Beledija u Sarajevu: Znate li priču o zloglasnom zatvoru kraj Vijećnice?

Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić prošle sedmice je najavila nastavak projekta rekonstrukcija fasada u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.

"Završene su sve procedure i izabrani su izvođači radova za rekonstrukciju fasada zgrade Beledije i zgrade u ulici Safvet- bega Bašagića iza Sebilja.

Sramota je da izgled prekrasne Vijećnice narušava zapuštena, a kao historijsko naslijeđe zaštićena zgrada Beledije. Za rekonstrukciju Beledije smo dobili finansijsku podršku Ministarstva komunalne privrede i ministra Almira Bečarevića", navela je, između ostalog, Karić.

Zgrada Beledija sagrađena je 1892. godine kao zgrada općine. Svoju prvobitnu funkciju nikada nije ispunila. Projektovao ju je slavni austrougarski arhitekta Karlo Paržik, koji je širom Sarajeva ostavio svoj pečat.

Prije početka Drugog svjetskog rata (WW2), za vrijeme "vladavine" Nezavisne države Hrvata ova zgrada postaje zloglasni zatvor u koji su zatvarani neistomišljenici tadašnjeg režima.
Mnogi borci protiv fašizma bili su zatvoreni u njoj, a samo neki od njih su Vaso Miskin Crni, Radojka Lakić, Benjamin Finci i drugi.

Finci, bh. revolucionar i pripadnik radničkog pokreta, uhapšen je 1929. godine, a nakon mučenja bačen je kroz prozor Beledije, s visine od deset metara. Tadašnja "policija" ovaj je slučaj okarakterisala kao samoubistvo.

Nakon tog rata, ulica u kojoj je smještena Beledija dobila je Fincijevo ime, a 1993. godine preimenovana je u ulicu Brodac.

Zgrada općine u kojoj se krvarilo

Knjiga Sarajevo u revoluciji koja govori o teškim vremenima u Sarajevu prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata čuva svjedočenja, pisma i izjave mnogih koji su njoj proveli možda i najteže trenutke svog života.

Teror u Sarajevu 1941. godine možda najbolje opisuje letak Mjesnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, koji je imao karakter proglasa upućenog Sarajkama i Sarajlijama, izdat prvih dana januara 1942, u kojem se posebno govori i o tome šta je neprijatelj u toku osmomjesečne okupacije učinio u Sarajevu. U letku se, između ostalog, kaže:

"Skoro nema kuće u Sarajevu iz koje nije neko prošao kroz sarajevske kazamate. Maleni su bili policijski zatvori Beledija, Šegrtski dom, malena je bila Bogoslovija da primi sve one kojih se plašio fašistički režim. Mase Sarajlija trunu danas u koncentracionim logorima, gonjeni na prisilni rad s dva do tri krompira dnevno. Umjesto da postoje prijeki sudovi za špekulaciju, pljačku i ubistva, prijeki sudovi su stvoreni da u ljudima ubiju sve ono što je dostojno čovjeka. Sarajevom je protekla krv nevinih taoca. U Sarajevu su lijepljeni plakati u kojima su krvnici oglašavali izvršenje smrtnih presuda nad našom Radojkom Lakić, Džavidom Haverićem i ostalim herojima radničke klase. Danas se nad Sarajevom nadvila strašna avet policijskog terora. Bez slobodnog kretanja, bez slobode putovanja, bez mira u svom domu, zasipani svakodnevnim odredbama i naredbama, takav je danas život nas Sarajlija".

Potresna svjedočenja

Potresna su svjedočenja onih koji su bili u Belediji. Štefica Belak, omladinka Pokreta uhapšena je 11. decembra 1942. Ovako je svjedočila poslije:

"Moje saslušanje trajalo je 12 dana. Iz dana u dan, i za vrijeme saslušanja, tučena sam i mučena svakodnevno od agenata... Poslije saslušanja agenti su me, zato što nisam davala podataka, konkretnih, kakve su oni tražili, odvodili u podrum gdje su bili svedeni i drugi muškarci i žene... Ovdje se vršilo mučenje na taj način što su agenti otvarali jake i hladne tuševe, a poslije tuša išlo se ponovo na saslušanje, gdje su nastavili sa udarcima, a kada bi zatvorenik pao u nesvijest, vraćan je ponovo pod tuš... Jedan od načina mučenja bio je i stavljanje soli u usta zatvorenika. Isto tako praktikovali su metodu mučenja na tzv. Ražnju", piše u knjizi Sarajevo u revoluciji.

"Zatvori, naročito Beledija, bili su prepuni, a ustaše su primjenjivale najčudovišnije vrste mučenja ne bi li došle do novih imena i podataka o radu organizacije. U ovu hajku uključili su se i četnici iz okoline Sarajeva. Pred ustaški prijeki sud izvedeno je 87 zatvorenika, od kojih je 12 osuđeno na smrt". (Božo Madžar, pripadnik Pokreta)

Mnogi su odvedeni i u logore Jasenovac i Staru Gradišku. 

Da zidovi mogu govoriti

Mnoge priče iz Beledije vjerovatno nikada neće biti ispričane. Postoje legende da su baš u ovoj zgradi u podrumskim ćelijama bili Gavrilo Princip, a kasnije i Alija Izetbegović....

Nakon završetka WW2, zatvor je raspušten, a od 1960. godine nekoliko porodica je "zauzelo" ćelije i pretvorilo ih u svoj dom. 

Jedan od njih je Edis Ćirić Braco, koji je u Belediju došao živjeti kada je imao sedam godina. Njegova obitelj bila je prva koja je uselila u prazne prostorije bivšeg zatvora. 

U toj jednoj ćeliji, od sedam i po kvadrata, živjela je cijela njegova petočlana porodica. Mati otac, brat, Braco i sestra im. Svi su tu spavali: "Bez kupatila, bez išta."

Postala je tako Beledija stambeni objekat, a prije 19 godina zaštićena je i kao kulturno naslijeđe grada Sarajeva.