Analiza | Iz Zagreba je još prije šest godina poručeno da "BiH ne mora opstati"!

U dijelu bosanskohercegovačke javnosti primjetna je svojevrsna konsternacija otvorenim miješanjem zvaničnog Zagreba u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine, što eskalira ovih dana tvrdnjama premijera Republike Hrvatske, Andreja Plenkovića, da su neke presude Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP) "kompromitirane" (ma šta to značilo), najavljujući praktično iz naše zemlje, putem državne televizije BHT,  rušenje samo jedne od njih – one u slučaju "Kovačević".

Nakon što je ovih dana otkriveno i da će (očito u koordinaciji sa Zagrebom) narednog mjeseca visoki predstavnik Christian Schmidt na kontroverzan način pojaviti u svojstvu svjedoka i "prijatelja suda" pred ESLJP, pokušavajući, također, srušiti ovaj slučaj, nametnulo se pitanje šta stoji iza ovih akcija i koliko je naš zapadni susjed stvarno "najveći prijatelj" i "najveći zagovornik" Bosne i Hercegovine.

Zašto slučaj "Kovačević"

"Ako bude potvrđena, presuda (Kovačević) bi mogla dodatno podijeliti političke stranke u BiH po pitanjima reforme Ustava, čineći provedbu odluka Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda još većim izazovom, budući da one zahtijevaju ustavne amandmane.”

Ova rečenica, napisana u izvještaju OHR-a upućenom prošle godine Vijeće sigurnosti UN-a, najbolje ilustruje namjere visokog predstavnika Christiana Schmidta.

U čemu je tolika opasnost presude u slučaju "Kovačević" da su se, prema pisanju ovdašnjih medija, i Schmidt i Zagreb dali i u njeno rušenje. Presuda u predmetu "Kovačević" donesena je u augustu 2023. godine. Prema toj  presudi, Bosna i Hercegovina bi trebala biti jedna izborna jedinica, a građani mogu glasati za kandidata za člana Predsjedništva BiH nezavisno od toga kojem narodu pripada i u kojem entitetu živi.

Delegati u Domu naroda Parlamenta BiH birali bi se među pripadnicima naroda sa teritorije cijele države, a ne samo njenih pojedinih dijelova...

Kako su nedavno pisale kolege sa portala Istraga.ba, provedba ove presude, faktički, onemogućava prihvatanje zahtjeva HDZ-a BiH kada je u pitanju izborno zakonodavstvo. Pravosnažna presuda u slučaju "Kovačević", zapravo, eliminira svaku mogućnost treće izborne jedinice.

"Suština ove presude je to da je u njoj, pored etničke, utvrđena i teritorijalna diskriminacija. Evropski sud za ljudska prava, faktički, navodi da je legitimno predstavljanje diskriminatorno. Članovi Predsjedništva BiH se, prema ovoj presudi, moraju birati na području cijele države, a ne iz entiteta. Delegati u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH moraju biti izabrani sa teritorije cijele države. Dakle, Predsjedništvo BiH – jedna izborna jedinica. Dom naroda PS BiH – jedna izborna jedinica. Bez entiteta", naveo je ovaj medij.

A zašto je sve ovo bitno prije skoro 13 godina je objasnio sam Dragan Čović, lider HDZ-a BiH:

"Promjene Ustava i Izbornog zakona želimo iskoristiti da dobijemo svoj entitet".

"Pozicije iz ratova"

No, da vidimo zašto se zvanični Zagreb ponaša na ovaj način. Zagrebačke Novosti su još 2021. godine upozoravale da se hrvatska vanjska politika svodi na Srbiju i BiH – gdje je "uvelike ograničena ustrajavanjem na pozicijama iz ratova".

"Hrvatska deklarativno tvrdi da je najveća prijateljica BiH, ali u stvarnosti se tako ne ponaša. Naša vanjska politika dopustila je da je u potpunosti instrumentalizira HDZ BiH, s čime ide i nepriznavanje sadašnjeg Predsjedništva. Tako se otežava put BiH ka EU. Ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, predsjednik Zoran Milanović i premijer Plenković ignoriraju institucije i posjećuju dijelove susjedne zemlje bez komunikacije s predstavnicima službenih vlasti. Odnosi sa Srbijom u stalnoj su napetosti. Odnosi sa Slovenijom smirili su se jer sadašnja vlada u Ljubljani ne izaziva probleme oko Pirana. Čini se da srdačne odnose imamo samo s Mađarskom", izjavo je u septembru 2021. godine Božo Kovačević, analitičar i bivši hrvatski ambasador.

Do danas se ovdje - kada je u pitanju BiH- ništa nije promijenilo, osim što su ove pozicije Zagreba postale i agresivnije.

"Drugi bi se na našem mjestu i više miješali", reći će Plenković prilikom nedavnog posjeta BiH.

Da bi se razumjelo zašto je hrvatska, preciznije HDZ-ova, politika "uvelike ograničena ustrajavanjem na pozicijama iz ratova"  treba se  vratiti na juni i decembar 1991. godine kada je prvi hrvatski predsjendik Franjo Tuđman definirao ključne stubove jednog takvog pristupa.

"Ne treba računati sa BiH kao nečim što je od Boga dano i treba da ostane. Opstanak BiH kao samostalne i suverene, sve kada bi bio moguć, ide u svakom slučaju na štetu hrvatskog naroda, onemogućava normalno teritorijalno ostvarenje hrvatske države i stvara pretpostavke za nestanak i onolikog dijela hrvatskog naroda kakav je danas u BiH", reći će Tuđman 27. decembra 1991.

To je sastanak na kojem će se Tuđman preko Mate Bobana obračunati sa Stjepanom Kljujićem, ratnim članom Predsjedništva BiH, te tako zadati smrtonosni udarac svim pro-bosanskohercegovačkim hrvatskim političarima u BiH. Od tada "glavni tok" politike bh. Hrvata dugoročno ne računa na BiH.

Naprosto, Kljuić i slični nisu se uklopili u Tuđmanove planove. Pola godine ranije, u junu 1991. prvi hrvatski predsjednik će reći "da sa hrvatskog gledišta, ne manje nego li sa srpskog, postoji problem da se  pitanje riješi u svojoj biti, jer uspostavljanje granica Bosne poslije Drugog svjetskog rata jeste povijesni apsurd..."

"Znači, ostanak, suverenost Bosne u današnjim uvjetima sa hrvatskog gledišta je takva da se mi za nju ne samo ne moramo zauzimati, mi je ne smijemo otvorneo postavljati, ali što ne prihvatiti tu ponudu razgraničenja kada je to u interesu hrvatskog naroda...", objasnit će.

Tuđmanu je bilo manje bitno je li riječ od 30 ili 28 općina, on po svaku cijenu želi stvoriti "povijesne hrvatske granice".

Iako je Tuđman umro prije skoro četvrt vijeka, njegova politika je živa.

"Tuđmanova politička načela još su uvijek aktualna i živa", kazano je na jednom okruglom stolu povodom Tuđmanove smrti.

Na koncu, kako je primijetio Viktor Ivančić, Plenkoviću u hrvatskoj javnosti ionako tepaju da je "novi Tuđman".

Aktuelna Vlada Hrvatske ima i direktnu vezu s pokojnikom na Mirogoju – dr. Matu Granića, Tuđmanovog ratnog šefa diplomatije i aktuelnog savjetnika premijera Plenkovića, koji uglavnom djeluje iz sjene.

Upravo je Granić 2016. bio inicijator ideje da se "s Aleksandrom Vučićem razgovara o Bosni" (što je plasirano u Jutarnjem listu), a što je vrhunac dosegnulo ove godine na večeri tokom Međunarodnog sajma u Mostaru. Granić je u spomenuto vrijeme 2016. bio i savjetnik bivše predsjednice RH, Kolinde Grabar-Kitarović, koja je u isto vrijeme najavila u Briselu da će Hrvatska iskoristiti svoj položaj u Europskoj uniji i NATO-u kako bi riješila "pitanje Hrvata u BiH". Sjetit ćete se, to je vrijeme u kojem se BiH lijepila stigma utočišta ISIL-ovaca i čega ne da bi nas se politički podjarmilo.

Da je ono Tuđmanovo da "ne treba računati sa Bosnom kao nečim što je od Boga dano", itekako integrirano u zarebački narativ, ko je htio, mogao je vidjeti još 2018. Samo godinu nakon što je Haški tribunal potvrdio presudu u slučaju "Jadranko Prlić i ostali" za udruženi zločinački poduhvat i međunarodni oružani sukob. Novembra 2018. Hrvatska radiotelevizija, dakle državna TV, izvještavala sa tribine "Kakva je budućnost ovakve BiH?".

"Manjkav Izborni zakon, netom završeni predsjednički izbori, te općenito nepovoljna klima u društvu, samo su neke od tema o kojima su razgovarali dobri poznavatelji prilika u susjednoj BiH", tvrdio je tada HRT.

Na skupu su se, međutim, pojavili – dr. Ivo Lučić, bivši čelnik SIS-a, obavještajne službe HVO-a koja je poznata po hapšenju i mučenju hercegovačkih Bošnjaka u brojnim logorima tzv. Herceg-Bosne, danas historičar, Nino Raspudić, univerzitetski profesor u Zagrebu, kasniji saborski zastupnik, te Ivan Vukoja, čelnik IDIP-a, mostarskog instituta bliskog HDZ-u i Draganu Čoviću.

"Iskustvo nam govori sljedeće - da se ništa bitno neće promijeniti u idućih nekoliko mjeseci ili nekoliko godina, da su to dugotrajni procesi i da se ovdje radikalne promjene događaju onda kad se urušava okruženje, međunarodni poredak, ono što drži tu Bosnu i Hercegovinu na okupu", rekao je tada Lučić.

Dosta konkretniji bio je Raspudić.

"Bilo koja država koja ne može dugoročno osigurati koncenzus većine svojih stanovnika ili, većine svojih sastavnica, kao složena država, kao što je tronacionalna BiH, ako ne može dugoročno osigurati konsenzus za svoje postojanje, da ne mora opstati! Ne vjerujem u ljubav na silu", kazao je Raspudić.

Očito je procjena zagrebačkih centara odlučivanja da se upravo ovih dana "urušava međunarodni poredak", te da u trenutku kada je politika "sprskog sveta" sve agresivnija treba jednako istupiti u politici prema BiH. Po Tuđmanovom modelu "ako Srbi uzmu svoje i mi ćemo svoje", dok bi, opet prema Tuđmanu, oko Sarajeva trebalo ostati nešto što će podsjećati "na povijesnu zemljicu Bosnu", i to (dugoročno) kao tampon između Srbije i Hrvatske.

Možemo ovu politiku ovako ili onako nazivati, ali ovo su bili i ostali ciljevi politika koju predstavljaju Plenković, Milanović, Čović i ostali. Dugo ovu politiku Sarajevo nije moglo, a, realno, ni htjelo razumjeti, pa je logično što se danas mnogi u ovdašnjoj javnosti čude slučaju "Kovačević". Takvih slučaja bilo je i bit će, a njihova jedina svrha je dokazati nemogućnost dugoročnog opstanka bosanskohercegovačke države!