Navršilo se 125 godina od rođenja Krleže: Šta radi Bosanac na stećku?

Navršilo se 125 godina od rođenja književnog velikana Miroslava Krleže. Prema Leksikografskom zavodu koji danas nosi njegovo veliko ime, riječ je o autoru "najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti XX st. i pokretaču mnogih kulturnih inicijativa“.

Piše: Faruk Vele

Digao ruku, digao glavu...

No, taj velikan južnoslavenskih jezika nije značajan samo za susjednu Hrvatsku. Bosanskohercegovački duh se, također, s ponosom prepoznaje u njegovim ocjenama, izjavama, sjećanjima. Jer, za razliku od tolikih prije i poslije njega, koji su Bosnu vidjeli i nusproduktom „bespuća povijesti“ i područjem na kojem se stoljećima „ništa duhovno vrijedno nije dogodilo“, Krleža je u svojim nerijetko izražavao simpatije spram ove zemlje, njezinog duha i ovdašnjeg čovjeka.

"Za nas u BiH, podsjetimo se,  posebne je dveri Miroslava Krleže otvorio publicist Enes Čengić, dvostrukim posredovanjem – prvim posredovajem priređujući i objavljujući izdavački projekt koji je  u 100 Krležinih knjiga ušao do "svakog čitaoca“, i drugim posredovanjem, vlastitim dnevnicima u četiri knjige S Krležom iz dana u dan, te s još dva toma Krleža post mortem. 

Koliko god govorili o trajnim i univerzalinim vrijednostima djela samoga Miroslava Krleže, još ćemo zadugo govoriti i popratnoj aktuelnosti Čengićevih dnevnika, koji poput tihe i nezamjenljive pratnje, prosvjetljavaju izvore brojnih Krležinih literartnih, društvenih pa i političkih poteza bilježenih iz sugovorničkog dijaloga Krleže i Čengića (nerijetko i autoriziranih Krležinim potpisom!)“, kazao je za Radiosarajevo.ba književnik Ibrahim Kajan iz Mostara, nekadašnji glavni urednik časopisa „Behar“ iz Zagreba, čiji je izdavač bio KDB „Preporod“ (Hrvatska), čiji je Kajan osnivač i predsjednik (1991-2001).

O Krležinom odnosu prema Bosni, autor ovih redaka razgovarao je s još jednim Mostarcem, jedninm od najvećih intelektualaca naših prostora i Europe, uglednim filozofom i književnikm, koji je predavao na univerzitetima "Sorbonne" u Parizu i "La Sapienza" Rimu, jasno, Predragom Matvejevićem. On je, poput Enesa Čengića, vodio dobro poznate razgovore s Krležom.

"Za razliku srpskih i hrvatskih nacionalista koji su uvijek nastojali identitet Bosne prošvercati kao isključivo srpski ili isključivo hrvatski, Krleža je u svojim djelima i pogledima uvijek priznavao identitet Bosne, stavljao je tamo gdje joj je mjesto. On je stalno govorio da Bosna nije ni srpska, ni hrvatska. Govorio je: 'Budete li je svojatali, loše ćete proći'. Smatrao je Bosna zaslužuje jednu bolju budućnost koju namjenjuju okolni nacionalizmi. Sreća da nije vidio posljednji rat", govorio je Matvejević 2006. godine.

Krleža, kaže Kajan, nije ni nestao niti je arhiviran, mada je bilo i još ima tih tvrdoglavih nastojanja građanske desnice. Osvćući se na Čengićeve razgovore s Krležom, Kajan je primijetio da iz njih, iz tih Dnevnika, izranja cijela panorama „bosanskih pojmova“.

"Od podsjećanja na esejistička priopćenja o srednjovjekovnoj Bosni, o patarenima, o stećcima, ali o „najljepem jeziku“ bosanskih kasnijih pisaca, primjerice  Hasana Kikića ili Alije Nametka. To „svjedočenje Bosne“, njezinog duha,  neusporedive i samosvojne bosanske kulture kojoj je Krleža posvetio blistave stranice, ne ostavljaju nas ravnodušnim ni danas. Mnoge se aktualiziranu i uzdižu na razininu političkog podteksta ili predteksta grabežljivih nastojanja „čija je naša Bosna“, dajući istodobno i odgovor, da je Bosna „svoja“, „da je zaseban kulturološki prostor“ i da je „zemlja vlastite historije“ u kojima druge države imaju sjećanje jedino kao agresori“, ističe Kajan.

Iako je BiH danas, nažalost, zemlja s najvećim procentom nepismenih ljudi i najmanjim brojem visokoobrazovanih u regionu, pa, izuzmemo li brojne vrhunske pojedince, baš i nemamo prostora za samohvalu, vrijedi istaknuti kako je Krleža naglašavao da se ovdje nekada iznimno cijenilo obrazovanje. I to, kako se ovdje voli reći, u vrijeme dok se Europa gušila u blatu Srednjeg vijeka.

"Bosna je u našoj novijoj historiji počinjala s Austrijom, a njeno patarensko doba bilo je zanemareno. Njeno tursko razdoblje, iz aspekta osebujne kulture, arhitekture, literature, bilo je potpuno prešućeno i zanemareno. A uzmite, molim Vas, koliko je tamo bilo pismenog svijeta, knjiga, biblioteka, pa i škola, ako hoćete. Neke najstarije škole su, ipak, djelovale u Bosni, pa kad slavimo nastajanje univerziteta oko isusovačkih školskih ustanova u Zagrebu, zašto bismo zaboravljali bosanske medrese koje su mnogo starije“. (Enes Čengić, “Trubač u pustinji duha”, str. 32).

Krleža i bosanski jezik

Također, Krleža u tekstu "Bogumilski mramorovi" piše kako "nema nijedne ljudske pojave koja bi na ovim spomenicima klećala sklopljenih ruku u molitvi pred smrću i nema nijedne u proskinezi pred veličanstvom bizantijskih ili rimskih bogova i božanskih namjesnika".

Krleža 1954. godine konstatira kako nam je ovakva vrsta „estetske autokratije,“ ostavila tumbane obeliske sa slijepim arkadama, tajanstvene grobove u sintetičkom obliku između bosanskog krova i nordijske posmrtne kuće, nepreglednu gomilu stalaktita i paralelopipeda, isprepletenih u besperspektivnoj fantastičnosti i u vertikalima čudesnih bareljefa".

Neka oprosti gospođa Europa, piše Krleža, ona nema spomenike kulture.

„Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj".

Nerijetko se vraćao bogumilima i Bosni.

"Bogumili nijesu bili anarhoidna sekta već državno organizirana laička pastva, koja je u međunarodnim omjerima između Lombardije i Albigenza igrala ulogu vrhovnog arbitra. Inkvizitori stoljećima optužuju ove heretike zbog seksualnih ekscesa, promiskuiteta i incesta... Bogumilstvo će ostati magistralom naše medijevalne prošlosti, jer tek njegovim slomom svršit će na našem području sa Srednjim vijekom samostalan život narodne supstance. Od Jajca do Udbine, od pada Beograda do Mohača počinje za nas fatalna atomizacija, koja će svršiti sa palanačkim, provincijalnim mentalitetom malih gradova na turskoj granici u XVIII stoljeću. Svijest o velikim razdobljima prošlosti nestat će u sveopćoj slabosti pamćenja".

Govoreći o bosanskom jeziku u spomenutim čuvenim razgovorima s Enesom Čengćem, koje je za „Behar“ iz priredio upravo Ibrahim Kajan, Krleža navodi:

"Andrićev je jezik izvanredan, kao što je za mene najljepši naš jezik – jezik bosanskohercegovačkih Muslimana. Uzmite na primjer Skendera Kulenovića, te Derviša Sušića, Mešu Selimovića, pa Aliju Isakovića ili Nametka ili ako hoćete i one Muslimane koji se javljaju ranije, još osamdesetih godina. Može misliti o tome tko što hoće, ali ako se tome jeziku doda još i talent, onda je to literatura srca",

Kritizirao je zanemarivanje bosanskog jezika onomad, baš kao što i danas nastoje negirati njegovo postojanje i spriječavati izučavanje.

"Čitam u „Politici“ intervju s drom Milanom Šipkom o bosansko-hercegovačkom jezičnom izrazu. Decenijama taj faktori Muslimani, njihova literatura i uopće pisana riječ, nisu uzimani u obzir. Vatroslav Jagić je o bosansko-hercegovačkom pisao baš kao o posebnom izrazu, govoreći i onda o Muslimanima kao faktoru koji se služi tim jezikom, pa je javno proglašen austrijskim špijunom".

Govoreći o muzeju Mimara, ranije Muzeju revolucije u Zagrebu, objektu u kojem je '40-tih godina prošlog stoljeća bila zagrebačka džamija, on je istakao:

"Za vrijeme rata adaptirali su je u džamiju i sagradili tri minareta. Nije ih trebalo rušiti, jer su najveći dio bogomolja širom svijeta gradili moćnici, silnici, pa ako hoćete i krvnici, oni su nestali, ali su graniti ostali. No, eto, nekima je smetala. Zagrepčanima svakako nije".

Osvrćući se na djelo bh. književnika Hasna Kikića, Krleža je kazao da je on bio njegova nada.

"Otkrio sam ga kao izuzetno darovita i objavljivao njegove radove u časopisu 'Danas' i u 'Pečatu'. Umro je kao cvijet koji se još nije ni rascvao. U Beogradu smo bili zajedno onih dana kada su me s redakcijom 'Danasa' najurili. Pozvali su me u vladin presbiro. Šef biroa, Kosta Luković, saopćio mi je odluku da moram seliti iz Beograda".

Divio se Bašeskiji

Nije mu bio nepoznat ni čuveni sarajevski ljetopisac, hroničar Mula Mustafa Bašeskija. Naprotiv.

"Nego, čitam i dalje Bašeskijin dnevnik u „Oslobođenju“. Zaista pravi i veliki kroničar svog vremena, s mnogo duha i smisla. Mislim da je bio naš čovjek. Prezime vam to govori – Bašeskija (isluženi Janjičar; ratni veteran). Ali, piše na arapskom! Tada su gotovo svi muslimani pisali na arapskom ili turskom. U svakom slučaju, izvrstan je. Ujutro, prvo što pročitam, to je Bašeskija, ako „Oslobođenje“ dođe. Međutim, ima dana kada uopće ne stigne, pa sutradan dobijem oba broja. Kasne vlakovi, a s njima i novine stižu ili ne stižu. Da, kasne satima, a u Japanu su i sekunde već veliki propust", govorio je Krleža marta 1973. godine.

Krleža je 1970. sa Skenderom Kulenovićem i Brankom Ćopićem, bilježi Enes Čengić, vodio je razgovor o ratu i o poznatom ratniku Huski Miljkoviću.

Huska Miljković (1905. – 1944.), zanimljiva ličnost historijskih gibanja u vrijeme Drugog svjetskog rata, predratni član KPJ i član Okružnog komiteta KPJ za Karlovac, jedan od organizatora ustanka, komadant i prvi sekretar Sreskog komiteta za Cazin, čovjek koji je 1943. godine napustio partizane i s nekolicinom pristaša organizirao svoju vojsku (hushirovci) koja djeluje na principu tzv. Muslimanske milicije, a kasnije se s 4.000 boraca ponovo priključio partizanima u čijim redovima je stradao, privlačio je zanimanje i samog Krleže.

"Piši roman o Huski", obratio se Krleža Skenderu.

"Ako ne napišeš, ne znam tko će, jer jedino Ti možeš napisati, to je Tvoj milje".

Osvrnuo se i na stanje bosanskih muslimana između dva svjetska rata.

"Uzmimo na primjer Muslimane u Bosni i njihov moralno-psihološki profil devet stotina i četrdeset prve godine i njihov moralno-psihološki profil pedeset godina unazad i njihov psihološko-moralni i materijalni profil od 1918. do 1941. Kroz kakvu jezu, kroz kakvu paklenu prašumu prolazi ta muslimanska svijest i gdje taj Musliman 1941. ima da sebe nađe? Na kojoj strani? Od čega da se spasi on, kome da se otme? Što je on? Što je on u Austriji do 1918.? Što je u Kraljevini Jugoslaviji do 1941.? I jasno je da je taj Musliman poslije svega što je preživio i pretrpio mogao 1941. da kaže: ‘Hvala ti, Bože, da se Švabo vratio.’ Oslobađa ga prividno iz teške situacije, daje mu neke kolajne i fes na glavu, pušku u ruku i daje mu slobodu da puca… A hajde ti budi mudar i snađi se! Pitam se, bogati, što je mogao znati taj Musliman u Bosni 1941.? Hajde, burazeru, znaj! Tamo Draža, ovdje Švabo, a mi ti nudimo sve i onda si i vlast, čim imaš pušku ti si vlast, to je psihologija mase. I tko je političar, mora računati sa sviješću masa, inače ne može razumjeti situaciju kakav je!".