Znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana...

"Zovem se Dario Džamonja. Rodio sam se 1955. godine u Sarajevu. U Sarajevu sam i umro 1993. kada sam ga napustio. Godine 1998. sam opet umro kada sam napuštao Ameriku i svoju djecu. Sada opet pokušavam živjeti u Sarajevu od pisanja."

Ime Dario Džamonja jedno je od najznačajnijih u bh. novinarskoj i književnoj sceni. Svojim jedinstvenim stilom dodirnuo je mnoge koji su u njegovim djelima pronalazili utočište, a sam je svoje vječno utočište našao prerano.

Rođen je 18. januara 1955. godine u Sarajevu, gradu koji ga je obilježio, inspirirao i kojem se uvijek vraćao, čak i onda kada je odlazio iz njega.

Njegov otac bio je pjevač u horu Narodnog pozorišta i izvršio je samoubistvo, a majka odlazi u Holandiju. Džamonja tada ostaje s bakom i djedom uz koje odrasta.

Junaci bez ulica - Dario Džamonja

Tokom svoje novinarske karijere pisao je kao kolumnista u nekoliko magazina kao što su Večernje novine, Naši dani, Slobodna Bosna, Oslobođenje, Komunist, Valter i Valter ekspres, a kao urednik našao se u magazinu Lica. Živio je upravo od pisanja tih kolumni i kratkih novinskih komentara na svakodnevne teme.

„Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel - ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove...“

Tokom života objavio je djela: Priče iz moje ulice, Zdravstvena knjižica, Drugo izdanje, Priručnik, Oni dani, Prljavi veš, Pisma iz ludnice, a posthumno su, između ostalih, objavljeni izbori priča Ptica na žici i Priče.

Dobitnik je nagrade Veselin Masleša za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te Fund Free Expression Award 1993., Writes Club Madison II nagrada za Non-fiction 1994. i otkupne nagrade za poeziju Madison 1996. godine.

Godine 1993. Džamonja je ranjen, te sa svojom porodicom napušta Sarajevo i odlazi u Ameriku, međutim povratak u Sarajevo je bio neminovna stvar.

„Služio je i kupao bolesnike u nekoj psihijatrijskoj bolnici, radio poslove kakve obično rade bosanski pisci u egzilu, i možda bi se zauvijek izgubio u Americi, da mu u sedmičniku Slobodna Bosna nisu pružili priliku da piše o svojoj američkoj svakodnevici, i da se tako, najprije preko teksta, zatim i fizički, vrati u Sarajevo“, piše Miljenko Jergović u svom tekstu o Džamonji.

Veliki pjesnik umro je 15. oktobra 2001. godine.