Zovu ga Perica: Čovjek bez identiteta 36 godina živi na psihijatriji

Kako piše 24sata.hr, u godinama koje su slijedile iz rapske bolnice upućeno je više zahtjeva da se mladiću još koji put pokuša utvrditi identitet, ali pomaka nije bilo.

Nasreću, premda nisu bili ispunjeni formalni zahtjevi (a baš je utvrđivanje identiteta ključan i prvi korak), Perici je tadašnji Republički komitet za zdravstvo i socijalnu zaštitu, nakon upornih zahtjeva iz rapske bolnice, ipak omogućio zdravstveno osiguranje na račun države.

Nažalost, Perica Matas je u međuvremenu opet ostao bez zdravstvenog osiguranja i trenutačno ga nema, a neizvjestan je i nastavak njegova boravka u bolnici. 

Helena Grubišić, socijalna radnica u Psihijatrijskoj bolnici Rab, kaže da u svojoj praksi, ali i izvan nje ovakav slučaj ne pamti.

"Da je netko toliko godina u nekoj sličnoj ustanovi još nisam ni čula i vjerujem da ni ne postoji sličan slučaj ovom našem. Duga je to priča o ovom čovjeku. U našu bolnicu je došao 9. rujna 1980. godine. Tada je naveden kao NN muška osoba, nepoznatog imena, datuma rođenja i adrese. Kasnije je postao Perica Matas. To nije njegovo ime. Nazvali smo ga tim imenom ovdje u bolnici jer je jedno vrijeme u bolnici liječen pacijent koji je tvrdio da ga pozna i da je on zapravo njegov sumještanin Perica Matas iz Lećevice. Provjerom se ispostavilo da to nije točno, ali mu je to neslužbeno ime ostalo kao interno, bolničko... On se odaziva na ime Perica jer se već navikao da ga svi zovu tako. Perica je inače neartikuliranog govora, ne može razgovjetno izgovarati riječi, iako smo ga mi u bolnici naučili ponešto i govoriti, a i sad ga mnogo bolje razumijemo.

Kad je došao do nas, imao je između 16 i 18 godina, to je bila neslužbena procjena njegove dobi, i s njim se nije mogao uspostaviti suvisao kontakt. Nisu se od njega mogli dobiti nikakvi osobni podaci. Godinama smo se dopisivali s drniškim centrom za socijalnu skrb, ali ni oni nam nisu mogli mnogo pomoći zbog administrativnih prepreka. Obraćali smo se matičnim uredima, policiji, prolazile su godine, pisali smo Ministarstvu zdravlja, Ministarstvu socijalne politike i mladih, a oni nas vraćali na policiju i tako u krug", priča socijalna radnica Helena Grubišić

Kaže da je lokalna policija mnogo puta dolazila, uzimala otiske prstiju uzorke za DNK, fotografirali ga, ali nikad se ništa nije utvrdilo o njemu.

U rapsku bolnicu dolaze pacijante iz čitave zemlje, pa i iz kraja u kojemu je Perica nađen. Premda su neki tvrdili da znaju tko je, ispostavilo se da su sve te informacije bilo pogrešne, nevjerodostojne.

"Nikad nam nitko nije dao neku korisnu informaciju o njemu. Kad bi on bio zdrav i mogao nešto reći o sebi, bilo bi lakše, no ovako je vrlo teško. Njega kad pitate, Perice gdje ti je kuća, on odgovori, ovdje u Kamporu, misleći na bolnicu jer i ne zna za ništa drugo. U bolničkoj kantini stoji šalica s natpisom ‘Za Peru’. U čaši svi ostave pokoju kunu za njega. Perica, jasno, dobiva i redovite bolničke obroke", priča o bezimenom čovjeku socijalna radnica Helena Grubišić.