Akademik Esad Duraković: Bošnjački institut i Gazi Husrev-begov vakuf - iščitavanje vakufnama

Akademik Esad Duraković u autorskom tekstu otvara pitanje odnosa prema Gazi Husrev-begovu vakufu i Bošnjačkom institutu, nakon nedavno objavljenog teksta dr. Senaida Zajimovića, mutevelije Gazi Husrev-begova vakufa.

Duraković ovom pitanju pristupa iz perspektive svog rada na prevođenju Gazi Husrev-begovih vakufnama, analizirajući odredbe koje se odnose na status, namjenu i upravljanje vakufskom imovinom. Posebno problematizira pitanje pod kojim je uslovima dio vakufa, odnosno nekadašnji hamam, ustupljen Adilu Zulfikarpašiću i Bošnjačkom institutu, te kakve su posljedice takvog odnosa prema vakufskoj imovini.

U nastavku donosimo tekst akademika Esada Durakovića.

Piše: Akademik Esad Duraković

Povod za ovaj osvrt je nedavno objavljeni tekst dr. Senaida Zajimovića, mutevelije Gazi Husrev-begova vakufa, o imenovanju Bošnjačkog instituta i Husrev-begova vakufa na kome je (nominalno?) ustanovljen Bošnjački institut "Kad prestanemo stvari nazivati njihovim pravim imenom". 

Sticajem neobičnih okolnosti, posvećen sam prevođenju vakufnama Gazi Husrev-bega pa sam s posebnom pažnjom čitao navedeni tekst i vjerujem da je korisno osvrnuti se na njega s moje pozicije – dakle s pozicije osobe koja je potpuno posvećena samome tekstu vakufnama.

MN: Gazi Husrev-beg ili je Adil-beg?

Tvrdnja mutevelije Zajimovića je vrlo utemeljena: nije svejedno kako se neko zdanje naziva, u ovom slučaju – da li je to Husrev-begov vakuf ili Bošnjački institut, odnosno Bošnjački institut u Gazi Husrev-begovom vakufu i sl.

Imenovanje nikada nije puka formalnost, već ono izražava naš odnos prema imenovanom, naše relacioniranje prema njemu u koje može biti uključen i pravno-imovinski aspekt.

U danom slučaju postavlja se pojednostavljeno a važno pitanje: Da li je tu, odnosno da li je to Gazi Husrev-beg ili je Adil-beg?

Pitanje je suštinske naravi i potrebno je posvetiti mu dužnu pažnju. Javnost ima pravo na to. Koliko mi je poznato, u najširoj javnosti je već je potisnuto sjećanje na činjenicu da je tu Gazi Husrev-begov vakuf, odnosno njegov hamam:  niko ga sada ne spominje kao takvog već se redovno izgovara naziv Bošnjački institut.

Husrev-begu i njegovu vakufu tako je već učinjena nepravda a time se otvara prostor za izuzetno važna pitanja o tome kako i s kojim pravom neko može mijenjati status vakufa kad je on utemeljen kao apsolutno nepromjenljiv u pogledu naziva, namjene i upravljanja.

Koliko mi je poznato, javnost nema valjan uvid u to kako i pod kojim uslovima je ovaj dio Husrev-begova vakufa ustupljen/dat Adilu Zulfikarpašiću, a imamo pravo znati to jer je vakuf opće dobro, ustanovljen je za dobro cijele zajednice. Ukoliko je ovaj Gazi Husrev-begov vakuf (Hamam) dat Zulfikarpašiću, odnosno Bošnjačkom institutu, na besplatno i trajno korišćenje, onda je to dramatično dokinuće institucije vakufa na šta nema pravo apsolutno niko, u skladu s voljom vakifa i tekstom vakufname.

Besplatno ustupanje vakufa poništava volju vakifa i odredbu vakufname da vakuf ostvaruje određene prihode koji služe općem, javnom dobru. Tim prihodima upravlja mutevelija; vakufnama utvrđuje i nadzorni organ. Besplatnim ustupanjem uvakufljenog dobra, vakuf gubi svoju glavnu namjenu i to je poništenje volje vakifa.

Istovremeno, (eventualno) trajno ustupanje nije ništa drugo nego trajno prenošenje vakufa na drugi pravni subjekt, ili pravno lice. Ukinuće vakufa kao takvog. To je zastrašujuće sa stanovišta teksta vakufname jer se u vakufnamama inače, nakon ustanovljenja vakufa, doslovce precizira:

"Nije dopušteno nijednoj osobi koja vjeruje u Allaha, Njegove Meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike i u Dan posljednji — bilo da je halifa, sultan, vezir, kralj, emir, sudija, valija, muftija, učitelj, mutevelija, muhtasib, ili bilo koja druga osoba — da mijenja ovaj vakuf, da ga umanjuje, suspenduje, poništava njegov uvjet ili da ga preusmjerava. Ko to učini, haram je počinio i grijeh je zaslužio."

MN:

Trajnim i besplatnim ustupanjem vakufa (ili njegova dijela) drugom pravnom licu ukida se institucija tevlijeta koji je sama duša svakog vakufa: tada vakufom upravlja neko drugi a ne njegov mutevelija, kako je utvrdio vakif.

Niko nema pravo tako dramatično intervenirati u vakufu, kao što je već navedeno u gornjem citatu. U prilog tome govori i onaj dio vakufname/vakufnama u kome vakif, nakon ustanovljenja vakufa, pokušava formalno-pravno povratiti "svoju" imovinu, ali ni njemu to više nije dopušteno:

"(…) Kada je spomenuti vakif završio sve poslove svojih navedenih vakufa i njihove raspodjele prema navedenom obrascu i redu, on predade tevlijet prvaku Murat vojvodi  pa pošto ga je ovlastio i delegirao, on se povukao iz upravljanja. Nakon toga, htio je vratiti ove vakufe i prebaciti ih ponovo u svoju vlast, kao što su bili prije, držeći se stava Imama Ebu Hanife al-Kufije, neka je Allah zadovoljan njime, da povratak nije obavezan.

Na to mu se spomenuti mutevelija, vojvoda, suprotstavi, odbijajući taj povratak i pozivajući se na obavezu prema mezhebu drugoga imama, Muhammeda Ibn Hasana Šejbanije, neka Allah obojicom zadovoljan bude. Tako dođe do spora koji prenesoše časnom sudiji i vladaru gore spomenutom, neka ga Allah Uzvišeni poživi i neka mu da uspjeh na kraju, a koji je imao svu vlast u svojim rukama, sudske odluke, izvršenja i potvrde. Časni sudija razmotri ovaj predmet koji je bio sporan među učenjacima i upućenima, neka je Allah zadovoljan svima njima (…)

"(…) stoga je časni sudija, navedeni upravitelj presude, svojim ispravnim mišljenjem i pronicljivim razmišljanjem dao prednost strani vakufa nad stranom vlasništva. On je presudio o valjanosti vakufljenja spomenutih vakufa i o njihovoj obaveznosti, oslanjajući se na mišljenje dvojice imama, znajući za razilaženja, a nakon što su ispunjeni svi uvjeti presude i upisa."

MN: Upravljanje vakufom

Dakle, nad vakufom nema više pravo ni sam vakif akamoli neko drugi. Stoga sve institucije, društvo u cjelini, moraju biti krajnje oprezni svojim odnosnom prema instituciji vakufa, njegovim, raspolaganjem, imenovanjima i td. Posebno se mora voditi računa o tome da je institucija tevlijeta kao upravljanje vakufom sama duša svakog vakufa. Mutevelija je upravitelj vakufa: on brine o njegovoj imovini, prihodima, održavanju i ostvarivanju vakifove namjene, u skladu s vakufnamom.

U vezi s pozicijom mutevelije, odnosno u vezi s tevlijetom, između ostaloga piše: "Spomenuti vakif je također odredio da svaki mutevelija u svome mandatu iskorištava spomenute vakufe u svim vrstama iskorištavanja, na najbolji i najkorisniji način, da se trudi i upinje kako bi vakufi maksimalnu korist donosili. Ono čime Allah opskrbi spomenute vakufe kao dobicima trošit će se u svrhe kako će biti određeno u nastavku."

Vremena se mijenjaju, ali u svim vremenima i u dokumentima tih vremena moraju se sačuvati načela vakufnama, sama njihova bit koja je nedvojbeno eksplicirana u tekstovima vakufnama.