U odrazu pokret: Alma Mešić o radu Snježane Idrizović

Pobjednice trećeg konkursa 'Prva samostalna', koji organizuje Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono su akademska kiparica Snježana Idrizović i historičarka umjetnosti Alma Mešić.

Prva samostalna za Snježanu Idrizović i Almu Mešić

Pobjednica trećeg konkursa, Snježana Idrizović, rođena je 1987. godine u Sarajevu, gdje je završila  srednju školu primijenjenih umjetnosti i Akademiju likovnih umjetnosti, odsjek kiparstvo. Na istoj akademiji završila je i master studij i u toku je priprema za odbranu njenog magistarskog rada. 

Dobitnica je nekoliko nagrada, učesnica na kiparskim simpozijima, kolonijama i izložbama. Na konkurs je prijavila  skulpture nastale od ogledala. Snaga izraza i način promišljanja  već formirane umjetnice  izdvojili su je od ostalih kandidata.

U nastavku čitajte tekst historičarke Alme Mešić o radu Snježane Idrizović.

'U odrazu pokret'

Gdje počiva moć posmatrača i gdje leži mogućnost njegovog uključivanja u jedan već kreiran vizuelni svijet? Da li smo unaprijed zlokobno darovani definiranim oblicima i bojama, ili kroz umjetnost, o kojoj gotovo uvijek ne znamo dovoljno i ne možemo saznati jer jeste neuhvatljiva, trenutna i prolazna, spoznajemo ono izvan nas, ali i ono u nama samima? Gdje su granice naše percepcije i stvarnosti svijeta; da li je to stvarni svijet određen našim perceptivnim moćima, ili to okruženje uslovljava našu percepciju? 

U odrazu pokret izložba je skulptura mlade bosanskohercegovačke akademske kiparice Snježane Idrizović. Sa svojim mladalačkim stavovima i tek stečenim akademskim principima, Snježana se već uhvatila u koštac sa izazovom – njene skulpture, naime, nastaju iz i od ogledala. Jedna takva tehnika, koja u konotaciji sa umjetničkim djelovanjem postaje medij umjetničkog stvaranja, nije specifična za skulpturu. Možda je to tek posljedica Snježaninih promišljanja o akademizmu i klasičnosti i udaljavanje od njih.  

No Snježana ne bježi od sujevjerja. Razbijajući ogledala pri svom skulpturalnom postupku ona započinje prvu fragmentaciju djela. Potom se, kroz kreiranje skulpture a koja jeste sastavljena iz brojnih dijelova koje se vješto uklapaju davajući prvobitni idejni oblik, cjelokupno djelo podređuje ponovnom fragmentiranju postajući jedna vizuelna cjelina. Ipak, konačno i posljednje razbijanje te cjeline počiva na posmatraču; suočen sa Snježaninim skulpturama u ogledalu, on nastoji identificirati samog sebe, pronaći vlastiti bitak, no ono što pronalazi jesu tek fragmenti njegovog postojanja, vlastiti pokret u odrazu. 

Chiaroscuro Snježaninih skulptura, a koji je postignut plesom snopa svjetlosti sa ogledalima koje je skulptorica prvobitno razbila, jer se red može uspostaviti tek iz nereda, uslovljava pojavu dinamizma i pokreta. Kinestezija i sinestezija sada pronalaze svoje mjesto na toj izložbenoj sceni na kojoj smo protagonosti i mi, i Snježanine skulpture, i svjetlost i sve te boje što se reflektiraju putem odraza, na pozornici gdje skulpture započinju svoje promjenjivo i neprestano kretanje u prostoru. One više nisu statični artefakti koji za sebe pričaju opjevane priče, oni su sada odraz i kreacija, dinamizam i procesualnost, i kao što se pokret u njima manifestira, tako se i naše konstantno traganje za ishodištem bitka nastavlja dok prisutni tu ispraćamo taj ples. Nejednaki i nepravilni oblici nadjačavaju bijelu svjetlost, pravilni i dosljedni se, pak, bore protiv njenog raspršavanja. A na toj pozornici svaki element će se iskoristiti i svakom elementu će se pridodati neko značenje. 

Zato Snježana i ne bježi od svojih posmatrača, kao što ne bježi od te trodimenzionalne komponente koja skulpturu odvaja od slikarstva. Njeni čak skulpturalno tretirani reljefi iznova pozivaju trodimenzionalnost, koju recipijent, posredstvom svojih čula doživljava i u vlastitu percepciju ugrađuje. Time su njeni radovi, ako bismo slijedili formalističke aspekte analize, potpuno čisti i samokritični jer jesu okrenuti vlastitom mediju. Skulpture su oslobođene primjesa slikarstva i bilo kakvih aluzija na narativne konstrukcije. U njima se ne daju prepoznati jasni i definirani oblici. Naprotiv, one streme ka apstraktnim sklopovima i futurističkim dinamičnim motivima. Posve oslobođene a ujedno i samokritične, izložene Snježanine skulpture u centar stavljaju čovjeka, odnosno tijelo jer za recepciju ovakvih skulptura nije dovoljno tek vizuelno frontalno iskustvo. Recepcija se vrši tjelesno, u kojem se svaki tjelesni dio posmatrača uključuje u ples na pozornici. Stoga je potrebno obići skulpture, sagledati ih sa svih aspekata i u svakom pronaći trodimeniozionalnu komponentu, te postati dijelom tog zamišljenog koncepta. Takvim činom, gdje tjelesni doživljaj nadjačava vizuelno iskustvo, Snježana nesvjesno briše granicu između recipijenta i samog djela izjednačavajući vlastiti bitak sa bitkom posmatrača, jer svi uistinu jesmo u stalnom kretanju, u konstantnom procesu i traganju; za smislom, za doživljajem. Zato Snježanine skulpture ne prihvataju kolektivnu recepciju, svaka je recepcija individualni doživljaj. 

Sedam godina nesreće, došaptavali bi sujevjerni negdje sa kraja naše pozornice po kojoj plešemo mi, svjetlost i Snježanine skulpture, po sedam godina za razbijanje svakog ogledala. Na svom umjetničkom putu, Snježana ne mari o tome. Za nju su ogledala i skulpture od odgledala odraz njenog traganja. Ko zna, možda je izvor postojanja upravo u jednom takvom odrazu.