Srđa Popović, Anto Nobilo i Bojan Dimitrijević o Tribunalu

Kritike na račun Tribunala u Haagu su neumjesne ako se ima u vidu da zemlje u regionu nisu pokazale volju i odlučnost da procesuiraju ratne zločine, smatra beogradski advokat Srđa Popović. On za BIRN - Justice Report ocjenjuje da je najveća zasluga Tribunala što je prikupio ogromnu dokumentaciju o posljednjem ratu na području bivše Jugoslavije, a da mu se može zamjeriti to što je u određenim trenucima povlačio političke poteze:

Edina Rešidović: Istorija Balkana nalazi se u Haagu

“Mi smo mogli svi da sudimo. Tribunal je nastupao samo tamo gde je video da mi ne želimo da sudimo, tako da ta povika na Tribunal kako je pristrasan – a svi imaju neke primedbe – neumesna je. Pa što nisi sudio sam. Mogao si sam, ali nisi hteo. E pa kad nisi hteo, onda je to došlo u nadležnost Tribunala.”

On ističe da se posljednjim ratom ne treba ponositi, jer je predstavljao niz zločina “motivisanih često i koristoljubljem, patološkim porivima i pljačkom”. “Mislim da je taj rat delo stotinak ljudi, koji su uspeli što propagandom što jednom veštom politizacijom da te narode zavade, i tu je jasan motiv da je Srbija bila agresor i da nije čudo da ima najviše optuženih. Vodila je četiri rata”, navodi Popović.

Najveći nedostatak Haškog tribunala, kako kaže, jeste to što mu je zadatak bio da doprinese pomirenju među narodima koji su bili u sukobu, iako to jedan sud nije u stanju niti je to njegova dužnost. “To je jedno političko pitanje. Imaš optužnicu, imaš krivca – ustanovi činjenicu, izreci kaznu. Sad ta kazna može da ima jedno oslobađajuće dejstvo na javnost, odnosno da uspostavi neku pravnu i moralnu ravnotežu koja je zločinom narušena, ali sud ne treba tome da teži. Čim sud pokušava da izvršava političke zadatke, on postaje suspektan i nepouzdan u očima javnosti.”

Posljednje godine su, kako navodi, bile jedno otvoreno politizovanje suda, uključujući oslobađajuće presude apelacionih vijeća hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, bivšem komandantu Jugoslovenske narodne armije (JNA) Momčilu Perišiću, nekadašnjem vođi Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) Ramušu Haradinaju, pa i ranije komandantu Armije BiH (ABiH) u Srebrenici Naseru Orću.   

“Već i onaj drugi sud pravde u Hagu, kad je oslobodio Srbiju odgovornosti za genocid, morao je prilično da nateže činjenice. Oslobađanje Gotovine i Markača, Perišića, mislim i Haradinaja, pa možda i Orića, bilo je finale u kome je sud pokušao da doprinese pomirenju. Ako ih sve kaznimo, pa oni će se večno sukobljavati, tu će neko ostati kriv, neko će želeti da se revanšira. Hajde malo da izlakiramo taj rat, da on nije bio tako strašan”, objašnjava Popović.

Po njemu, Tribunal je za 20 godina rada zaslužio ocjenu između tri plus i četiri minus.

Anto Nobilo

On smatra da bi istina koja se utvrđivala u Haagu lakše doprla do običnog čovjeka i uticala na njegovu svijest da osuđuje zločin bez obzira s koje strane bio napravljen – da je Tribunal radio i sudio na tlu bivše Jugoslavije. Prema Nobilu, Tribunal bi optužio hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, ministra odbrane Gojka Šuška i načelnike Glavnog štaba Janka Bobetka i Červenka, da nisu umrli.

Prema njegovim riječima, najpozitivnija stvar jeste to što je Tribunal optužio ili osudio osobe koje nacionalni sudovi ili tužilaštva nikad ne bi ni optužili ni osudili i koje bi, da nisu uhapšene i sprovedene u Haag, vjerovatno bile velika prijetnja za demokratizaciju tih država. S druge strane, najslabija tačka Tribunala, prema Nobilu, jeste to što nije uspio da doprinese pomirenju naroda u bivšoj Jugoslaviji, gdje je još uvijek “jedan čovjek na jednoj strani heroj, a na drugoj zločinac”.

On smatra da je jedan od razloga za to jezička i geografska udaljenost Tribunala i to što je premalo djelovao prema regionu i narodima koji tu žive. “Stiče se dojam pokušaja nekakve imperijalne pravde, gdje će velike sile napraviti jedan sud i suditi tamo nekim urođenicima na Balkanu. Hrvatski / srpski / bosanski nije službeni jezik. Tribunal je trebao biti smješten fizički na tlu bivše Jugoslavije, po meni, najlogičnije u Sarajevu, nekakvom središtu geografskom, kao što su saveznički sudovi za Njemačku bili u Nürnbergu, a za japanske fašiste u Tokiju. Nije to bilo slučajno, nego da pošalju poruku.” On cijeni i da je Haško tužilaštvo strategiju optuživanja zasnovalo na procjenama američke Centralne obavještajne agencije (CIA) da je srpska strana bila odgovorna za 70 odsto zločina, hrvatska 20, a bošnjačka deset odsto. “Što se tiče Srbije, oni kažu: ‘Mi smo najviše optuživani’, a ja bih postavio jedno kontrapitanje: ‘A niste li možda i najviše krivi pa ste najviše optuživani?’.”

Radeći prvih godina u Tribunalu, on je stekao utisak da je Haško tužilaštvo, vjerovatno u dogovoru s “ključnim silama Engleskom i Amerikom”, imalo ritam i pravac optuženja kako je to u određenom momentu odgovaralo političkoj situaciji.

On smatra da je Tribunal za svoj rad zaslužio ocjenu tri, ali s obzirom da je radio u teškim okolnostima i nije imao svoju policiju ni obavještajnu službu – može dobiti tri plus do četiri.

Bojan Dimitrijević

“Građa koja je pohranjena u Haškom tribunalu predstavlja pravi izvor za proučavanje ratnih događaja na području Jugoslavije '90-ih, ali teško je očekivati da nekadašnje zaraćene strane dođu do istog tumačenja događaja“, kaže istoričar Bojan Dimitrijević.

Dimitrijević napominje da će vjerovatno neki novi događaji mijenjati istorijsku sliku u budućnosti, s obzirom da svako vrijeme ima svoje viđenje prošlih događaja. Prema njegovom mišljenju, bilo bi najbolje da ovi originali budu pohranjeni u arhivi izvan područja bivše Jugoslavije, ali da budu dostupni u elektronskom obliku.

U intervjuu za BIRN – Justice Report Dimitrijević navodi da je ova građa značajna prije svega što je tu sabrana dokumentacija svih strana koje su učestvovale u sukobima, s obzirom da su imale obaveze da je predaju Tribunalu. “Iako se ova građa još uvek koristi u pravne i sudske svrhe, ona će u jednom trenutku postati veoma važna za proučavanje rata na području bivše Jugoslavije”, kaže Dimitrijević, koji je naučni savjetnik u Institutu za savremenu istoriju Srbije.

Nažalost, posebno za istoričare, kako dodaje, dio dokumentacije je uništavan. Prema njegovim riječima, sudske presude neće pomoći istoričarima da približe stavove o proteklim događajima.  

“Do jedinstvenog pogleda neće se verovatno nikad doći. Svaka strana će imati svoj pogled, tražiće svoje uzroke, prelomna mesta i ključne tačke, aktere, imaće svoje tumačenje ratnih događaja. Verovatno će protok vremena uticati da se to gleda mirnije i hladnije glave”, smatra Dimitrijević.