Velikani | 133 godine od rođenja Krleže: "Šta radi Bosanac na stećku? Digao glavu, digao ruku!"

Navršilo se 133 godina od rođenja književnog velikana Miroslava Krleže.

Prema Leksikografskom zavodu koji danas nosi njegovo veliko ime, riječ je o autoru "najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti XX stoljeća i pokretaču mnogih kulturnih inicijativa".

Bosanska tradicija tolerancije i univerzalizma

No, taj velikan južnoslavenskih književnosti rođen 7. jula 1893. godine nije značajan samo za susjednu Hrvatsku. Bosanskohercegovački duh također se s ponosom prepoznaje u njegovim ocjenama, izjavama i sjećanjima.

Jer, za razliku od tolikih prije i poslije njega, koji su Bosnu vidjeli kao nusprodukt "bespuća povijesti" i područje na kojem se stoljećima "ništa duhovno vrijedno nije dogodilo", Krleža je u svojim djelima nerijetko izražavao simpatije prema ovoj zemlji, njezinom duhu i ovdašnjem čovjeku.

O tome svjedoče riječi akademika Muhameda Filipovića kome je Krleža bio uzor i čiju fotografiju je imao u svom kabinetu na Akademiji nauka i umjetnosti (ANU) BiH. U razgovoru za Farukom Veleom u knjizi "Kako sačuvati Bosnu", prisjećao se tih trenutaka.

"Razgovarali smo o mnogim pitanjima, ali najčešća tema je bila Bosna. On se vrlo detaljno interesirao o nama, našim običajima, ljudima, a mislio je, to je i napisao, da je bosanska tradicija tolerancije i univerzalizma, nemitološka osnova njene historije, jedina prava osnova duhovne, političke i državne integracije našeg prostora. Smatrao je da su kosovski mit Srba i mit o hiljadugo dišnjoj ulozi Hrvata kao branilaca katolicizma i zapadne kulture glavni razlozi nemogućnosti integracije i sukoba na našem prostoru. Tako su pokušaji spajanja tako definiranih nacija bili uzaludni pokušaji spajanja nespojivog, insistiranje na neče mu što je historija prevazišla. Mitologija se ispražnjavala, a ostajala je gruba realnost novih početaka historije, temeljene na nasilju kao načinu njenog stvaranja", govorio je Filipović. 

Književnik Ibrahim Kajan, nekadašnji glavni urednik časopisa "Behar" iz Zagreba, čiji je izdavač bio KDB "Preporod" (Hrvatska), a čiji je Kajan bio osnivač i predsjednik (1991–2001), prisjećao se u ranijem razgovoru za Radiosarajevo.ba:

"Za nas u BiH, podsjetimo se, posebne je dveri Miroslava Krleže otvorio publicist Enes Čengić dvostrukim posredovanjem – prvim, priređujući i objavljujući izdavački projekt koji je u 100 Krležinih knjiga ušao do 'svakog čitaoca', i drugim, vlastitim dnevnicima u četiri knjige S Krležom iz dana u dan, te s još dva toma Krleža post mortem.

Koliko god govorili o trajnim i univerzalnim vrijednostima djela samoga Miroslava Krleže, još ćemo zadugo govoriti i o popratnoj aktualnosti Čengićevih dnevnika, koji poput tihe i nezamjenjive pratnje prosvjetljavaju izvore brojnih Krležinih literarnih, društvenih pa i političkih poteza, bilježenih iz sugovorničkog dijaloga Krleže i Čengića, nerijetko i autoriziranih Krležinim potpisom".

O Krležinom odnosu prema Bosni govorio je pokojni Predrag Matvejević, jedan od najvećih intelektualaca naših prostora i Europe, ugledni filozofo i književnik, koji je predavao na univerzitetima Sorbonne u Parizu i La Sapienza u Rimu. On je, poput Enesa Čengića, vodio dobro poznate razgovore s Krležom.

"Za razliku od srpskih i hrvatskih nacionalista, koji su uvijek nastojali identitet Bosne prošvercati kao isključivo srpski ili isključivo hrvatski, Krleža je u svojim djelima i pogledima uvijek priznavao identitet Bosne, stavljao je tamo gdje joj je mjesto. On je stalno govorio da Bosna nije ni srpska ni hrvatska. Govorio je: 'Budete li je svojatali, loše ćete proći.' Smatrao je da Bosna zaslužuje bolju budućnost od one koju joj namjenjuju okolni nacionalizmi. Sreća da nije vidio posljednji rat", govorio je Matvejević 2006. godine.

Krleža, dodao je Ibrahim Kajan, nije ni nestao niti je arhiviran, mada je bilo, a ima ih i danas, tvrdoglavih nastojanja građanske desnice da ga potisne. Osvrćući se na Čengićeve razgovore s Krležom, Kajan je primijetio da iz tih dnevnika izranja cijela panorama "bosanskih pojmova".

"Od podsjećanja na esejistička promišljanja o srednjovjekovnoj Bosni, o patarenima, o stećcima, ali i o 'najljepšem jeziku' bosanskih kasnijih pisaca, primjerice Hasana Kikića ili Alije Nametka. To 'svjedočenje Bosne', njezinog duha i neusporedive, samosvojne bosanske kulture, kojoj je Krleža posvetio blistave stranice, ne ostavlja nas ravnodušnim ni danas. Mnoge se njegove misli aktualiziraju i uzdižu na razinu političkog podteksta ili predteksta grabežljivih nastojanja oko pitanja 'čija je naša Bosna', dajući istodobno odgovor da je Bosna svoja, zaseban kulturološki prostor i zemlja vlastite historije, u kojoj druge države imaju mjesto u sjećanju jedino kao agresori", ističe Kajan.

Iako je Bosna i Hercegovina danas, nažalost, zemlja s visokim procentom funkcionalne nepismenosti i relativno malim brojem visokoobrazovanih u regionu, pa, izuzmemo li brojne vrhunske pojedince, baš i nemamo mnogo prostora za samohvalu, vrijedi podsjetiti da je Krleža naglašavao kako se ovdje nekada iznimno cijenilo obrazovanje. I to, kako se ovdje voli reći, u vrijeme kada se Europa još gušila u blatu srednjeg vijeka.

"Bosna je u našoj novijoj historiji počinjala s Austrijom, a njeno patarensko doba bilo je zanemareno. Njeno tursko razdoblje, iz aspekta osebujne kulture, arhitekture i literature, bilo je potpuno prešućeno i zanemareno. A uzmite, molim Vas, koliko je tamo bilo pismenog svijeta, knjiga, biblioteka, pa i škola, ako hoćete. Neke od najstarijih škola djelovale su upravo u Bosni. Pa kada slavimo nastajanje univerziteta oko isusovačkih školskih ustanova u Zagrebu, zašto bismo zaboravljali bosanske medrese koje su mnogo starije." (Enes Čengić, Trubač u pustinji duha, str. 32)

Krleža i bosanski jezik

Također, Krleža u tekstu "Bogumilski mramorovi" piše kako "nema nijedne ljudske pojave koja bi na ovim spomenicima klečala sklopljenih ruku u molitvi pred smrću i nema nijedne u proskinezi pred veličanstvom bizantijskih ili rimskih bogova i božanskih namjesnika".

Krleža je 1954. godine konstatirao kako nam je ovakva vrsta "estetske autokratije" ostavila tumbane obeliske sa slijepim arkadama, tajanstvene grobove u sintetičkom obliku između bosanskog krova i nordijske posmrtne kuće, nepreglednu gomilu stalaktita i paralelopipeda, isprepletenih u besperspektivnoj fantastičnosti i vertikalama čudesnih bareljefa.

"Neka oprosti gospođa Europa", piše Krleža, "ona nema spomenike kulture.

"Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kojem je prikazan kao sužanj."

Nerijetko se vraćao bogumilima i Bosni.

"Bogumili nijesu bili anarhoidna sekta, već državno organizirana laička pastva, koja je u međunarodnim omjerima između Lombardije i Albigenza igrala ulogu vrhovnog arbitra. Inkvizitori stoljećima optužuju ove heretike zbog seksualnih ekscesa, promiskuiteta i incesta... Bogumilstvo će ostati magistralom naše medijevalne prošlosti, jer će tek njegovim slomom na našem području završiti samostalan život narodne supstance u srednjem vijeku. Od Jajca do Udbine, od pada Beograda do Mohača počinje za nas fatalna atomizacija, koja će završiti palanačkim, provincijalnim mentalitetom malih gradova na turskoj granici u XVIII stoljeću. Svijest o velikim razdobljima prošlosti nestat će u sveopćoj slabosti pamćenja."

Govoreći o bosanskom jeziku u čuvenim razgovorima s Enesom Čengićem, koje je za "Behar" priredio upravo Ibrahim Kajan, Krleža navodi:

"Andrićev je jezik izvanredan, kao što je za mene najljepši naš jezik – jezik bosanskohercegovačkih Muslimana. Uzmite, na primjer, Skendera Kulenovića, Derviša Sušića, Mešu Selimovića, Aliju Isakovića ili Nametka, ili, ako hoćete, i one Muslimane koji se javljaju ranije, još osamdesetih godina. Može misliti o tome ko šta hoće, ali ako se tome jeziku doda još i talent, onda je to literatura srca."

Kritizirao je zanemarivanje bosanskog jezika onomad, baš kao što i danas postoje nastojanja da se negira njegovo postojanje i spriječi njegovo izučavanje.

"Čitam u 'Politici' intervju s dr. Milanom Šipkom o bosanskohercegovačkom jezičnom izrazu. Decenijama taj faktor – Muslimani, njihova literatura i uopće pisana riječ – nije uziman u obzir. Vatroslav Jagić je o bosanskohercegovačkom pisao upravo kao o posebnom izrazu, govoreći i tada o Muslimanima kao faktoru koji se služi tim jezikom, pa je javno proglašen austrijskim špijunom."

Govoreći o Muzeju Mimara, ranije Muzeju revolucije u Zagrebu, objektu u kojem je četrdesetih godina prošlog stoljeća bila zagrebačka džamija, istakao je:

"Za vrijeme rata adaptirali su je u džamiju i sagradili tri minareta. Nije ih trebalo rušiti, jer su najveći dio bogomolja širom svijeta gradili moćnici, silnici, pa, ako hoćete, i krvnici. Oni su nestali, ali su graniti ostali. No, eto, nekima je smetala. Zagrepčanima svakako nije."

Osvrćući se na djelo bosanskohercegovačkog književnika Hasana Kikića, Krleža je kazao da je on bio njegova velika nada.

"Otkrio sam ga kao izuzetno darovita i objavljivao njegove radove u časopisu 'Danas' i u 'Pečatu'. Umro je kao cvijet koji se još nije ni rascvao. U Beogradu smo bili zajedno onih dana kada su me s redakcijom 'Danasa' najurili. Pozvali su me u Vladin presbiro. Šef biroa Kosta Luković saopćio mi je odluku da moram seliti iz Beograda."

Divio se Bašeskiji

Nije mu bio nepoznat ni čuveni sarajevski ljetopisac i hroničar Mula Mustafa Bašeskija. Naprotiv.

"Nego, čitam i dalje Bašeskijin dnevnik u 'Oslobođenju'. Zaista pravi i veliki kroničar svoga vremena, s mnogo duha i smisla. Mislim da je bio naš čovjek. Prezime vam to govori – Bašeskija (isluženi janjičar; ratni veteran). Ali piše na arapskom! Tada su gotovo svi muslimani pisali na arapskom ili turskom. U svakom slučaju, izvrstan je. Ujutro prvo što pročitam jeste Bašeskija, ako 'Oslobođenje' dođe. Međutim, ima dana kada uopće ne stigne, pa sutradan dobijem oba broja. Kasne vlakovi, a s njima i novine stižu ili ne stižu. Da, kasne satima, a u Japanu su i sekunde već veliki propust", govorio je Krleža u martu 1973. godine.

Krleža je 1970. godine sa Skenderom Kulenovićem i Brankom Ćopićem, bilježi Enes Čengić, vodio razgovor o ratu i o poznatom ratniku Huski Miljkoviću.

"Piši roman o Huski"

Huska Miljković (1905–1944), jedna od najsloženijih ličnosti historijskih zbivanja u Bosni i Hercegovini tokom Drugog svjetskog rata, predratni član KPJ i član Okružnog komiteta KPJ za Karlovac, jedan od organizatora ustanka, komandant i prvi sekretar Sreskog komiteta KPJ za Cazin, čovjek koji je 1943. godine napustio partizane i s nekolicinom pristalica organizirao vlastitu vojsku – huskovce – koja je djelovala na principu tzv. Muslimanske milicije, a potom se s oko 4.000 boraca ponovo priključio partizanima, u čijim je redovima i poginuo, privlačio je zanimanje i samog Krleže.

"Piši roman o Huski", obratio se Krleža Skenderu.

"Ako ne napišeš, ne znam ko će, jer jedino ti to možeš napisati. To je tvoj milje."

Osvrnuo se i na stanje bosanskih muslimana između dva svjetska rata.

"Uzmimo, na primjer, Muslimane u Bosni i njihov moralno-psihološki profil devetsto četrdeset prve godine, pa njihov moralno-psihološki profil pedeset godina unazad i njihov psihološko-moralni i materijalni profil od 1918. do 1941. Kroz kakvu jezu, kroz kakvu paklenu prašumu prolazi ta muslimanska svijest i gdje taj Musliman 1941. ima da sebe nađe? Na kojoj strani? Od čega da se spasi? Kome da se otme? Šta je on? Šta je on u Austriji do 1918? Šta je u Kraljevini Jugoslaviji do 1941? I jasno je da je taj Musliman, poslije svega što je preživio i pretrpio, mogao 1941. da kaže: 'Hvala ti, Bože, da se Švabo vratio.' Oslobađa ga prividno iz teške situacije, daje mu neke kolajne i fes na glavu, pušku u ruku i daje mu slobodu da puca... A hajde ti budi mudar i snađi se! Pitam se, bogati, šta je mogao znati taj Musliman u Bosni 1941? Hajde, burazeru, znaj! Tamo Draža, ovdje Švabo, a mi ti nudimo sve. I onda si i vlast – čim imaš pušku, ti si vlast. To je psihologija mase. A ko je političar, mora računati sa sviješću masa, inače ne može razumjeti situaciju kakva jeste!"

Veliki Miroslav Krleža umro je 29. decembra 1981. godine u rodnom Zagrebu.