Hrvati snimili historijski spektakl, a u glavnoj ulozi je Amar Bukvić: "Ovo još nije viđeno"

Film Posljednji rimski bog, koji se od 29. oktobra prikazuje u kinima širom BiH i Hrvatske, predstavlja jedan od najvećih i produkcijski najzahtjevnijih poduhvata hrvatske kinematografije. Na njegovom stvaranju radilo se nekoliko godina, a produkcija je podrazumijevala izgradnju posebnih studija, raskošnu scenografiju i kostime, ali i poseban glumački izazov - savladavanje latinskog jezika.

U središtu priče je rimski car Dioklecijan, kojeg utjelovljuje Amar Bukvić, a film donosi fikcionaliziranu priču o njegovom životu, usponu i vladavini. U razgovoru za portal Radiosarajevo.ba, Bukvić je govorio o iskustvu rada na jednom ovako zahtjevnom projektu, izazovima snimanja koje je trajalo dvije i po godine, reakcijama publike nakon premijera u Zagrebu i Splitu, ali i o tome koliko mu znači uloga Dioklecijana, koja bi mogla predstavljati prekretnicu u njegovoj karijeri.

Viši nivo

Stvaranje filma ovakvih produkcijskih razmjera podrazumijevalo je brojne izazove, višegodišnju pripremu i kompleksan proces realizacije kako bi se jedna ovako ambiciozna priča uspješno prenijela na veliko platno.

"Reditelj Domagoj Burić na ovom projektu radio je četiri godine, počevši od priprema pa sve do samog snimanja. Produkcija je trajala dvije i po godine, a snimalo se u nekoliko etapa. Prvenstveno zbog produkcijskih uslova, budući da je bilo potrebno izgraditi studije, ali i zbog latinskog jezika koji smo morali savladati. Snimanje u etapama zapravo nam je olakšalo posao. Radili bismo dva do tri mjeseca, nakon čega bi uslijedila pauza u jednakom trajanju, pa smo tako nastavili kroz cijeli proces.

Film je u kinima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 29. oktobra. Paralelno smo snimali i dokumentarno-igranu seriju koja će na proljeće biti emitovana na HRT-u. Mislim da je ovo, iz glumačke perspektive, produkcijski bilo na jednom mnogo višem nivou. Riječ je o nečemu što dosad nije viđeno na ovim prostorima i zaista je bilo zadovoljstvo raditi u takvim uslovima", rekao je Bukvić za portal Radiosarajevo.ba.

Film je premijerno prikazan u Zagrebu 26. oktobra i Splitu dva dana kasnije, a prve reakcije publike bile su izuzetno pozitivne. Posebno emotivan susret s gledateljima dogodio se u Splitu, gradu koji je historijski i simbolički snažno povezan s Dioklecijanom.

"Jako dobro su ljudi reagovali. Bili su oduševljeni, posebno nakon premijere u Splitu. Splićani Dioklecijana smatraju dijelom svog naslijeđa, između ostalog i zbog njegove palače. On je svoje naslijeđe zapravo ostavio u Splitu, a grad danas izgleda ovako upravo zahvaljujući njemu.

Komentari i reakcije zaista su sjajni. Bio je užitak biti na premijeri pred punom dvoranom. U Zagrebu je bilo pet punih dvorana, a u Splitu četiri. Film je sada u distribuciji i započeo je svoj kino život", istakao je ovaj cijenjeni glumac.

Posljednji rimski bog nije samo priča o usponu jednog cara nego i o cijeni moći, ambiciji i ljudskim gubicima koji dolaze s njom. Bukvić nam je otkrio šta su kroz Dioklecijanovu priču željeli pokazati publici.

"Prije svega, rekao bih da se o Dioklecijanu kao historijskoj ličnosti zna relativno malo. Poznato je kako je vladao, kakav je car bio i koje je reforme proveo. Upravo su te reforme doprinijele produženju života Rimskog carstva. Bio je jedan od najuspješnijih rimskih careva, a nakon povlačenja s vlasti uspostavio je sistem u kojem su paralelno vladala četiri cara. Ipak, on je zadržao stvarni utjecaj i nastavio upravljati iz sjene, što je za tadašnje prilike bilo izuzetno neobično.

Jedan je od rijetkih rimskih careva koji je umro prirodnom smrću. Mnogi rimski vladari na prijestolju su se zadržavali svega nekoliko godina, često dok ne bi bili svrgnuti ili ubijeni. Dioklecijan je, s druge strane, bio vrlo mudar i proračunat, ali i okrutan vladar. Upravo su mu takve osobine omogućile da učvrsti svoju vlast i produži trajanje Rimskog carstva.

O njegovom privatnom životu i ličnosti, međutim, ne zna se mnogo. To je, iz glumačke perspektive, za mene predstavljalo i određenu olakšavajuću okolnost. Kada utjelovljujete historijske ličnosti poput Hitlera ili Mussolinija, postoje brojni videosnimci na osnovu kojih možete proučavati njihovo ponašanje, način kretanja i obraćanja, kao i način na koji su vladali. U slučaju Dioklecijana nisam imao takvu mogućnost. Znali smo otprilike kako je izgledao, ali sve ostalo ostavljalo mi je prostor da ga oblikujem onako kako ga ja zamišljam i doživljavam.

Scenarij je fikcija. Riječ je o političkom trileru s brojnim obratima. U filmu postoje određene historijske činjenice, ali je ostatak priče izmišljen. Upravo to, po mom mišljenju, filmu daje posebnu čar i magiju", kazao je Bukvić.

Najveći izazov

Među brojnim glumačkim izazovima tokom rada na filmu jedan je bio posebno zahtjevan.

"Pored svih ostalih izazova, poput teških oklopa, višeslojnih kostima i snimanja u ekstremno hladnim, ali i veoma toplim vremenskim uslovima, latinski jezik bio je daleko najveći izazov. Svi u filmu govorimo latinski, što je publici u početku možda neobično, ali mislim da bi svaki drugi pristup bio pogrešan. Govoriti hrvatski ili engleski u ovakvom filmu bilo bi potpuno besmisleno.

Latinski je, po mom mišljenju, ali i prema reakcijama publike nakon gledanja filma, bio pun pogodak. Potrebno je nekoliko minuta da se naviknete na jezik, nakon čega ga sasvim prirodno pratite. Zvuči kao svojevrsna kombinacija italijanskog, rumunskog i francuskog jezika, a glumcima je veoma zahvalan za interpretaciju. Mislim da nam je to na neki način i olakšalo ulazak u uloge. Uz izuzetnu scenografiju, studije, kostime i rekvizite, latinski je dodatno doprinio autentičnosti, pa smo se dolaskom na set zaista mogli stopiti s ambijentom i ući u rimsku priču", objasnio je naš sagovornik. 

Pozitivne reakcije stižu i iz hrvatskih medija, koji ističu da bi uloga Dioklecijana mogla biti jedna od najznačajnijih u dosadašnjoj karijeri Bukvića, ali i prekretnica koja bi mu mogla otvoriti vrata novim glumačkim prilikama.

"Utisci su zaista sjajni, ne samo moji nego i cijele glumačke ekipe. Ipak, budući da tumačim glavnu ulogu, jasno mi je da se Dioklecijan s posebnom pažnjom iščekivao. Postojalo je veliko interesovanje za to kako ću ga interpretirati i hoće li ta uloga biti uspjeh ili neuspjeh.

Izuzetno sam zadovoljan dosadašnjim reakcijama. Kritike i komentari publike su sjajni, a posebno mi je drago što sam zadovoljan i samim filmom, kao i cijelom glumačkom ekipom. S latinskim jezikom nije bilo jednostavno izaći na kraj, jer on u glumačkoj interpretaciji može zvučati neprirodno. Mislim da smo ipak uspjeli oživjeti jedan 'mrtvi' jezik i učiniti ga uvjerljivim na velikom platnu. Sve u svemu, reakcije su veoma pozitivne i mislim da sada svi možemo uživati u onome što smo napravili", ispričao je Bukvić.

Rad na velikim produkcijama nije novost za Bukvića, koji iza sebe ima brojne inostrane projekte, uključujući i filmsko ostvarenje za Netflix (A Weekend Away). S obzirom na to iskustvo, pitali smo ga za razlike između domaćih i stranih produkcija, posebno kada je riječ o uslovima rada, budžetima i pripremi glumaca.

"Mislim da je način rada na domaćim i stranim produkcijama prilično sličan, ali su uslovi na stranim projektima znatno bolji. Prije svega, veći finansijski budžeti omogućavaju kvalitetniju pripremu i stvaraju više prostora za glumca i njegov rad. Na stranim produkcijama mnogo pažnje se posvećuje pripremnom procesu, što u konačnici olakšava i samo snimanje.

Radio sam na brojnim stranim filmskim i televizijskim projektima, a mogu reći da je film Posljednji rimski bog po produkcijskom nivou bio ravnopravan takvim projektima. Za naše uslove to je bilo zaista iznenađujuće, i to u najpozitivnijem smislu.

Također, ovo mi nije bilo prvo iskustvo glume na stranom jeziku. U seriji Željka Sošića Božićni ustanak tumačio sam glavnu ulogu francuskog agenta, pa sam, uz naš jezik, morao govoriti i francuski. Zanimljivo je da mi je latinski zapravo bio mnogo lakši od francuskog. Pritom, važno je naglasiti da nijedan od ta dva jezika ne govorim niti sam se ranije susretao s njima", naglasio je rođeni Zagrepčanin.

Stalno dokazivanje

Zanimalo nas je koliko prethodno iskustvo i ostvareni uspjesi znače u izgradnji karijere na međunarodnoj glumačkoj sceni te koliko je, uprkos dosadašnjim ulogama i priznanjima, važno iznova dokazivati vlastiti kvalitet.

"Dobro pitanje, ali ja bih na to gledao iz šire perspektive glumačkog, pa i umjetničkog poziva. Uvijek govorim da je glumački posao, kao i umjetnost općenito, sličan sportu. Tako ga i doživljavam. Svaki put morate iznova dokazivati svoje sposobnosti. Svaka nova predstava ili film predstavljaju novi izazov, baš kao što je u sportu svaka utakmica prilika za dokazivanje. Jedna dobra utakmica može vas podići do neslućenih visina, dok vas već sljedeća loša može vratiti na samo dno, odakle se morate ponovo uspinjati.

Bez obzira na sve prethodne uspjehe, jedna loša predstava ili film mogu zasjeniti sve ono dobro što ste do tada napravili, pa čak i nagrade koje ste osvojili. Sve se to brzo zaboravlja jer publika i kritika najčešće pamte ono posljednje što ste uradili. Upravo je to jedan od najvećih izazova glumačkog poziva - činjenica da se iznova i iznova morate dokazivati", istakao je Bukvić.

Iako je rođen u Zagrebu, Bukvićevo porijeklo je iz Sarajeva, odakle su mu roditelji i šira porodica. Za glavni grad BiH ga pored toga vežu i brojne uspomene.

"Kada bih rekao da me malo toga veže za Sarajevo, zaista bih lagao. Djetinjstvo sam proveo u tom gradu, a oboje mojih roditelja su Sarajlije. Svako ljeto dolazio sam u Sarajevo, gdje mi i danas živi šira porodica – rođaci, stričevi, tetke... U Sarajevo sam uvijek dolazio zbog porodice i tome se vraćam i danas. Volim taj grad i za njega me vežu samo najljepše uspomene. Sarajevo je moj drugi dom", poručio je Bukvić.

Zanimalo nas je i hoće li povodom promocije filma Posljednji rimski bog posjetiti Sarajevo i susresti se s domaćom publikom.

"Film je već u distribuciji i u Sarajevu, gdje se može pogledati u svim kinima. Kada je riječ o premijeri, produkcija zasad nije ništa najavila, iako bih ja to zaista volio", zaključio je Bukvić u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.