Sylvie i Marc: Sarajevo je učvrstilo njihovu ljubav
Pišu: Sylvie Cohen i Marc Decrey za radiosarajevo.ba.
Sylvie i Marc poznavali su se i prije svojih novinarskih zadataka u opkoljenom Sarajevu. No, njihova ljubav potvrđena je tokom opsade, a traje i danas.
Marc Decrey je radio novinar sa Švicarske radio televizije- RTS/Radio Suisse Romande iz Lozane. Pokrivao područje Balkana u toku rata. Bio je u Bosni i Sarajevu i netom nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. U posljednjih dvadeset godina vrlo često je dolazio u grad. Stekao je mnoge prijatelje ovdje. Marc je inače pasionirani moreplovac koji je već dva puta oplovio zemaljsku kuglu i zajedno sa svojom partnerkom Sylvie Cohen, šest mjeseci godišnje putuje morima svijeta na njihovom jedrenjaku Chamade. Autor je dokumetranih filmova i knjiga medju kojima i „Chamade u zabranjenim vodama“.
MARC: Radi se o jednom susretu o kojem ću vam govoriti. Jedan od onih susreta koji Vas obilježe zauvijek, nabolje, a često puta i nagore. E, ovaj susret se dogodio neposredno nakon završetka rata.
Bio je siv taj kraj decembra 1995 godine, kao što je često ovdje, nebo je bilo nisko, sakrivalo je vrhove planine Igman. Ilidža je bila napuštena. Samo je pokraj puta koji je vodio prema Mostaru grupa žena pokušavala da proda malo benzina sa crnog tržišta. Nekoliko litara u plastičnim bocama.
Malo dalje se nalazila termalna banja, odakle se većina srpskih vojnika koji su držali to mjesto pod okupacijom, povukla. Ali, tu u velikom holu je bilo nekih vojnika i na naše veliko iznenadjenje, naš upit da se susretnemo za nekim od oficira je bio prihvaćen. Ušli smo u slabo zagrijan salon, blijeda svjetlost prolazila je kroz prozore koji nisu bili očišćeni već dugo.
U dnu, jedan stol i iza njega čovjek koji je stajao, prav u svojim čizmama, impozantan. "Zdravo, zovem se Tomo Kovač. Da li Vas mogu poslužiti kafom, ili čajem“? Sjeli smo, neka žena je donijela piće i razgovor koji je bio savršeno urban je počeo.
Čovjek je govorio francuski, sjećanje na jedan dugogodišnji boravak u Francuskoj.
Procjena situacije, zadovoljstvo zbog prekida ratnih djelovanja, kretanje stanovništva u toku, plan za evakuaciju stanovnika Ilidže, sve je vrlo mirno objasnio, upravo s najvećom uljudnošću. Samo je na trenutak, dok je evocirao svoju privatnu situaciju, svoju budućnost, ili radije nedostatak iste, Tomo Kovač dopustio da se osjeti gorčina. Činilo se da je deprimiran. I zabrinut za svoju ženu, Francuskinju, koju je doveo u Bosnu nakon vjenčanja. Skoro da smo imali potrebu da nam pokaže svoje milosrđe.
Morali smo se ipak uštinuti, uložiti napor koncentracije da ne bismo zaboravili da je ovaj čovjek pod krinkom uljudnosti i simpatičnosti bio jedan od mučitelja Sarajeva. Bivši šef policije, jedan od najvećih ratnih zločinaca u regionu čiji je ponašanje bilo daleko izvan ispada viđenih prečesto u ratu. Tomo Kovač je bio ratni zločinac, pravi gad.
Da li je trebalo da se susretnemo s njim? Pitanje me mučilo dok smo odlazili pješke preko ilidžanskih vrtova.Da, svakako, samo da bi se prikupile informacije o situaciji, o egzodusu srpskog stanovništva.
Ali, to je prije svega bila velika lekcija. Ta da se utvrdi mjera, kao nikada do sada, da je nit koja dijeli civilizaciju od barbarstva jako tanka. Čovjek mada može biti inteligentan, može se prepustiti indoktrinaciji, može teturati i neizrecivom, može postati divljak koji spava u njemu.
Ali, da je sve stvar obrazovanja, kulture, civilizacije.
To je svakodnevna borba koja se mora nastaviti i izvan granica Sarajeva, i izvan prvih linija fronta na Miljacki.
xxx
Sylvie Cohen je švicarska novinarka koja je vrlo intenzivnno pratila dešavanja u ratom pogođenoj BIH. Sylvie trenutno vodi press službu za FIFDH Geneve- Medjunarodni festival filma o ljudskim pravima u Ženevi. Zajedno sa Marcom, svojim partnerom putuje morima svijeta na jedrenjaku Chamade. Osim pasije za morem, Sylvie i Marc nastoje da na svojim putovanjima budu od pomoci: Ovdje opširnije možete pogledati zapis sa njihovog putovanja po Rusiji gdje su im se pridružili putnici sa transplaniranim organima. Sylvie je kao i Marc veliki prijatelj Sarajeva.
Na početku smo juna 1994. Nakon dvije godine opsade, Sarajevo dolazi do daha zahvaljujući primirju koje je postignuto sa bosanskim Hrvatima. Sa malom grupom švicarskih novinara i političara, došli smo da damo potporu ljudima u Bosni onima koji odbijaju etničke podjele, i koji hoće dijalog i žele da raspravljaju o švicarskom modelu federalizma. Neprimjerena, u gradu koji je još uvijek bio ošamućen, bez vode, struje, hrane, i s policijskim satom? Možda, ali željeli smo biti nositelji nade.
Na ulici sam se susrela s praznim pogledom očajnih lljudi koji su teturali poput automata. Depresija se osjećala u zraku. Čak i kod žena koje su joj odolijevale uz pomoć lijepih haljina i dotjeranog izgleda. One su birnule pažljivo o sebi, bile su našminkane i hodale su visoko uzdignute glave, medju polupraznim štandovima na pijaci, izgledale su kao da su uzele slobodan dan i da su krenule u kupovinu sa prijateljicama. Jake, ponosite, žive one su prkosile ratu i osvajačima.
Sjećam se posebno Aide koja je iskoristila primirje da bi se vratila kući. Neće se vratiti u Švicarsku gdje je bila našla utočište u posljednje dvije godine. Njen muž tek što je bio došao za fronta. Željela se domoći svoga života u Sarajevu usprkos i protiv svega iako je znala da će rat još trajati. Sa snagom i dostojanstvom, Aida je izabrala stranu: a to je bila strana života, nade, djeteta koje je željela da rodi i koje će za dvije godine napuniti dvadeset godina. Šta ti danas misliš o svom izboru Aida? To je pitanje koje sebi postavljam vrlo često. (Prijevod sa francuskog: Boba Lizdek)
-------------------------
Marc Decrey
C'est d'une rencontre dont j'ai envie de vous parler. Une de ces rencontres qui vous marquent à tout jamais, pour le meilleur ou parfois pour le pire.
Et cette rencontre, elle a eu lieu juste après la fin de la guerre.
Il faisait gris en cette fin décembre 1995, comme si souvent ici, le ciel était bas, masquant les crêtes du Mont Igman. Ilidja était déserte. Seules, au bord de la route de Mostar, quelques femmes tentaient de vendre un peu d'essence au marché noir. Quelques litres dans des bouteilles en plastic.
Un peu plus loin, la zone des bains thermaux où le gros des troupes serbes qui occupaient les lieux était déjà parti. Mais il restait un planton dans le grand hall et à notre grande surprise, notre demande de rencontrer un officier avait été acceptée. Nous étions entré dans un salon mal chauffé, une pâle lumière filtrait par des fenêtres qui n'avaient plus été lavées depuis longtemps.
Au fond, une table et derrière elle un homme se tenait debout, droit dans ses bottes, imposant. "Bonjour, je m'appelle Tomo Kovac. Est-ce que je peux vous servir un café, ou une tasse de thé". Nous nous étions assis, une femme avait apporté les boissons et une conversation d'une parfaite urbanité avait commencé.
L'homme parlait français, souvenir d'un long séjour en France.
Evaluation de la situation, satisfaction de l'arrêt des combats, mouvement de population en cours, plan d'évacuation des habitants d'Ilidja, tout était expliqué calmement, précisemment avec la plus grande civilité. Ce n'était qu'au moment d'évoquer sa situation personnelle, son avenir ou plutôt son non-avenir, que Tomo Kovac avait laissé paraître un peu d'amertume. Il semblait surtout déprimé. Et inquiet pour sa femme française, qu'il avait emmené avec lui en Bosnie après leur mariage. Nous avions presque l'envie de faire preuve de compassion.
Il fallait pourtant se pincer, faire un effort de concentration pour ne pas oublier que cet homme d'apparence civile et sympathique était l'un des bourreaux de Sarajevo. L'ancien chef de la police, l'un des grands criminels de guerre de la région, dont le comportement avait été bien au-delà des dérapages trop souvent constaté en temps de guerre. Tomo Kovac était un criminel de guerre, un vrai salaud.
Fallait-il le rencontrer? La question me taraudait alors que nous repartions à pied dans les jardins d'Ilidja. Oui, assurément, ne serait-ce que pour obtenir des informations sur la situation, sur l'exode des populations serbes.
Mais cela avait été surtout une grande leçon. Celle de mesurer comme jamais, qu'entre civilisation et barbarie le fil peut-être ténu. Qu'aussi intelligent qu'il soit, l'homme peut se laisser endoctiner, basculer dans l'indiscible, redevenir la sauvage qui sommeil au fond de lui.
Que tout est d'abord d'éducation, de culture, de civilisation.
Un combat quotidien qui doit continuer, bien au-delà de Sarajevo, bien au-delà de la ligne de front de la Miljaka.
Sylvie Cohen
Nous sommes au début du mois de juin 1994. Après deux ans de siège, Sarajevo reprend son souffle à la faveur d’un cessez le feu intervenu avec les Croates de Bosnie. Avec un petit groupe de journalistes et de politiciens suisses, nous venons dire notre soutien aux habitants de Bosnie qui refusent la division ethnique, prôner le dialogue, discuter du modèle suisse de fédéralisme. Incongru, dans une ville encore hébétée, qui manque d’eau, d’électricité, de nourriture et soumise au couvre feu ? Peut-être, mais nous voulons être porteur d’espoirs.
Dans la rue, je croise le regard vide des hommes désœuvrés qui déambulent comme des automates. Il y a de la déprime dans l’air. Et aussi ces femmes qui la combattent à coup de jolies toilettes et de mines soignées. Elles soignent ostensiblement de leur apparence, se maquillent et marchent la tête haute, entre les étals presque désert du marché, elles font comme si elles allaient faire les courses ou du shopping entre copines un jour de congé. Fortes, dignes, vivantes, elles font la nique à la guerre et aux assiégeants.
Je me souviens en particulier d’Aida qui a profité de l’accalmie pour rentrer chez elle. Elle ne repartira pas en Suisse où elle a trouvé abri pendant deux ans. Son mari vient tout juste de rentrer du front. Elle veut reprendre le fil de sa vie à Sarajevo, envers et contre tout, même si elle sait que la guerre va encore durer. Avec force et dignité, Aida a choisi son camp : celui de la vie, celui de l’espoir, celui de l’enfant qu’elle a choisi de faire et qui aura vingt ans dans deux ans. Que penses-tu aujourd’hui de ce choix, Aida ? C’est une question que je me pose souvent.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.