Navršilo se 39 godina od smrti Miroslava Krleže: Velikan koji je beskrajno volio Bosnu

Na današnji dan prije 39 godina svi mediji u bivšoj Jugoslaviji su objavili da je u Zagrebu, u bolnici koja je nosila ime po bosanskom heroju i antifašisti "Dr. Mladenu Stojanoviću", u 88. godini, a poslije 66 godina stvaranja, umro Miroslav Krleža, velikan književnosti ovih prostora, autor "najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti XX st. i pokretač mnogih kulturnih inicijativa".

Piše: Faruk Vele

Upravo je naš veliki slikar Mersad Berber (1940-2012) u povodu Krležine smrti završio svoj nekrolog u štampi riječima:

''I sad vjerujem da su taj fini sijedi gospodin odnjegovana lica i njegova gospođa spakovali svoje putne kovčege i otišli iza neke daleke zavjese Mirogoja u ona daleka prostranstva mitologene zvane ljepota. Mirogojski nokturno.''

Sjećati se na tog velikana hrvatske i jugoslavenske književnosti, južnoslavenskih jezika uopće, danas je iznova bitno u aktuelnim paternalističkim, neoorijentalističkim, duboko prezrenim pogledima na Bosnu i sve što ona jeste iz našeg susjedstva.

Za razliku od takvih uvida, bosanskohercegovački duh se s ponosom prepoznaje u Krležinim djelima, njegovim ocjenama, izjavama, sjećanjima. Jer, za razliku od tolikih prije i poslije njega, koji su Bosnu vidjeli greškom "bespuća povijesti", "tamnim vilajetom", "prostorom", gdje se stoljećima ništa "duhovno bitno" nije događalo, Krleža je nerijetko izražavao simpatije spram ove zemlje, njezinog bosanskog duha i ovdašnjeg čovjeka.

Univerzalna Bosna

O Krležinom odnosu prema Bosni autoru ovih redaka je svjedočio rahmetli akademik Muhamed Filipović, koji je sa Krležom blisko sarađivao.

"Prije i nakon Drugog svjetskog rata, nije na našim prostorima bilo značajnije intelektualne figure od Miroslava Krleže. Sa njegovim utjecajem sam se sreo veoma rano, jer mi je kuća bila puna njegovih knjiga. On je bio uzor mojoj braći koji su bili 'Krležijanci' i nakon napada KPJ na Krležu. Nakon rata sam sa Krležom kontaktirao 1951. godine, kao predsjednik Fakultetskog odbora saveza studenata, kad sam ga molio da održi studentima predavanje o egzistencijalizmu. Naše poznanstvo se razvilo kad sam bio urednik Enciklopedije za Bosnu i Hercegovinu. Moj koncept prikaza Bosne i Hercegovine u Enciklopediji se Krleži svidio, i od tada me je on podržavao", govorio je akademik Filipović u intervjuu kojeg je naš portal objavio poslije njegove smrt u vidu svojevrsnog političkog testamenta, naglašavajući da ga je Krleža uvijek branio.

Sa Krležom je imao česte službene, ali i privatne kontakte na sastancima i u njegovoj kući.

"Razgovarali smo o mnogim pitanjima, ali najčešća tema je bila Bosna. On se vrlo detaljno interesirao o nama, našim običajima, ljudima, a mislio je, i to je i napisao - da je bosanska tradicija tolerancije i univerzalizma, nemitiloška osnova njene historije, jedina prava osnova duhovne, političke i državne integracije našeg prostora. On je smatrao da je Kosovski mit Srba i mit o hiljadugodišnjoj ulozi Hrvata kao branilaca katolicizma i zapadne kulture, glavni razlog nemogućnosti integracije i sukoba na našem prostoru. Tako su pokušaji spajanja tako definiranih nacija bili uzaludni pokušaji spajanja nespojivog, insistiranje na nećemo što je historija prevazišla. Mitologija se ispražnjavala, a ostajala je gruba realnost novih početaka historije, temeljene na nasilju kao način njenog stvaranja, integracije", prisjećao se profesor Filipović.

O svojatanju Bosne

O Krležinom odnosu prema Bosni, autor ovih redaka imao je čast razgovarati i sa sa još jednim od naših intelektualnih velikana, rođenim Mostarcem, jedninom od najvećih intelektualaca naših prostora i Europe, uglednim filozofom i književnikom, koji je predavao na univerzitetima "Sorbonne" u Parizu i "La Sapienza" Rimu, Predragom Matvejevićem. On je, poput Enesa Čengića, vodio dobro poznate razgovore s Krležom.

"Za razliku srpskih i hrvatskih nacionalista koji su uvijek nastojali identitet Bosne prošvercati kao isključivo srpski ili isključivo hrvatski, Krleža je u svojim djelima i pogledima uvijek priznavao identitet Bosne, stavljao je tamo gdje joj je mjesto. On je stalno govorio da Bosna nije ni srpska, ni hrvatska. Govorio je: 'Budete li je svojatali, loše ćete proći'. Smatrao je Bosna zaslužuje jednu bolju budućnost koju namjenjuju okolni nacionalizmi. Sreća da nije vidio posljednji rat", govorio je Matvejević 2006. godine.

Mada je danas, nažalost, bitno drugačije, vrijedi istaknuti kako je Krleža naglašavao da se u Bosni i Hercegovini (nekada) iznimno cijenilo obrazovanje.

"Bosna je u našoj novijoj historiji počinjala s Austrijom, a njeno patarensko doba bilo je zanemareno. Njeno tursko razdoblje, iz aspekta osebujne kulture, arhitekture, literature, bilo je potpuno prešućeno i zanemareno. A uzmite, molim Vas, koliko je tamo bilo pismenog svijeta, knjiga, biblioteka, pa i škola, ako hoćete. Neke najstarije škole su, ipak, djelovale u Bosni, pa kad slavimo nastajanje univerziteta oko isusovačkih školskih ustanova u Zagrebu, zašto bismo zaboravljali bosanske medrese koje su mnogo starije".

(Enes Čengić, "Trubač u pustinji duha", str. 32).

Također, Krleža u tekstu "Bogumilski mramorovi" piše kako "nema nijedne ljudske pojave koja bi na ovim spomenicima klećala sklopljenih ruku u molitvi pred smrću i nema nijedne u proskinezi pred veličanstvom bizantijskih ili rimskih bogova i božanskih namjesnika".

Estetske autokratija

Krleža 1954. godine konstatira kako nam je ovakva vrsta "estetske autokratije", ostavila tumbane obeliske sa slijepim arkadama, tajanstvene grobove u sintetičkom obliku između bosanskog krova i nordijske posmrtne kuće, nepreglednu gomilu stalaktita i paralelopipeda, isprepletenih u besperspektivnoj fantastičnosti i u vertikalima čudesnih bareljefa".

Neka oprosti gospođa Europa, piše Krleža, ona nema spomenike kulture.

"Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj".

Od Jajca do Udbine

Nerijetko se vraćao bogumilima i Bosni.

"Bogumili nijesu bili anarhoidna sekta već državno organizirana laička pastva, koja je u međunarodnim omjerima između Lombardije i Albigenza igrala ulogu vrhovnog arbitra. Inkvizitori stoljećima optužuju ove heretike zbog seksualnih ekscesa, promiskuiteta i incesta... Bogumilstvo će ostati magistralom naše medijevalne prošlosti, jer tek njegovim slomom svršit će na našem području sa Srednjim vijekom samostalan život narodne supstance. Od Jajca do Udbine, od pada Beograda do Mohača počinje za nas fatalna atomizacija, koja će svršiti sa palanačkim, provincijalnim mentalitetom malih gradova na turskoj granici u XVIII stoljeću. Svijest o velikim razdobljima prošlosti nestat će u sveopćoj slabosti pamćenja".

Govoreći o bosanskom jeziku u spomenutim čuvenim razgovorima s Enesom Čengćem, koje je za „Behar“ iz priredio poznati mostarski književnik Ibrahim Kajan, Krleža navodi:

"Andrićev je jezik izvanredan, kao što je za mene najljepši naš jezik – jezik bosanskohercegovačkih Muslimana. Uzmite na primjer Skendera Kulenovića, te Derviša Sušića, Mešu Selimovića, pa Aliju Isakovića, ili Nametka ili ako hoćete i one Muslimane koji se javljaju ranije, još osamdesetih godina. Može misliti o tome tko što hoće, ali ako se tome jeziku doda još i talent, onda je to literatura srca".

Zanemarivanje bosanskog jezika

Kritizirao je zanemarivanje bosanskog jezika onomad, baš kao što i danas nastoje negirati njegovo postojanje i spriječavati izučavanje.

"Čitam u Politici intervju s drom Milanom Šipkom o bosansko-hercegovačkom jezičnom izrazu. Decenijama taj faktori Muslimani, njihova literatura i uopće pisana riječ, nisu uzimani u obzir. Vatroslav Jagić je o bosansko-hercegovačkom pisao baš kao o posebnom izrazu, govoreći i onda o Muslimanima kao faktoru koji se služi tim jezikom, pa je javno proglašen austrijskim špijunom".

Govoreći o muzeju Mimara, ranije Muzeju revolucije u Zagrebu, objektu u kojem je '40-tih godina prošlog stoljeća bila zagrebačka džamija, on je istakao:

"Za vrijeme rata adaptirali su je u džamiju i sagradili tri minareta. Nije ih trebalo rušiti, jer su najveći dio bogomolja širom svijeta gradili moćnici, silnici, pa ako hoćete i krvnici, oni su nestali, ali su graniti ostali. No, eto, nekima je smetala. Zagrepčanima svakako nije".

Osvrćući se na djelo bh. književnika Hasana Kikića, Krleža je kazao da je on bio njegova nada.

"Otkrio sam ga kao izuzetno darovita i objavljivao njegove radove u časopisu Danas i u Pečatu. Umro je kao cvijet koji se još nije ni rascvao. U Beogradu smo bili zajedno onih dana kada su me s redakcijom Danas najurili. Pozvali su me u vladin pressbiro. Šef biroa, Kosta Luković, saopćio mi je odluku da moram seliti iz Beograda".