Bruno Jelović je napravio prvi ranč za pse u BiH: 'Želim da budemo primjer svijetu'

Od davnina postoji izreka da je pas najbolji čovjekov prijatelj, onaj koji ne odustaje od nas i kada svi odu, i onaj koji zahtjeva tek malo naše pažnje da bi mu cijeli svijet bio ispunjen i sretan.

Vlasnici kućnih ljubimaca znaju kakva neraskidiva veza se dogodi između nas i šapa koje nam svaki dan čine boljim, ljepšim, a i čine nas kao individue boljim ljudima.

Nažalost, neki psi nemaju privilegiju da imaju svog čovjeka. Oni lutaju ulicama, spavaju na kiši i žive sa bolestima. O njima nema ko da se brine, a često sistemska rješenja ili nisu dovoljna ili dođu u poziciju, da pored sve dobre volje budu i nehumana.

Psi lutalice, molećivih pogleda za hranu, stanuju na ulicama naših gradova. Među njima su i nekadašnji vlasnički psi, pušteni iz ruku ljudi da se brinu sami o sebi jer su bili nedovoljni, stari ili bolesni.

Njihov cijeli svijet je ako im neko da komad hrane ili barem uputi lijepu riječ i dlan ruke koji će ih podragati po glavi.

Ako ih higijenska udruženja uhvate, često ih odvedu u azile u kojima žive u lošim uslovima, čime se problem ne rješava već produbljuje. Ranije, takvi psi su bili eutanazirani zbog nemogućnosti pronalaska adekvatnog smještaja. I to nije samo samo problem Bosne i Hercegovine, već svih zemalja svijeta.

Problem nije samo u psima, već i u ljudima koji ih se plaše. A, svjedočimo i o porastu nasilja i monstruoznog ubijanja čak i vlasničkih pasa kao što je to bio Medo, pas iz Istočnog Sarajeva, kojeg je na brutalan način ubio Aleksandar M. iz Istočnog Sarajeva. Posljednji slučaj za koji javnost zna je pas Umut kojeg su volonteri jednog udruženja pronašli sa dislokacijom vilice uzrokovanom tako što mu je neko pucao u istu.

U Sarajevu, javnosti su poznati i slučajevi gdje su psima u usta i anus gurane petarde od strane maloljetnika, sve do sistematskog udaranja, zlostavljanja, držanja pasa u neadekvatnim uslovima. Ili jednostavno, tjeranja od sebe jer su 'prljavi'. Jedan čovjek je svojom misijom to odlučio zaustaviti i pružiti psima život kakav zaslužuju, oslobođen od straha i potrebe. 

Bruno Jelović, Bosanac i Hercegovac koji se vratio iz Švicarske, dao je intervju za portal Radiosarajevo.ba o prvom ranču za pse u Jajcu.

"Prije osam godina sam došao u posjetu porodici u BiH i tako je spontano krenulo. Vidjeli smo između rodnih mjesta mog oca i majke, Guče Gore i Nove Bile, improvizirano smetljište gdje su ljudi izbacili dva psa, Torija i Mowglija. Torija smo spasili, ali Mowglija uz sve napore nismo mogli.

Dalje smo se vozali i hranili cuke, snimao sam ih, te sam želio da pokažem da u BiH imamo cuke koje trebaju našu pažnju. Neko me pitao 'Zašto ne bi napravio stranicu za donacije?' nakon nekog vremena. Razmišljao sam dugo i odlučio formirati udruženje u Švicarskoj 'Save the dogs BiH'.

Korak po korak, danas smo tu. Sve je krenulo spontano i bez plana, jednostavno smo počeli", priča nam Bruno.

Nije azil, već ranč

Njegov prvi pas Mia, koju ima tetovažu na glavi, bio je pas koji je promijenio njegov život i naučio ga kako se o istom treba brinuti.

"Moj prvi pas Mia je tada imala 5 godina i znao sam šta treba psu - ljubav, njega, prostor, smještaj i toplota", poručio je.

Prvobitni plan Brune bio je da kupi zemlju i napravi, ne azil, već ranč na kojem bi smjestili dosta pasa i spriječili nekontrolisano širenje lutalica.

"Kod nas mi to ne zovemo azil, već ranč u Jajcu. Ovdje živi oko 400 pasa, sedmično dolaze dva do tri psa, ali imamo i starih koji uginu u međuvremenu, tako da je broj uvijek oko 400 pasa", kaže.

Ranč je u fazi izgradnje, a kada se isti završi, bit će na oko 240.000 kvadratnih metara.

"Brinemo se i o gradskom azilu Bugojno sa Gornjim i Donjim Vakufom za 200 do 300 pasa, ali je situacija u jednom momentu eskalirala na 1000 pasa.

S jednim radnikom koji se brinuo o svima njima, za mene je to bio logor za pse. Izmet do koljena, nisu imali da jedu, jeli su smeće koje su im ljudi donosili samo da nešto pojedu.

Situacija je bila katastrofalna. Toliko je smrdilo, nije se moglo boraviti gore. Poslije posjete tom azilu sam uvijek završio u bolnici", priča o katastrofalnom stanju u kojem je azil bio.

"Gradski azil smo počeli renovirati 2023. godine i sada je u lijepom stanju. Zaposlili smo sedam ljudi, a i smanjili broj pasa na 600 - 700. Preuzeli smo na sebe sve troškove za platu, hranu i kompletan azil. Azil je i dalje gradski, ali mi se brinemo o svemu", nastavlja Bruno.

'Mi što radimo zovemo ranč, oni i dalje to zovu azil', poručuje.

Pas Kango i priča o ljubavi

Organizacija iz New Yorka, Dodo, poznata po emotivnim video zapisima o spašavanju životinja iz katastrofalnih uvijeta, odlučila je napraviti priču o psu kojeg je Bruno Jelović spasio u Bosni i Hercegovini.

"Dodo je objavio Kangu kojeg smo spasili 1. maja 2024. godine na putu prema Vincu. Pokušao sam mu polako priči, bio je u lošem stanju, ljudi su govorili 'šta će ti on, on će umrijeti za dan dva'. Kango je i danas u 2025. godini živ, on je kralj i alfa pas. Živ je i doživit će još godina. Udebljao se 20 kg, dlaka mu je top, u dobrom je stanju", priča Bruno.

Svaki pas ima svoju priču

"Minimum 50 priča je ostavilo poseban trag na mene jer svaka pseća priča ima takav uticaj. Rekao bih da je Kango, ako bih se morao odlučiti", poručio je.

"Podršku lokalne vlasti iz Jajca imamo, obećali su nam da ćemo dobiti 40.000 KM što još nismo dobili, ali nadamo se da će biti. Dr. Kesten, veterinar iz Jajca, ali i veterinari iz Bugojna i Podbrda su nam velika podrška. Radili smo sa svim gradovima iz BiH, pružili smo čitavoj državi ruke i nema psa iz BiH da nije kod nas.

Bilo bi dobro kada bi se vlasti mnogo bolje i principijelnije uključile, jer bi tako taj problem mogli brzo i bolje riješiti", kazao nam je.

Planovi za budućnost

"Meni je cilj da u BiH riješimo sve sa trideset do pedeset rančeva, da zaustavimo nekontrolisano širenje, da kastriramo pse, i da ih smjestimo u BiH te da ne prebacujemo u druge države. Već da oni budu u našoj državi i napravimo radna mjesta, napravimo primjer i da BiH bude primjer čitavom svijetu. Ja na tome radim i o tome sanjam.

Projekt živi od donacija. Građani BiH mogu pomoći kako žele i mogu. Primarno je da javljaju gdje su ugroženi psi, koji žive na lancima ili u boxovima, gdje su psi zlostavljani da ih možemo spasiti. Da nam pomognu da znamo gdje su loše situacije i da ih pokušaju spriječiti", poručio je.

"Ako mogu finansijski pomoći, to bi nam značilo. Ovo je jako skupo, trošimo 25 tona hrane mjesečno. 

Ali samo tako se treba i može raditi higijenski, samo se tako održava kako treba inače se pravi haos i to nije smisao ovog posla", objasnio nam je Bruno.

Svaka životinja napada kada se brani

"Još uvijek nemamo program volontiranja, jer nije lako se osloniti na to. Moramo imati fiksne radnike koji će o svakom psu brinuti svakodnevno. Imamo puno posjete iz cijelog svijeta, skoro svaki dan na ljeto i proljeće i svako može doći u posjetu.

Edukacija je bitna i moja nada je u djeci. Počet ćemo raditi edukacije u školama u Jajcu, te će nas djeca posjetiti na ranču da vide i upoznaju pse. Kod djece je najveća nada, oni su budući policajci, bauštelci i šta odluče da budu u životu.

Naša misija je da im pokažemo i dotaknemo njihova srca sa time da su psi i životinje nešto lijepo i da mogu biti njihovi najbolji prijatelji, a ne samo što čuju da su 'psi loši'.

Svaka životinja se brani kada je neko napada", poručio je Bruno.

Zašto udomljavanje nije opcija?

"Udomljavanje nije naš najveći fokus. Udomljavamo samo pse koji su ovdje nesretni, a to je minimalni procent pasa. Za veliku masu problema u BiH nije rješenje udomljavanje, već sistem da psi imaju potpun život na ovakvom ranču - njegu, hranu i veterinarsku pažnju. 

Životinjski domovi u Švicarskoj, Njemačkoj i diljem Europe pretrpani su psima sa Balkana. Pa čak Italije i Portugala. Zemlje su pretrpane i kada pitamo udruženje iz vana da li mogu primiti psa, to je sve puno.

Ne želim biti dio sistema koji misli da je vani sve bolje. Zašto da u Bosni ne napravimo nešto najbolje? 

Psi su pretrpani na dva kvadrata i onda se nadaju nečemu što se neće desiti. Kod nas žive dobar život i imaju sve što im treba", poručio je.

Planovi za budućnost su da napravimo više ovakvih rančeva, da kastriramo i steriliiramo pse i zaustavimo nekontrolisano širenje, da nema cuka po ulicama, da se ljudi i djeca ne boje ugriza i pasa lutalica. A ni psi.

Koliko se ljudi boje pasa, i psi se boje ljudi jer im ljudi svašta rade. Problem želim riješiti na dobrobit pasa i ljudi. Da psi imaju dobar život, da im ništa ne fali i da su sretni.

Poruka za čitatelje

"Zahvalan sam na podršci od onih koji i vole, ali i ne vole životinje. To je normalno, neko voli ovo ili ono.

Ali imam poruku za one koji ne vole životinje i pse - pustite ih makar na miru, nemojte ih tući, bacati petarde na njih, maltretirati ih. Ne radite im loše stvari.

Bog sve vidi, svi plaćamo račun karmi, niko od toga ne može pobjeći. Idite poštenim i dobrim putem, pustite životinje na miru, jer sve što loše činiš jednog dana, kad - tad, će se vratiti", zaključio je Bruno u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.