Dossier Biljana Plavšić: Ko je bila ratna zločinka koja se lažno pokajala u Hagu

Godina 2026. ostat će upamćena na ovim prostorima kao godina u kojoj su počeli umirati osuđeni ratni zločinci.

Nakon što je 27. augusta, iza haaških rešetaka umro monstrum Ratko Mladić, danas, 1. oktobra, umrla je i njegova "sestra po zlu" Biljana Plavšić. 

"Ta žena bila je dio entitetskog političkog vrha koji je konstruisao režim etničkog čišćenja. Ta žena govorila je da su Bošnjaci 'genetski deformisani materijal'. Ta žena stajala je uz politiku koja je sistematski rušila džamije, protjerivala ljude i pretvarala čitave gradove u puste etničke laboratorije. Sjetimo se njenog trijumfalnog komentara nakon rušenja Aladža džamije u Foči. 'Kakav bi to bio srpski grad s toliko džamija?'", najkraća je biografija ove, kako ju je zvala čuvena književnica Slavenka Drakulić, "kandidatkinje za ženskog doktora Mengelea". 

Biljana Plavšić rođena je u Tuzli prije 96 godina. Po struci biolog i univerzitetska profesorica, u politiku je ušla 1990. godine kao članica Srpske demokratske stranke (SDS). Izabrana je u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, a tokom rata postala je jedna od vodećih figura entiteta RS, i to ne pasivna politička figura.

Kako će se navoditi u haškoj presudi iz 2003, Plavšić je između 1. jula 1991. i 30. decembra 1992. učestvovala u zajedničkom kriminalnom poduhvatu usmjerenom na progon nesrpskog stanovništva u 37 opština Bosne i Hercegovine. Tribunal je utvrdio da je svojim političkim djelovanjem podržavala kampanju etničkog čišćenja koja je dovela do ubistava hiljada civila i protjerivanja hiljada ljudi. Posebno je dokumentovano da je pozivala paravojne snage iz Srbije da pomognu snagama bosanskih Srba u nasilnom provođenju etničkog čišćenja.

Retorika etničkog razdvajanja i dehumanizacije

Plavšićina ratna politička retorika bila je jedan od elemenata kojima je njen um zlikovca opravdavao stvaranje etnički homogenih teritorija. U javnim istupima govorila je o pravu bosanskih Srba na veliki dio teritorije Bosne i Hercegovine i o navodnoj potrebi da Srbi imaju "prostor", dok je muslimane opisivala kroz izrazito dehumanizirajuće kategorije.

U jednom od često citiranih navoda iz 1993. godine tvrdila je da su bosanski muslimani "genetski deformisani Srbi". Sjećamo se i izjava da je etničko čišćenje "prirodna pojava", što je postalo jedno od najpoznatijih obilježja njene ratne retorike. Neka ostane i zabilježena njena izjava iz 1993. da bi, čak i ako bi šest miliona Srba poginulo, preostalih šest miliona moglo živjeti u slobodi. U istom kontekstu historija će upamtiti i njenu izjavu da, ako je potrebno da tri miliona ljudi izgubi život kako bi se kriza riješila, "neka se to uradi".

Bijeljina i divljenje Arkanu

Posebno je jezivo sjećanje njenog odnosa sa Željkom Ražnatovićem Arkanom i njegovim paravojnim formacijama. Početkom aprila 1992. Arkanove snage učestvovale su u nasilnom preuzimanju Bijeljine i zločinačkom teroriziranju i ubijanju muslimanskog stanovništva. Plavšić je 4. aprila 1992. posjetila Bijeljinu u delegaciji koja je trebala "procijeniti stanje na terenu". Tokom posjete sastala se s Arkanom. Kako znamo, čestitala mu je na djelovanju i javno ga zagrlila i poljubila. Kasnije je dokumentovano i da je bila u kontaktu s njegovim ljudima.

U jednom dokumentu iz novembra 1992. Plavšić je sama opisivala kako je slala pisma ljudima poput Vojislava Šešelja i Arkana kako bi okupila ljude spremne da "se bore sa Srbima" na teritoriji RS. To je posebno važno za razumijevanje kasnijeg narativa o njenoj navodnoj potpunoj političkoj nevinosti: postoje dokumenti i svjedočenja iz ratnog perioda koji pokazuju da je aktivno podržavala mobilizaciju i djelovanje srpskih snaga i paravojnih struktura.

Šta je zapravo "priznala" u Hagu?

Plavšić se dobrovoljno predala Tribunalu u januaru 2001. godine. Prije nego što je to učinila, Milorada Dodika učinila je svojim političkim sinom i lansirala njegovu političku karijeru. Našu analizu ovog odnosa možete pročitati OVDJE.

Prvobitna optužnica bila je mnogo šira i uključivala je, između ostalog, optužbe za genocid i druge zločine. Međutim, 2002. godine napravila je nagodbu s Tužilaštvom i priznala krivicu po jednoj tački: progonu kao zločinu protiv čovječnosti. U zamjenu za priznanje krivice, ostale tačke optužnice su povučene, uključujući optužbu za genocid. Tribunal ju je 27. februara 2003. osudio na 11 godina zatvora.

Biljana Plavšić je pred Haškim tribunalom 2002. godine izgovorila riječi koje su u tom trenutku izgledale kao jedno od najdramatičnijih priznanja odgovornosti nekog visokog funkcionera RS-a. Govorila je o hiljadama nevinih ljudi koji su postali žrtve organizovanog i sistematskog nastojanja da se Bošnjaci i Hrvati uklone s teritorije koju su bosanski Srbi smatrali svojom. Priznala je da je i sama bila dio političkog rukovodstva koje je takvu politiku provodilo. Kazala je da opravdanje samoodbranom i preživljavanjem ne može biti opravdanje za počinjeno. Još važnije, Plavšić je tada insistirala na individualnoj odgovornosti: "Ja prihvatam odgovornost za svoj dio u tome. Ova odgovornost je moja i samo moja."

Dramatično je govorila o istini, odgovornosti, žrtvama i potrebi da se prekine krug gorčine i mržnje. Tribunal je njeno priznanje i izraženo kajanje uzeo kao značajnu olakšavajuću okolnost. U februaru 2003. osuđena je na 11 godina zatvora zbog progona kao zločina protiv čovječnosti. Na prvi pogled, bila je to priča o političarki koja je konačno priznala vlastitu odgovornost. Ali, nismo dugo čekali da maska padne i da ponovo vidimo lice žene koja je ushićena ljubila Arkana, ruku svježe zakrvavljenim životima nedužnih Bijeljinaca. Već u zatvoru je napisala knjigu Svedočim, gdje je nastavila braniti ključne elemente narativa agresije. Knjiga nije bila nastavak njenog haškog priznanja, nego gotovo njegovo poništavanje.

Jedan od najočitijih primjera odnosio se na masakr na Markalama. Uprkos tome što je pred Tribunalom priznala da je političko rukovodstvo kojem je pripadala odgovorno za progon nesrpskog stanovništva, u knjizi je ponovila laž da su Markale bile muslimanska "namještaljka" kojom se željelo izazvati međunarodnu intervenciju protiv Srba. Pisala je o navodnoj unaprijed pripremljenoj scenografiji, kamerama koje su čekale eksploziju i tvrdila da je general Michael Rose bio uvjeren da je riječ o muslimanskom scenariju. Tako je žena koja je pred sudijama govorila o potrebi da se "spozna istina" i "prihvati odgovornost" istovremeno odgovornost za jedan od najstrašnijih zločina nad sarajevskim civilima ponovo prebacivala na žrtve.

To nije bio izoliran primjer. Potom je u intervjuu za švedski časopis Vi 2009. godine priznanje je predstavila kao pravnu strategiju koja joj je omogućila povoljniji ishod. Drugim riječima, ono što je pred Tribunalom izgledalo kao moralno, političko suočavanje sa vlastitom odgovornošću počela je opisivati kao sredstvo kojim je pregovarala o kazni. Sud je, nažalost, povjerovao njenom priznanju. Uzeo je u obzir njeno kajanje, prihvatanje odgovornosti i doprinos pomirenju. Plavšić je dobila 11 godina zatvora, a nakon odslužene dvije trećine kazne puštena je na slobodu.

Još uoči njenog izlaska iz zatvora bilo je jasno koliko je dubok raskorak između slike pokajnice koju je predstavila pred sudom i političkog narativa koji je nastavila njegovati. A, možda je najbolji završni dokaz tog raskoraka došao mnogo godina kasnije. U augustu 2026. godine, nakon smrti zločinca Mladića, Plavšić je izjavila da je on bio "dobar čovjek" i da je "uvijek bila na njegovoj strani".

Krug zatvoren

I tu se zatvara krug.

Od političarke koja je Bošnjake nazivala "genetski deformisanim Srbima", preko žene koja je ljubila Arkana nakon zločina u Bijeljini, do osuđene ratne zločinke koja je pred sudijama govorila o odgovornosti, a onda je, iza zatvorskih zidova, ponovo počela graditi isti onaj svijet u kojem su Markale bile "namještaljka", zločini nad civilima provokacija, a vlastito priznanje tek sredstvo za bolju nagodbu.

Nije se, dakle, odrekla onoga što je bila. Odrekla se samo odgovornosti koju je, barem nakratko, bila prihvatila. Njeno pokajanje nije poništilo ono što je govorila prije njega, niti je kasnije povlačenje priznanja poništilo ono što je pred Tribunalom izgovorila. Ostali su dokumenti, presuda, imena žrtava i mjesta zločina. Ostale su i njene vlastite riječi, jedne nasuprot drugima, kao možda najprecizniji zapis o onome što je nazivala pokajanjem.

Biljana Plavšić danas je umrla. Ali odgovornost za ono što je učinila nije umrla s njom. I takvom će je historija upamtiti.