Bajraktarević i Sulejmanović: Simboli pobjede života

Postoje životne priče koje nisu samo sportske. One postanu svjedočanstvo jednog vremena, dokaz da zločin nije uspio ugasiti jedan narod, jednu kulturu i jednu nadu.

Takve su priče Esmira Bajraktarevića i Emira Sulejmanovića, dvojice nogometnih i košarkaških reprezentativaca Bosne i Hercegovine, djece Srebrenice, čiji su životi mogli završiti u tišini masovnih grobnica, ali su umjesto toga stigli do najvećih sportskih pozornica svijeta.

Na dan kada se Srebrenica prisjeća svojih nevinih žrtava i 31 godinu nakon genocida čuva sjećanje na hiljade ubijenih Bošnjaka, njihove priče nose posebnu težinu. Oni nisu samo fudbaler i košarkaš. Oni su simboli preživljavanja, dokaz da nakon najveće tragedije može doći novi život.

Esmir Bajraktarević rođen je daleko od zemlje svojih roditelja, u Sjedinjenim Američkim Državama, ali je odrastao sa sviješću o korijenima koje nosi. Njegovi roditelji Elmir i Emina preživjeli su strahote rata i genocida u Srebrenici, dok su mnogi članovi njihove porodice ubijeni. Među žrtvama su bili Esmirov djed i amidže, ljudi čija imena danas predstavljaju dio porodičnog sjećanja koje nikada nije izbrisano.

Umjesto da Srebrenica bude samo mjesto tuge, Esmir je svojim životom pokazao da može biti i mjesto rođenja nove nade. Fudbalski talenat odveo ga je do profesionalnog nivoa, a nastupi za reprezentaciju Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu učinili su ga jednim od simbola nove generacije Zmajeva. Njegov dres nije samo sportski simbol, on predstavlja vezu sa precima, sa porodicom koju nije upoznao i sa domovinom njegovih roditelja.

Svaki njegov izlazak na teren nosi poruku: oni koji su željeli nestanak jednog naroda nisu uspjeli. Iz Srebrenice nisu ostale samo mezarje i sjećanja. Izrasli su ljudi koji danas stoje pred milionima i svojim uspjehom govore istinu.

Od zbijega do dresa Barcelone

Druga priča je ona Emira Sulejmanovića, košarkaša Bosne i Hercegovine čiji je životni početak bio obilježen strahom i borbom za opstanak. Rođen je 13. jula 1995. godine, u vrijeme kada je Srebrenica bila mjesto najveće tragedije u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Njegov dolazak na svijet dogodio se u bijegu, u šumi, u okolnostima u kojima su mnogi drugi izgubili živote.

Umjesto da njegovo ime bude zapisano među nestalima, Emir je izrastao u vrhunskog sportistu. Put ga je vodio kroz evropsku košarku, kroz velike klubove i takmičenja, sve do dresa reprezentacije Bosne i Hercegovine. Njegova karijera nije samo zbir utakmica, poena i pobjeda, ona je priča o djetetu koje je preživjelo ono što nijedno dijete ne bi smjelo doživjeti i koje je svojom snagom pokazalo da život može pobijediti tragediju.

Srebrenica je izgubila hiljade svojih sinova, očeva, braće i djece. Mnoge porodice su prekinute, mnoga imena nikada nisu dočekala da budu izgovorena na stadionima, u dvoranama i pred svjetskom publikom.

Ali Esmir i Emir su dokaz da priča Srebrenice nije samo priča o smrti. To je i priča o opstanku.

Njihovi roditelji i oni trebali su završiti u grobnicama, a postali su ljudi koje gledaju milioni. Trebali su biti samo još jedna prekinuta sudbina, a postali su putokaz generacijama koje dolaze. Njihov uspjeh nije zaborav žrtava, nego nastavak njihovog života kroz djecu koja danas nose njihova imena, kroz mlade koji sanjaju iste snove i kroz istinu koju pronose svijetom.

Esmir i Emir nisu samo sportski reprezentativci Bosne i Hercegovine. Oni su reprezentacija jednog naroda koji je preživio. Oni su dokaz da se iz pepela može roditi snaga, da se iz bola može roditi ponos i da nijedna masovna grobnica ne može zatrpati budućnost.

Srebrenica ih nije slomila. Srebrenica ih je rodila kao simbol pobjede života.