Biljana Plavšić i rečenica koju joj historija ne može izbrisati: "Historija će ti suditi"

Povodom smrti osuđene ratne zločinke Biljane Plavšić portal Radiosarajevo.ba podsjeća na jedan izuzetno snažan tekst Bore Kontića, objavljen na portalu InfoRadar u aprilu 2022. godine o događaju iz aprila 1992. godine u Bijeljini i susretu tadašnjih članova Predsjedništva BiH Biljane Plavšić i Fikreta Abdića s Arkanovim jedinicama.

Kontić u tekstu, kojeg je portal Radiosarajevo.ba već prenosio, oslanjajući se na svjedočenje novinara Seje Omeragića pred Haškim tribunalom, posebno izdvaja časnog sarajevskog novinara Vladu Mrkića, koji je tih dana ušao u Bijeljinu kako bi zabilježio ono što se događalo.

U jednom trenutku Mrkić se obratio Željku Ražnatoviću Arkanu riječima: "Ovo što si uradio muslimanima u Bijeljini, da znaš, historija će ti suditi".

Kontićev tekst nije samo podsjećanje na jednu ratnu scenu i hrabrost novinara koji je svjedočio onome što se događalo. To je i priča o tome šta ostaje zapisano, a šta vremenom bude potisnuto iz kolektivnog sjećanja – o Biljani Plavšić čiji je politički i ratni put presuđen pred Haškim tribunalom, ali i o Vladi Mrkiću, tihom novinaru koji je, kako piše Kontić, "gledao i slušao, zapisivao, e da bi ono što je zapisao oživjelo scenu pred čitaocem".

Kontićev tekst zato vrijedi pročitati ponovo, upravo danas, kada je vijest o smrti Biljane Plavšić ponovo otvorila pitanje njenog mjesta u historiji Bosne i Hercegovine.

Piše: Boro Kontić

Ne znam da li su se ikada prije i ikada poslije sreli, ali aprila 1992. jesu. 

Biljana Plavšić.
Vlado Mrkić. 

Valjalo bi po logici ovog pitanja između ova dva imena staviti veznik i, ali ne mogu. Staviti između ova dva imena veznik i bilo bi skrnavljenje. Evo zašto… 

Hrabri Sejo Omeragić 

Događaju nisam prisustvovao, ali se čvrsto može vjerovati onome ko jeste. Seji Omeragiću, novinaru, 1992. godine na redakcijskom spisku Slobodne Bosne. U pitanju je događaj od kojeg je počela realizacija plana etničkog čišćenja istočne Bosne. Mjesec dana do majskog (12. maj) zasjedanja Skupštine RS kada je Ratko Mladić zlosutno izgovorio opomenu: Ovo je genocid. 

Fotografija svjetski slavnog Rona Haviva, nastala tom prilikom a pominjana ovih dana u okviru tridesetogodišnjice, esencijalna je. Do zuba naoružani Arkanovac šuta ubijenu Bošnjakinju. Fotografiju sam prvi put vidio prilično godina nakon što je nastala i danas je imam u potresnoj, dragocjenoj monografiji koju mi je Ron Haviv, s ponosom ističem, lično poklonio. Uz posvetu koja se poziva na zajedničko nam uvjerenje da su dokument i svjedočenje svetinje. I da bez njih nema istine. 

I prije ove fotografije sam mnogo saznao o bijeljinskom aprilu 1992. iz teksta Seje Omeragića i na jedan poseban način iz zapisa Vlade Mrkića, tada novinara sarajevskog Oslobođenja. 

Radeći na projektu Novinarstvo kao prvi nacrt historije, tačnije na dokumentovanju iskaza novinara o svojoj ulozi svjedoka pred Haškim sudom, obavio sam i obiman intervju sa Sejom Omeragićem. Ružna li je riječ "obavio" u ovom slučaju! Jer razgovor ove vrste je dragocjen i inspirativan. Omeragić mi je najviše govorio baš o Bijeljini između 2. i 4. aprila 1992. 

O tome je govorio i pred Haškim sudom, u suđenjima Momčilu Krajišniku i Slobodanu Miloševiću. O onom što je vidio, što je čuo, zapisao, zapamtio. Posebno je dragocjeno njegovo svjedočenje jer je tih dana u Bijeljini novinarima pristup bio onemogućen. Omeragić je ušao predstavljajući se kao tjelohranitelj Fikreta Abdića. 

Veliki Vlado Mrkić 

I da se htio poslužiti istim trikom, Vlado Mrkić to ne bi uspio. Tankovijasta, dječačka figura Vlade Mrkića apsolutno ne bi prošla kao propusnica. Ušao je u Bijeljinu krhki Vlado Mrkić nekim zaobilaznim putem, prethodno upozoren da su svuda "rojevi" snajperista. 

Pred sudom u Hagu Omeragić opisuje scenu u kojoj su se našla ova dva sarajevska novinara, fizički toliko različiti, različiti i po stilu pisanja, ali sa zajedničkim moralnim imperativom da moraju biti na mjestu događaja i napisati to što su vidjeli. Istinu. 

U Omeragićevom svjedočenju posebno mjesto ima scena u kojoj su tadašnji članovi bosanskohercegovačkog Predsjedništva, Biljana Plavšić i Fikret Abdić. Između njihovih imena evo mirne duše stavljam veznik i. Stoje njih dvoje u, kako bi se reklo, društvu Arkanovom. Tu su i ljudi iz bijeljinske opštine. 

Dok sam slušao Omeragićevo govorenje, ovu sam scenu zamišljao kao onu poznatu iz iskustva renoviranja stana. Svratilo se u stan koji se upravo renovira, e da bi se nakratko vidjelo šta i kako majstori trenutno rade. A majstor je Arkan. Renoviranje je upravo u fazi etničkog čišćenja. 

Scenu nadgledanja radova (domaćica Plavšićka s neskrivenim zadovoljstvom majstora cjeliva) nenadano narušava pojava Vlade Mrkića. Vlado Mrkić se obraća Arkanu. Citiram Seju Omeragićačijem plemenitim ljudskom i profesionalnom odnosu trebamo zahvaliti što je Mrkićevo obraćanje nadživjelo vrijeme i događaj. Pa i učesnike. 

Mrtav je sada Vlado Mrkić (1940 – 2002.). Mrtav je Arkan. Ali, zahvaljujući Seji Omeragiću danas znamo da je samozvanom gospodaru života i smrti, Željku Ražnatoviću Arkanu, u sceni gdje se ni "muha ne čuje", Vlado Mrkić izgovorio: 

"Ovo što si uradio muslimanima u Bijeljini, da znaš, istorija će ti suditi".

Dočim sam Vlado Mrkić u svom zapisu objavljenom u Oslobođenju ni riječi o tome. O sopstvenoj hrabrosti. On je od onih pisaca koji gleda i sluša, zapisuje, e da bi ono što je zapisao oživjelo scenu pred čitaocem. A on se izmakne u drugi plan. 

I kada je priveden u policijsku postaju, i tu je tek savjesni posmatrač koji registruje sve što (mu) se dešava. I susret sa kolegama Radio Bijeljine i članovima Predsjedništva BiH, s Arkanom… komandantom srpske nacionalne garde, Ljubišom Savićem Mauzerom, koji ga propituje koju slavu slavi, kad je Đurđevdan i da li zna očenaš. 

Sejo Omeragić, jedan od – dozvoliću sebi ovdje svoj lični osjećaj – rijetko iskrenih, do nevjerovanja iskrenih osoba, u svom svjedočenju pred Haškim sudom kaže da je potpuno šokiran gledao u Mrkića nakon one rečenice upućene Arkanu. A Arkan, takođe zapanjen, nakon što povrati prisebnost, uzvraća nesuvislo: Ko si, ti si neki… daj mi ličnu kartu. 

Kad je pročitao ime (lijepo ovih dana HDZ Nikola Lovrinović zagovara obavezno upisivanje nacionalnosti!), Arkan likujući nagađa: Pa ti si neki Hrvat?! Tada se u zvučnu scenu ubacuje unjkavi glas Biljane Plavšić: Nažalost, Srbin je. 

O Biljani Plavšić je konačni sud donio Haški sud. Riječi više ne treba traćiti. 

Ali evo je ovih dana u grotesknom igrokazu sa članovima njenih sljedbenika. Nenad Stevandić, lider Ujedinjene Srpske, govori pred kamerama o dokumentu (opet neko razdruživanje!) koji bi kao trebalo da potpiše predsjednica Republike Srpske. Te umjesto imena Željka Cvijanović, Stevandić izgovora: Biljana Plavšić. Svi prisutni, uključujući Milorada Dodika, ovu "grešku" dočekuju  groktavim smijehom odobravanja. 

A paralelno s ovim, baš istog dana, Plavšićkina vršnjakinja, Ursula Haverbeck (93 godine), po treći je put poslana u njemački zatvor. Prvi put je osuđena 2004. Zbog negiranja Holokausta. Učinila je to još dva puta i sada po treći put odlazi u zatvor, otpraćena sudijinim ličnim obraćanjem "To što vi širite je otrov". 

I istina je svetinja 

Negiranje Holokausta u Njemačkoj je krivično djelo i propisana je kazna zatvora do tri godine. Tako je to u državi u kojoj postoji zakon. No u državi, u regionu, u kojima ga nema ili se kada biva postavljen u pokušaju, ignoriše i napada, presuđena ratna zločinka živi svoj mirni umirovljenički život, daje intervjue i slovi za skoro pa (pravoslavnu) sveticu… 

A Vlado Mrkić, kojeg smo u ovom tekstu ostavili u onoj sceni gdje zbog izgovorene riječi može pasti glava, i koji se uprkos tome oglašava je, priznajmo, poprilično zaboravljen. Jer nije bio lik iz novinarskih kuloara i recikliranih anegdota. Potražiti se mora u arhivama i knjigama. Počesto posegnem za njegovim knjigama i svaki me put dirne njegova posveta i potpis, skrajnut i nenametljiv. Vlado. 

Dočim su danas u modi fejzbučke i twiteraške petarde kojima poneko i nadoknađuje propuštenu normu. Cijene se i tekstovi nastali iz plagiranja i recikliranja. Vrijeme je urlikanja. 

Vlado Mrkić je bio tihi, šutljivi čovjek, samozatajan do nepostojanja. Niti se publici dodvoravao, niti je rečeno pomodnom terminologijom, na šerovanje i lajkanje računao. Ali je pri tome pisao i zapisivao tako da to vraća vjeru u ono drevno: riječ je svetinja. I istina je svetinja. 

U protivnom, svijet je, rečeno čuvenom frazom slavnog dramskog pisca, "priča koju idiot priča, puna buke i bijesa".