Willi Hausmann, čovjek koji je pomagao Bosancima i Hercegovcima u Hanauu

Willi Hausmann je vrlo omiljen među Bosancima i Hercegovcima u Hanauu, gradu koji je pretrpio teroristički napad u kojem je poginuo i jedan mladić bosanskohercegovačkog porijekla. "Ovo sve me vrlo potreslo", kazao je Hausmann za Deutsche Welle (DW).

DW: Vi ste veliki dio svog života proveli pomažući izbjeglicama i migrantima u Hanauu, naročito onima koji su došli iz bivše Jugoslavije. Kako se vi osjećate nakon terorističkog napada koji se desio u Vašem gradu?

Hausmann: Kada se Jugoslavija raspala mi smo ovdje u Hanauu osnovali grupu za pomoć izbjeglicama i ja sam je tada vodio. Pomogli smo mnogim ljudima iz Bosne i tako stvorili puno poznanstava. Danas imam brojne bh. prijatelje, ne samo u BiH, nego i na drugim mjestima u svijetu: u Americi, u Kanadi, Australiji i još uvijek sam u kontaktu s njima. Pored toga, ja sam često u BiH i posjećujem svoje prijatelje. Veoma sam potresen onim što se dogodilo ovdje u Hanauu. Činjenica da se to dogodilo baš u Hanauu me jako potresa.

Krvava noć u Njemačkoj: U nargila barovima ubijeno najmanje osmero ljudi
Poznat identitet napadača u Njemačkoj: Ostavio oproštajno pismo
Hrvat u Njemačkoj pred djecom ubio suprugu, nakon zločina pobjegao
Regoje: U napadu u Njemačkoj ubijen državljanin Bosne i Hercegovine

DW: Mnogima ste pomogli i da ih se ne deportira nazad u BiH nakon što se rat završio. Šta Vas je motiviralo da to radite?

Hausmann: To sam radio jer sam znao kako je tim ljudima bilo teško uopšte razmišljati o svojoj domovini i znam da su mnogi od njih bili teško traumatizirani. Za mene je bilo nezamislivo da se te ljude želi deportirati u državu u kojoj su iskusili vrlo loše stvari. Oni su se ovdje snašli, razvili prijateljstva, učili jezik, išli su ovdje u školu. Poslije kada sam radio kao učitelj imao sam brojne učenike iz BiH. Mislim da nije bilo u redu što je Njemačka prisiljavala tada ljude da se vrate, iako ih je primila u svoju zemlju i dopustila im da godinama tu žive. Da su oni htjeli otići dobrovoljno ili su to željeli, onda je to nešto sasvim drugo i to je sasvim u redu. Ali, tu prisilu koja se dešavala bez ikakvog obzira na to šta je ta osoba tamo preživjela, to je za mene nepodnošljivo.

Ostatak intervjua za DW možete čitati ovdje.