31 godina od pogibije Vinka Šamarlića: Dan kada je Zmaj od Bosne ušao u legendu

Čovjek bez mane i straha, neko u kojem su postojale sve ljudske vrline, onaj koji je znao s kim i uz koga valja stati.

Riječi su ovo kojima su bivši saborci, prijatelji i treneri, opisali velikog heroja ovog grada, Vinka Šamarlića koji je poginuo na današnji dan prije 31 godinu, 8. juna 1992., za vrijeme velike bitke za Hrasno Brdo.

Šamarlić je na dan svoje pogibije imao 28 godina, a bio je rođen 8. marta 1964, u Crkvici kod Zavidovića gdje je završio i osnovnu školu. U Sarajevo je došao kao tinejdžer, gdje je upisao Srednju policijsku školu nakon koje postaje policijski službenik. Specijalac postaje 1985, kada dolazi na funkciju komandira borbene jedinice s činom kapetana. Samir Čajić Čaja jedan je od školskih drugova heroja Šamarlića.

"Vinko mi je bio uzor u školi. Ne samo meni, nego većini nas. Znate onaj osjećaj kad tinejdžeri gledaju akcione filmove sa specijalcima, pa žele biti kao oni. Eh, tako smo svi gledali u Vinka", govorio je Čaja na početku razgovora za portal Radiosarajevo.ba.

Čaja i Vinko su, kroz sportske aktivnosti, postali još i bliži. Naime, Šamarlić je bio istaknuti džudista kluba Željezničar, s kojim je osvojio brojne medalje i koji ga je odveo do mjesta reprezentacije Bosne i Hercegovine. Bio je jugosloveni, balkanski i evropski prvak. Bio je, kako nam kaže Čajić, nada za svjetske medalje. Bio je suprug i otac dječaka Ilije, koji je u vrijeme pogibije svog oca, imao dvije godine.

Samir Čajić, kojeg poznaju svi koji su pogledali legendarni spot za pjesmu Vojnik Sreće, bio je prijatelj sa Šamarlićem sve do samog kraja. "Bio sam mu često i sparing partner", napominje nam on, prisjećajući se i prvih dana rata.

"Vinko i ja, i svi drugi koji smo bili u Specijalnoj jedinici MUP-a RBiH, bili smo smješteni u bazi u Butmiru, gdje je danas EUFOR i 4. i 5. aprila smo dobili naredbu našeg komandanta Dragana Vikića da se hitno povučemo s te lokacije. Komandant je imao informacije da će nas 'raketirati' oni što su nam okružili grad, jer smo bili jedan od prioriteta za uništenje – plan je bio ekspresno zauzeti grad. Sjećam se tog dana, bio je bajram i skromno smo ga slavili, a bio je to dan kad se Specijalna jedinica podijelila. Potukli smo se između sebe, jer smo tad saznali da među nama ima onih koji su u vezi sa SDS-om i drugim teroristima. Vinko je i tada pokazao koja je veličina. Za njega nije bilo uopće upitno koja je 'prava strana'", priča nam Čaja, pa nastavlja:

"Nemojte me pogrešno shvatiti, ja sam socijaldemokrata. Ja i danas smatram, kao što sam i tad, da je suživot jedini ispravan put u ovoj nam državi. Jer, nastavimo li sa ovim nacionalnim tenzijama, država će se podijeliti. I šta onda? Ali, da se vratimo priči o Vinku..."

Šamarlić je, svojim džudo borbama na tatamiju, osvojio i normu koja mu je garantirala mjesto u Barceloni, na Olimpijskim igrama 1992. Branislav Crnogorac bio je tada selektor džudo reprezentacije. Crnogorac se za Radiosarajevo.ba prisjetio kako je razgovarao sa tadašnjim ministrom unutrašnjih poslova Jusufom Pušinom te s Draganom Vikićem, komandantom Specijalne jedinice u kojoj je bio Šamarlić.

"Svi su mu dali odobrenje da ide na Olimpijadu. Šamarlića sam sreo početkom juna, rekao mu da smo sve dogovorili...ćutio je. Rekao sam mu 'Vinko, jednako tako kao što puškom braniš ovaj grad, tako ćeš časno i dostojanstveno branuti ovu zemlju na Olimpijadi, a onda mi on reče, 'evo, samo još ovu akciju da završim, pa ćemo trenirati'. Nažalost, tu akciju nije preživio", kaže nam Crnogorac, pa se prisjeti kako je Šamarlić bio strašan tehničar, vrhunski sportista i reprezentativac sa sportskim stažom od 13 godina.

Nažalost, ponovio je Crnogorac, Šamarlić nije otišao na Olimpijadu. Jedan metak sve je zaustavio.

Čaja kaže kako je Šamarlić na početku rata trenirao u pauzama između akcija – Šamarlić je bio često u akcijama odbrane grada. Azem Dervišević, ratni sarajevski komandant Zenga, nedavno se, u ekskluzivnoj kolumni za naš portal o zauzimanju kasarne Maršal Tito prisjetio: "Specijalna jedinica MUP-a pod komandom Vinka Šamarlića će biti na glavnoj kapiji i kontrolirati izlazak pripadnika bivše JNA-a iz kasarne. Spomenute dvije jedinice su bile sa mnom i u akciji “Pretis”. Dobro sam poznavao njihove starješine i veći broj pripadnika tih jedinica i imao puno povjerenje u njih. Vjerovao sam, ako dođe do bilo kakvih nepredviđenih situacija, znat će donijeti ispravnu odluku kako postupati."

Tog 8. juna, sarajevski ratnici započeli su deblokadu grada u više pravaca. Tog se dana odvijala i slavna bitka za Žuč, a Šamarlić je vodio specijalce u bitku za Hrasno Brdo. Čaja, koji je tog dana bio pomoćnik komandanta, govori:

"Šamarlić je tog dana bio 'komandant pravca' za Hrasno Brdo, a, pored naše, Specijalne jedinice, bili su tu i pripadnici SJB Novo Sarajevo, Odreda Hrasno Brdo i Pofalićko-velešićkog odreda. Bilo je tu još patriotskih snaga, a plan je bio učvrstiti odbranu Sarajeva. Znate, taj dan je bio jedan od najkrvavijih u odbrani grada - 220 boraca je poginulo, ranjene nismo ni brojali, a u bici za Hrasno Brdo je poginulo nekih 25 ljudi."

pecijalci MUP-a tog su jutra krenuli iz Vrbovske ulice prema Ozrenskoj, a Šamarlić je poginuo u Zagorskoj ulici, danas Posavska. Doznali smo i da je Šamarlićev nadimak bio Zmaj, a da su ga njegovi specijalci zvali Zmaj od Bosne.

"Bio je lafčina. Onako opremljen i nasmijan, ulivao nam je svima jednu vrstu povjerenja, a siguran sam da bi taj dan došli na vrh Ozrenske da on nije poginuo. Taj dan mi je ostao u sjećanju kao jedan od najtežih dana tokom rata u Sarajevu", prisjećao se jedan od boraca, a isto nam govori i Čaja:

"Kad smo vidjeli da je pao, svi smo stali. Niko se nije pomjerao, kao da smo rođenog brata izgubili. Pogodio ga je metak ispod pazuha, ispod lijeve ruke. I Jasmin Begić, njegov zamjenik je bio ranjen, pa sam se, kao pomoćnik, sa specijalcima konsultovao šta i kako dalje i dogovor je bio da idemo u proboj. I tako smo krenuli, bila je to žestoka borba prsa u prsa...Zmaj je još bio živ kad smo došli po njega, ali smo svi vidjeli da je smrtno ranjen. Odvežen je u Hitnu, ali nije mu bilo pomoći... čovjek koji ga je ubio, i mi smo njega pogodili u toj borbi, prsa u prsa. Znate kako...mi smo opkolili bili taj bunker u kojem su bili srpski vojnici i pozivali smo ih na predaju. Vinko ih je zvao da se predaju, ali su oni odlučili pucati."

"Vinko je poginuo u Zagorskoj ulici, iznad restorana Kondor, a stradao je od zrna iz 'garonje'. Čovjek koji ga je pogodio također je stradao taj dan. Prije toga, taj čovjek je otjerao vlastitog sina iz rova i uzeo puškomitraljez u ruke", napisao je jedan od učesnika bitke za Hrasno Brdo.

"Kad smo negdje u maju 1992.godine, predvođeni pokojnim Vinkom, iznad Jevrejskog groblja uništili srpski tenk koji je razvaljivao centar Sarajeva, izašao je jedan starac i potrčao za nama. Izvadio je 1.500 njemačkih maraka i rekao nam da uzmemo kao nagradu jer mu je taj tenk uništio pola kuće. Vinko ga je pogledao i samo se osmjehnuvši rekao: 'Dedo, mi nismo plaćenici, ostavite taj novac, trebaće ti, rat je tek počeo'“, ispričao je jednom i Latif Kabaš, neustrašivi specijalac i Vinkov saborac.

Šamarlić danas ima svoju ulicu, u Lužanima, na Ilidži, a prije nekoliko godina, na mjestu njegove pogibije postavljena je spomen-ploča. Posthumno je odlikovan i "Zlatnom policijskom zvijezdom", "Medaljom za hrabrost" i "Ordenom zlatnog grba sa mačevima", a svake godine u spomen na njega u Sarajevu se održava Memorijalni, internacionalni Judo turnir.

Danas ćemo se još jednom sjetiti ove istinske legende, odvojite minutu svog vremena, ustanite i u tišini mu odajte dužnu počast. A mi vas za kraj ostavljamo s riječima pokojnog novinara Bude Vukobrata iz juna 1992:

"Pripadnik specijalne jedinice MUP-a BiH, džudista, poluteška i teška, jučer poginuo, bitka odsudna. Vinko Šamarlić vodio je mnoge borbe, bacao mnoge protivnike, zaradio silne titule. Bio je višestruki juniorski i seniorski prvak Jugoslavije, dok još nije bila bivša. Prije dvije godine osvojio veliki A internacionalni turnir u Istanbulu. Za jučerašnju borbu se nije posebno pripremao. Nije se nadao zahvatu iz potaje. Nažalost, smrt nikada ne pobjeđuje na poene. Ipon, to je uvijek kraj borbe, ma koliku ti razliku u poenima do tada imao.

Neravnopravna borba između smrti i Šamarlića završena je iponom u korist domaćina. A smrt nam je ovih dana svima domaćin. Takmičimo se na njenom terenu i po njenim pravilima. Vinko Šamarlić bio je u punoj ljudskoj i takmičarskoj zrelosti, 28 godina. Imao je čedo od dvije godine, silne drugove i prijatelje. Znao je razlikovati zagrljaj od zahvata (...) Uzalud je njegov prijatelj, njegov trener i sportski funkcioner Brane Crnogorac govorio: 'Pazi se'. Vinko je valjda čuo: 'Bori se'. Borio se i poginuo. Pod istom onom zastavom pod kojom je trebalo da izađe na tatami najljepšeg grada Katalonije..."