Farzad (16): Na putu ka boljem životu najviše mi nedostaju roditelji

Kao i milioni tinejdžera širom svijeta, i Farzad* rado sluša rap muziku, a slobodno vrijeme provodi na Tik Toku. Voli gledati smiješne stvari koje ga zabavljaju, pogotovo ako ima težak dan. A takvih dana je, u Farzadovom životu, mnogo.

Već tri godine, ovaj šesnaestogodošnjak iz Afganistana, sam putuje prema nekom boljem životu.

On je jedan od oko 1500 dječaka koji su, bez pratnje roditelja ili neke od bliskih starijih osoba, u protekle četiri godine prošli tzv. migrantskom rutom kroz Bosnu i Hercegovinu.

„Maloljetnici bez pratnje“ – tako glasi zvanični naziv za ovu kategoriju osoba u pokretu. Po statistikama Međunarodne organizacije za migracije IOM, oni čine oko 6% ukupnog broja osoba smještenih u nekom od prihvatnih centara u Bosni i Hercegovini u ovoj godini.

Muamer Delić, manager međunarodne organizacije Church World Service, partnerske organizacije IOM-a koja u Unsko-sanskom kantonu obavlja kompleksnu ulogu staratelja za maloljetnike bez pratnje, pojašnjava da se većinom radi o djeci starosti od četrnaest do osamnaest godina.

„Najviše ih je porijeklom iz Afganistana i Pakistana. To su dječaci koji su, takoreći, iz školskih klupa krenuli na put, čije su priče jako teške, životne situacije u kojima su se oni nalazili su teške za odrasle osobe, a kamoli za djecu. Zbog jako teškog materijalnog stanja ili ratom zahvaćenih područja, oni su bili primorani da krenu na ovaj jako dug put koji u nekim slučajevima traje i po tri ili četiri godine“.

Prije osam godina Farzadova je porodica izbjegla u Iran gdje su živjeli pet godina. Zbog opasnosti od deportacije koja bi za dječaka značila regrutaciju u talibanske postrojbe, Farzad se u uzrastu od trinaest godina odvažio na put prema Evropi.

„Razgovarali smo u porodici i oni su mi rekli da ne idem, ali sam ipak odlučio da idem. Takva je situacija da sam morao. Bila je to teška odluka. Najprije smo iz Irana stigli u Tursku, putovali smo skoro petnaest dana. Prelazili smo planine. U Turskoj smo ostali dva mjeseca. Nakon toga sam došao u Grčku i tu sam proveo oko dvije godine. Potom sam putovao kroz Albaniju, Crnu Goru i sada sam u Bosni. Sve vrijeme smo pješačili“, počinje Farzad svoju priču.

Starateljska mreža kao uspješno rješenje

U cilju zaštite njihovih prava za vrijeme boravka u Bosni i Hercegovini, nadležni centri za socijalni rad i međunarodne organizacije formirali su mrežu staratelja koji se brinu o ovim dječacima. Dvadeset i četiri sata dnevno staratelji su prisutni u prihvatnim centrima gdje borave maloljetnici, osiguravajući da imaju pristup zdravstvenoj zaštiti, psihološkoj podršci, školovanju i slobodnim aktivnostima. U prihvatnim centrima su formirane zaštićene „maloljetničke zone“ koje predstavljaju sigurna mjesta za boravak ovih dječaka.

„Postoji mnogo izazova u radu s maloljetnicima. Djeca su na putu izložena mnogim opasnostima, od krijumčara, dilera, starijih muškaraca koji ih često iskorištavaju za određene vrste radova. Svakodnevno se borimo sa tim problemima i nikad ne prepuštamo maloljetnike same sebi. Bosna i Hercegovina, ma kakava ona bila, ima najbolji zakon o zaštiti maloljetnika bez pratnje u regionu, a volja koju mi imamo još više doprinosi tome da ovo sve što mi radimo bude uspješnije.

Trenutno se maloljetničke zone nalaze u kampovima Borići u Bihaću i Ušivak kraj Sarajeva, gdje smo upoznali Farzada. U sigurnosti kampova obično provedu nekoliko mjeseci, dok ne prikupe snagu i hrabrost za nimalo lak nastavak puta. Prelazak granice, odnosno „game“ kako se u žargonu naziva ta faza migrantskog putovanja, za ove obespravljene dječake je izazov za koji se treba pripremiti i fizički i psihički.

„Ne smiješ vjerovati nikome jer na ovom putu brat bratu ne vjeruje. I opasno je, na primjer, ako padneš na planini možeš umrijeti. Ili kada prelaziš granicu, neko ti može ukrasti telefon ili ubosti te nožem ili povrijediti te. Ali kad kreneš na put, želiš preći granicu, moraš rizikovati, moraš prihvatiti sve te opasnosti.

Na putu je najvažnije da si brz. Bez obzira da li si s prijateljima ili sam, ako te policija vidi moraš trčati, a ako nisi brzo mogu te uhvatiti. Kad te uhvate mogu te deportovati nazad ili te povrijediti. Moraš biti brz.

Drugo, moraš biti snažan, imati snage u nogama da bi hodao po planinama, moraš imati kondicije. I moraš znati kako da koristiš Google mapu i društvene mreže. Ne trebaš biti posebno nadaren, ali moraš posjedovati neke talente kada se odvažiš na putovanje. Misliti, snaći se na Google mapi i slično.

Ponekad, čak i kad vidiš da je policija uhvatila tvog najboljeg prijatelja i zlostavlja ga, ne smiješ pustiti ni glasa. Jer ako progovoriš ti ćeš biti u opasnosti. Moraš biti jak. I najvažnje je da govoriš Engleski, jer se koristi u svakoj zemlji u Evropi“, prenosi svoje iskustvo šesnaestogodišnji Farzad u razgovoru za Radiosarajevo.ba.

Predstavnik starateljske organizacije kaže kako su ovakva iskustva veoma česta među maloljetnim putnicima:

„To su zaista djeca koja sobom nose jako teške priče, koja nisu prošla onaj najljepši period života, djeca koja su neizigrana, pod traumama, djeca koja neće imati sjećanje na onaj najljepši period života tokom odrastanja. Oni jesu oštećeni za jedan dio života, ali isto tako, životno iskustvo koje oni steknu na putu do Zapadne Evrope je jako vrijedno.

Često se javljaju nama kao starateljima, ljudima koji su s njima radili, iz Italije, Francuske, Njemačke, Holandije. Oni tamo idu redovno u školu, rade neke poslove, lijepo žive. Mnogi od njih su smješteni u udomiteljskim porodicama gdje su se adaptirali. I zaista njihov boravak ovdje u Bosni i Hercegovini tj. u Bihaću je veoma značajan jer imali su priliku da se socijalizuju, da nauče nešto o zapadnjačkoj kulturi, da žive i druže se sa drugima i drugačijima“, zaključuje Delić.

U međuvremenu, Farzadova porodica deportirana je iz Irana natrag u Afganistan, što dječaka čini još odlučnijim da uspije na svom putu. Trenuto prolazi kroz težak period neizvijesnosti jer već dugo nema informacija o roditeljima, iako su ranije mogli razgovarati svakodnevno putem Whatsapp-a i Vibera. Uvjeren je da im je onemogućeno da komuniciraju sa spoljnim svijetom.

Na kraju razgovora s Farzadom, pitali smo ga šta mu je na njegovom trogodišnjem putu bilo najteže. Evo njegovog odgovora:
„Ima oko tri mjeseca kako se nisam čuo s roditeljima. Pošto su sad u Afganistanu, nisu u situaciji da me mogu zvati. Znate... ne znam kako je ostalima, ali za mene je najteže na ovom putu to što mi nedostaje porodica, roditelji, sestra, brat, prijatelji. Evo već tri godine otkako sam na putu i najteže je to što mi nedostaju“.