Sjećanje na Hamzu Humu, književnika, novinara i historičara umjetnosti

Na današnji dan rođen je čuveni bosanskohercegovački književnik, novinar i historičar umjetnosti Hamza Humo.

Humo je rođen 30. decembra 1895. godine u Mostaru u uglednoj porodici iz koje potiče i alhamijado pisac Omer ef. Humo.

Urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije

U Mostaru je završio mekteb, osnovnu školu i gimnaziju, da bi 1914. bio interniran u Mađarsku (Komarovo), a 1915. je mobilisan u austrijsku vojsku. Do kraja rata služio je kao tumač i pisar u bolnici u Đeru. 

Nakon rata vraća se u Mostar i maturira, a zatim odlazi na studije historije umjetnosti u Zagreb, potom Beč i, konačno, Beograd. u Zagrebu se druži sa mladim pjesnicimaAntunom Brankom Šimićem, Ulderikom Donadinijem i zemljakom Nikom Miličevićem te i sam biva oduševljen ekspresionističkim pokretom. 1919. javlja se sa svojim prvim književnim ostvarenjem, zbirkom pjesama Nutarnji život.

Od 1923. radi kao urednik lista Zabavnik, a od 1927. do 1931. urednik je časopisa Gajret. Od 1932. do 1937. radi kao novinar u Pres-birou, a potom sve do Drugog svjetskog rata novinar je Politike. 

Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara. Od 1945. uređuje muslimanski list Novo doba, da bi nakon toga radio kao urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije. Po motivima romana Adem Čabrić snimljena je televizijska serija pod nazivom Kože.

Humo kao književnik

Humo kao književnik pripada jednom avangardnom literarnom miljeu u kojem odnosi, događaji i situacije stoje u zavisnosti od specifičnog stanja likova. Kod njega se individualni mitovi, svete priče i bajkovite legende nalaze u slobodnoj, neopterećenoj interpretaciji sa prevashodnom čovjekovom egzistencijom, u bliskom kontaktu sa njegovim osnovnim bitkom i arhajskim srodstvom sa prošlošću. Ovaj pokušaj vraćanja mitskim korijenima u njegova pjesnička i prozna djela unosi i elemente dječijeg pogleda na iracionalni svijet čudesa i zavjetnih predaja iz prošlosti.

I u svojim kasnijim djelima socijalne tematike Humo beskompromisno, ali i sa simpatijama, prati opisane likove, njihove tmurne sudbine u dehumanizirajućem svijetu koji ne zna za nadu i oproštaj, nudeći im, gotovo neprimjetno u moru nedaća i iskušenja, toplinu riječi i prostodušnost nekadašnje nevinosti, dajući im elegičan osjećaj prošlih vremena i nostalgije ka prohujalim danima kojima teže uprkos svjesnosti da prošlost ne nudi mnogo lijepih sjećanja iz kojih bi se mogla izvući utjeha za život koji predstoji.

Možda najbolji opis Hume daje on sam u svojoj pjesmi Vihor:

Ja, Hamza Humo, kovač vjetrova sanja

I sijač u vječnost proćerdanih dana,

Jurišam na stvarnost,

Prelazim bojišta,

Iskrivih koplja, izlomih štite.

Srce mi raste k'o mesnat cvijet,

K'o rana iz koje krv teče.

Ja ne znam gdje će me ostavit' dan,

A gdje zateći veče.

Hamza Humo umire u Sarajevu 19. januara 1970.