60 godina Kamenog spavača i 55 godina od smrti Maka Dizdara: "Cijelim bićem stajao uz svoju Bosnu"

I k tomu još

Da prostiš

Prkosna

Od

Sna.

Navršilo se 55 godina od smrti velikog bosanskohercegovačkog pjesnika Mehmedalije Maka Dizdara. Taj spomen dolazi u godini u kojoj se navršava i 60 godina od objavljivanja Kamenog spavača, njegovog kultnog djela i jednog od najznačajnijih ostvarenja bosanskohercegovačke književnosti.

Piše: Faruk Vele

"Zapis o zemlji", jedan od najpoznatijih epitafa iz pjesničke zbirke Kameni spavač, objavljene davne 1966. godine, ostvarenja važnog u kulturnom naslijeđu Bosne i Hercegovine, nosi snažnu i bezvremensku poruku o Bosni i Hercegovini – zemlji koja stoljećima opstaje na vjetrometini velikih sila, između negiranja, osporavanja, ponižavanja i pokušaja potiranja njenog identiteta, od Srednjeg vijeka do današnjih dana.

"Podmuklo slomljen i umoren"

Upravo zato "Zapis o zemlji", i šest decenija nakon što je napisan, ostavlja jednako snažan utisak. Ono što je Mak zapisao prije šezdeset godina nije ostalo samo pjesnička vizija prošlosti – to je i naša sadašnjost, a, nažalost, nerijetko i naša budućnost. Sve ono što je "Zapis o zemlji" govori o Bosni, govori i o nama.

Mehmedalija Mak Dizdar rođen je 17. oktobra 1917. godine u Stocu, gradu koji je ostao trajno upisan u njegovu poetiku i duhovni svijet.

Izložen žestokim kritikama i napadima, kako je zapisao akademik dr. Sanjin Kodrić, suočen s intenzivnim javnim i tajnim pritiscima, prijetnjama, uvredama te političkim malverzacijama koje su zadirale i u njegov privatni život, Mak Dizdar umro je u Sarajevu 14. jula 1971. godine, u 54. godini života.

Akademik Muhamed Filipović, u razgovoru s autorom ovih redova, tvrdio je da Mak nije bio samo žrtva bolesti i iscrpljenosti, već da je bio podmuklo slomljen i umoren sistematskim progonima kojima je bio izložen.

Podsjećao je da je Makov uspjeh izazvao zavist dijela tadašnjih političkih i književnih elita, jer, kako je govorio, "oni nisu imali takav uspjeh". Prema njegovim riječima, među pjesnicima i književnicima bilo je dvadesetak onih koji su, naročito nakon objavljivanja Kamenog spavača, bili ljubomorni na Makovu afirmaciju i željeli biti "prvi i najveći".

"Počevši od Rajka Noge pa nadalje. Bila je cijela grupa pisaca. Neke sam ranije i spominjao u javnosti... Mislili su da Makova afirmacija donosi ogromne pare. Počeli su protiv njega kampanju. Ta kampanja bila je užasno prljava. Protiv Maka djelovala je i grupa beogradskih književnika koji su tada dominirali oko Književne riječi i Francuske 7, odnosno Udruženja književnika Srbije. Otuda je kampanja grupe tada mladih književnika u Sarajevu bila podržavana. Uvjeren sam da su posredno izazvali njegovu smrt, da je njegovo srce popustilo“, govorio je rahmetli Filipović.

"Budio je kamene spavače"

Danas, kada obilježavamo dvije važne godišnjice – šest decenija od objavljivanja Kamenog spavača i 55 godina od Makove smrti – vrijedi prisjetiti riječi još jednog velikog pisca, Ćamila Sijarića, koji je na posljednjem ispraćaju možda najtačnije izgovorio ko je bio Mak Dizdar i šta je za njega predstavljala Bosna.

"A se leži dobri čovjek i pjesnik Mak Dizdar. Mre na svojoj baštini, na plemenitoj, na zemlji Bosni. Cijelim svojim pjesničkim bićem stajao je uz svoju Bosnu. Iz one drevne, budio je Kamene spavače i pred nas ih ko stihove svoje izvodio da nam kaže: 'Eto, to su i takvi su bili oni što leže pod stećcima".

Daleko, pa preko svih "Modrih rijeka" bio je, prešao i stigao u jednu davnu i daleku Bosnu, u onu što je perom životožednim, a u studen kamen da ostane trajno, ispisala svoj prkos bosanski: 'Neću Istok, neću Zapad, ni Carigrad, ni Rim neću. Neću dogme i neću negve, neću tuđ skiptar i tuđ oltar. Hoću svoju slobodnu baštinu i na svojoj baštini svoga dida, jer zemlja prkosna i ponosna kakva sam ja još nigdje među zemljama ne postoji.'"

Da, Mak Dizdar svoju ljubav prema jedinoj domovini pretvorio je u književnost koja je nadživjela vrijeme. Istražujući bosansku kulturu i baštinu, dešifrirajući hiljadugodišnje poruke naših predaka uklesane u stećke, ostavio je djelo koje je postalo jedan od temelja savremenog razumijevanja bosanskog identiteta.

Za tu ljubav prema Bosni i njenoj kulturnoj baštini platio je visoku cijenu. Najveću. Kao i mnogi prije njega, a nažalost i mnogi poslije njega, zbog svoje dosljednosti i odanosti Bosni bio je izložen progonima koji su obilježili njegove posljednje godine života.

Šezdeset godina nakon Kamenog spavača, Makove riječi nisu izgubile svoju snagu. Naprotiv, čini se da ih danas razumijemo bolje nego ikada. Bosna iz "Zapisa o zemlji" nije samo pjesnička metafora – ona je i dalje stvarnost, opomena i zavjet.

Al ostat će zato poslije mene

Na prvoj kamenoj gromači

Iz nekih dobrih

I bolnih ruka

Procvala

Cvjetna

Poruka...