. Ona ima hromatski niz od četiri tona između II i IV stupnja, malu sekundu između V i VI, te povećanu sekundu između VI i VII stupnja. 

Međutim, kao što je slučaj i u drugim umjetnostima, pravi majstori će rušiti pravila i ostavljati svoj individualni pečat u okvirima konvencija. Tako je i u sevdalinkama. Kombinacijama navedenih figura, koje nekad čak prelaze u modulacije, nastaju najkvalitetnije izvedbe. Uvođenje 'stranog' tona u očekivani melodijski niz bio je autorski pečat određenih interpretatora, što danas prepoznajemo kao dokaz ukusa i originalnsti. 

Harmonizacija

Harmonizacija sevdalinke nije nužno vertikalna (akordska) već se često radi i o razloženoj harmoniji koja se provlači kroz melodijski niz.

Neprikosnoveni autoritet u smislu harmonizacije, umjetnik koji je pomjerio shvatanje sevdaha u smijeru dursko-molskih odnosa je Ismet Alajbegović Šerbo.

Ovaj harmonikaš je svojom bogatom akordizacijom starih pjesama postigao ono što se u jazzu zove close movements. Upravo ove finese su ono čega je nestalo u kafanskoj praksi - a razlozi za ovo su sociološke prirode. Kafanski muzičari primorani su postizati kvantitet, moraju poznavati i izvoditi ogroman broj pjesama i  stalno tražiti nove vidove komercijalizacije.  

Makami kao utjecaj Istoka

Orijentalni utjecaj na melodiju sevdalinke najjasnije razabiremo kroz korelaciju sa ezanom. Na tlu BiH ezan je bazirana na makamu Hidjaz, a s obzirom da ga je stanovništvo imalo priliku čuti pet puta dnevno (a tako je i danas) sasvim je logično da u sevdalinkama raspoznajemo ovaj karakteristični tonski niz. Ispostavljenost ezanu je poput izloženosti nekom radijskom hitu - čujemo ga posvuda, čuju ga oni kojima on jeste poziv na molitvu, kao i oni koji pripadaju drugim religijama. Njegova zvučnost je sveprisutna. Upravo stoga argument kako je, zbog ezana, sevdalinka imanentno "muslimanska" nema čvrste osnove.

Analiza dokazuje da je ezan, odnosno makam hidjaz, u stvari tonska figura 2 (prikazana gore). Osim ovog, u sevdalinkama nailazimo na naznake makama Nikriz i Rast. 

Imamović je iznio i tezu kako je moguće da popularni harmonikaški "trileri" izviru iz makama. Naime, na temperiranom instrumentu kakva je harmonika, nemoguće je odsvirati neke makamske tonove. Triler, odnosno brzo izmjenjivanje dva susjedna tona, trebao bi predstavljati zamišljeni makamski ton koji se nalazi upravo imeđu dva dotična tona na harmonici.

Razvoj sevdalinke

U razvoju sevdalinke od dolaska austrougarske u BiH moguće je pratiti dvije linije. Jedna je tzv. sazlijska, ona za koju smatramo da je sačuvala intimni kontekst izvođenja sevdalinke i njenu tradiciju, dok je druga "orkestralna", odnosno linija koja je tekla u smislu novih vidova komercijalizacije (u koju spada i izvođenje na harmonici). I jedan i drugi tok jednako su bitni za cjelokupnu sliku o tome šta jeste sevdah.

Prvi snimci bosanske muzike oćenito napravljeni su 1908 za Deutsche Gramophon. Tada su snimljeni: Nazif Memišević sa svojim orkestrom, Trio Mustafe Sudžuka, guslar Rizvan Kardović, violinista Vaso Stanković Andolija, sazlija Salih Kahrimanović, jevrejsko tamburaško društvo La Gloria, Dikija Ferhatović i Dilfa Becić uz saz, te prva profesionalna pjevačica Sida Musafija. 

Imamović je predstavio stare snimke sevdalinki uz saz u izvođenju Amira Haskića i Asima Jasike, Muhameda Mešanovića Hamića, Behke i Ljuce, Emine Zečaj i Selima Salihovića.

Orkestralnu liniju pratili smo kroz najranije snimke Nazifa Memiševića i Vase Stankovića Andolije kroz koje naziremo prilagođavanje sevdalinke kafanskom izvođenju. Bora Janjić Šapčanin ih je (tridesetih godina XX stoljeća) pjevao u maniru belcanta, a legendarna Sofka Nikolić uz svoj orkestar izvodila na operetni odnosno salonski način. Poslušali smo i Rešada Bešlagića i njegovu baritonsku izvedbu uz orkestar (koja nas je podsjetila na recentne postratne pokušaje ideološko-prigodničarskog izvođenja sevdalinke uz simfonijski orkestar).

Kako se pjevačima vratio "njihov glas"

Tek pedesetih godina, sa dolaskom Ismeta Alajbegovića Šerbe na Radio Sarajevo pjevačima sevdaha se ponovo sugerira da pjevaju "svojim glasom". Među prvim takvim pjevačima bio je Zaim Imamović. Podsjetili smo se snimaka Jovice Petkovića, pjesme Joze Penave Bosno moja poharana u čijoj se četvrtoj strofi pominje i drug Tito. Poslušali smo antologijske izvedbe koje su postale standard: Mujo Kuje u izvođenju Nade Mamula, te Đul Zulejha - Safeta Isovića. Predavanje je zaključeno snimkom Himze Polovine. 

SevdahLab

U cjelini, Imamovićev SevdahLab predstavlja revoluciju u definiranju onoga što sevdah jeste. Nikada do sada šira javnost nije imala priliku upoznati se sa sevdalinkom na ovako razrađen način. Imamović kao vrstan praktikant sevdaha, kao istraživač i baštinik kulturnog kapitala koje mu je ostavio dedo Zaim Imamović, kao široko obrazovan muzičar, filozof i intelektualac ima potpuni legitimitet da o sevdalinci govori sa autoritetom i nauči nas mnogo o njoj.