Boro Kontić: Vlado Mrkić

Ne znam da li su se ikada prije i ikada poslije sreli, ali aprila 1992. jesu.

Biljana Plavšić.

Vlado Mrkić.

Trending

BHmeteo objavio prognozu: Pročitajte kakvo nas vrijeme očekuje za prvomajske praznike

Valjalo bi po logici ovog pitanja između ova dva imena staviti veznik i, ali ne mogu. Staviti između ova dva imena veznik i bilo bi skrnavljenje. Evo zašto…

Piše: Boro Kontić za portal Inforadar

Događaju nisam prisustvovao, ali se čvrsto može vjerovati onome ko jeste. Seji Omeragiću, novinaru, 1992. godine na redakcijskom spisku Slobodne Bosne.

U pitanju je događaj od kojeg je počela realizacija plana etničkog čišćenja istočne Bosne. Mjesec dana do majskog (12. maj) zasjedanja Skupštine RS kada je Ratko Mladić zlosutno izgovorio opomenu: Ovo je genocid.

Bijeljina, početak aprila, 1992.

Fotografija svjetski slavnog Rona Haviva, nastala tom prilikom a pominjana ovih dana u okviru tridesetogodišnjice, esencijalna je. Do zuba naoružani Arkanovac šuta ubijenu Bošnjakinju. Fotografiju sam prvi put vidio prilično godina nakon što je nastala i danas je imam u potresnoj, dragocjenoj monografiji koju mi je Ron Haviv, s ponosom ističem, lično poklonio. Uz posvetu koja se poziva na zajedničko nam uvjerenje da su dokument i svjedočenje svetinje. I da bez njih nema istine.

I prije ove fotografije sam mnogo saznao o bijeljinskom aprilu 1992. iz teksta Seje Omeragića i na jedan poseban način iz zapisa Vlade Mrkića, tada novinara sarajevskog Oslobođenja.

Radeći na projektu Novinarstvo kao prvi nacrt historije, tačnije na dokumentovanju iskaza novinara o svojoj ulozi svjedoka pred Haškim sudom, obavio sam i obiman intervju sa Sejom Omeragićem. Ružna li je riječ „obavio“ u ovom slučaju! Jer razgovor ove vrste je dragocjen i inspirativan. Omeragić mi je najviše govorio baš o Bijeljini između 2. i 4. aprila 1992.

O tome je govorio i pred Haškim sudom, u suđenjima Momčilu Krajišniku i Slobodanu Miloševiću. O onom što je vidio, što je čuo, zapisao, zapamtio. Posebno je dragocjeno njegovo svjedočenje jer je tih dana u Bijeljini novinarima pristup bio onemogućen. Omeragić je ušao predstavljajući se kao tjelohranitelj Fikreta Abdića.

I da se htio poslužiti istim trikom, Vlado Mrkić to ne bi uspio. Tankovijasta, dječačka figura Vlade Mrkića apsolutno ne bi prošla kao propusnica. Ušao je u Bijeljinu krhki Vlado Mrkić nekim zaobilaznim putem, prethodno upozoren da su svuda „rojevi“ snajperista.

Pred sudom u Hagu Omeragić opisuje scenu u kojoj su se našla ova dva sarajevska novinara, fizički toliko različiti, različiti i po stilu pisanja, ali sa zajedničkim moralnim imperativom da moraju biti na mjestu događaja i napisati to što su vidjeli. Istinu.

U Omeragićevom svjedočenju posebno mjesto ima scena u kojoj su tadašnji  članovi bosanskohercegovačkog Predsjedništva, Biljana Plavšić i Fikret Abdić. Između njihovih imena evo mirne duše stavljam veznik i. Stoje njih dvoje u, kako bi se reklo, društvu Arkanovom. Tu su i ljudi iz bijeljinske opštine.

Dok sam slušao Omeragićevo govorenje, ovu sam scenu zamišljao kao onu poznatu iz iskustva renoviranja stana. Svratilo se u stan koji se upravo renovira, e da bi se nakratko vidjelo šta i kako majstori trenutno rade. A majstor je Arkan. Renoviranje je upravo u fazi etničkog čišćenja.

Scenu nadgledanja radova (domaćica Plavšićka s neskrivenim zadovoljstvom majstora cjeliva) nenadano narušava pojava Vlade Mrkića. Vlado Mrkić se obraća Arkanu. Citiram Seju Omeragićačijem plemenitim ljudskom i profesionalnom odnosu trebamo zahvaliti što je Mrkićevo obraćanje nadživjelo vrijeme i događaj. Pa i učesnike.

Mrtav je sada Vlado Mrkić (1940 – 2002.). Mrtav je Arkan. Ali, zahvaljujući Seji Omeragiću danas znamo da je samozvanom gospodaru života i smrti, Željku Ražnatoviću Arkanu, u sceni gdje se ni „muha ne čuje“, Vlado Mrkić izgovorio:

„Ovo što si uradio Muslimanima u Bijeljini, da znaš, istorija će ti suditi“.

Dočim sam Vlado Mrkić u svom zapisu objavljenom u Oslobođenju ni riječi o tome. O sopstvenoj hrabrosti. On je od onih pisaca koji gleda i sluša, zapisuje, e da bi ono što je zapisao oživjelo scenu pred čitaocem. A on se izmakne u drugi plan.

I kada je priveden u policijsku postaju, i tu je tek savjesni posmatrač koji registruje sve što (mu) se dešava. I susret sa kolegama Radio Bijeljine i članovima Predsjedništva BiH, s Arkanom… komandantom srpske nacionalne garde, Ljubišom Savićem Mauzerom, koji ga propituje koju slavu slavi, kad je Đurđevdan i da li zna očenaš.

Sejo Omeragić, jedan od – dozvoliću sebi ovdje svoj lični osjećaj – rijetko iskrenih, do nevjerovanja iskrenih osoba, u svom svjedočenju pred Haškim sudom kaže da je potpuno šokiran gledao u Mrkića nakon one rečenice upućene Arkanu. A Arkan, takođe zapanjen, nakon što povrati prisebnost, uzvraća nesuvislo: Ko si, ti si neki… daj mi ličnu kartu.

Kad je pročitao ime (lijepo ovih dana HDZ Nikola Lovrinović zagovara obavezno upisivanje nacionalnosti!), Arkan likujući nagađa: Pa ti si neki Hrvat?! Tada se u zvučnu scenu ubacuje unjkavi glas Biljane Plavšić: Nažalost, Srbin je.

O Biljani Plavšić je konačni sud donio Haški sud. Riječi više ne treba traćiti.

Ali evo je ovih dana u grotesknom igrokazu sa članovima njenih sljedbenika. Nenad Stevandić, lider Ujedinjene Srpske, govori pred kamerama o dokumentu (opet neko razdruživanje!) koji bi kao trebalo da potpiše predsjednica Republike Srpske. Te umjesto imena Željka Cvijanović, Stevandić izgovora: Biljana Plavšić. Svi prisutni, uključujući Milorada Dodika, ovu „grešku“ dočekuju  groktavim smijehom odobravanja.

A paralelno s ovim, baš istog dana, Plavšićkina vršnjakinja, Ursula Haverbeck (93 godine), po treći je put poslana u njemački zatvor. Prvi put je osuđena 2004. Zbog negiranja Holokausta. Učinila je to još dva puta i sada po treći put odlazi u zatvor, otpraćena sudijinim ličnim obraćanjem „To što vi širite je otrov“.

Negiranje Holokausta u Njemačkoj je krivično djelo i propisana je kazna zatvora do tri godine. Tako je to u državi u kojoj postoji zakon. No u državi, u regionu, u kojima ga nema ili se kada biva postavljen u pokušaju, ignoriše i napada, presuđena ratna zločinka živi svoj mirni umirovljenički život, daje intervjue i slovi za skoro pa (pravoslavnu) sveticu…

A Vlado Mrkić, kojeg smo u ovom tekstu ostavili u onoj sceni gdje zbog izgovorene riječi može pasti glava, i koji se uprkos tome oglašava je, priznajmo, poprilično zaboravljen. Jer nije bio lik iz novinarskih kuloara i recikliranih anegdota. Potražiti se mora u arhivama i knjigama. Počesto posegnem za njegovim knjigama i svaki me put dirne njegova posveta i potpis, skrajnut i nenametljiv. Vlado.

Dočim su danas u modi fejzbučke i twiteraške petarde kojima poneko i nadoknađuje propuštenu normu. Cijene se i tekstovi nastali iz plagiranja i recikliranja. Vrijeme je urlikanja.

Vlado Mrkić je bio tihi, šutljivi čovjek, samozatajan do nepostojanja. Niti se publici dodvoravao, niti je rečeno pomodnom terminologijom, na šerovanje i lajkanje računao. Ali je pri tome pisao i zapisivao tako da to vraća vjeru u ono drevno: riječ je svetinja. I istina je svetinja.

U protivnom, svijet je, rečeno čuvenom frazom slavnog dramskog pisca, „priča koju idiot priča, puna buke i bijesa“.