Sjećanje na bh. heroinu: Emira Bašić - simbol otpora i dostojanstva Sarajeva i Krajine

Bosanskohercegovačka heroina, Emira Bašić, dobitnica najprestižnijeg ratnog odlikovanja Zlatni ljiljan – dvije riječi koje oslikavaju njenu mladost, hrabrost, ljubav, ljepotu, upornost, osmijeh, nepokolebljivost, patriotizam, iskrenost, posvećenost slobodi i vjeru u bolji sutra...

Emira Bašić je rođena 3. jula 1969. godine u Bosanskom Novom kao drugo dijete majke Hatidže i oca Mehmeda. Odrasla je uz rijeke Une i Sane, u tom čarobnom kraju prepunom prirodnih ljepota.

Često je uranjala u dubine njenih bistrina, izranjajući kamičke i biserne školjke, koje je darivala mlađoj braći i sestrama. Najviše je ona vodila brigu o njima, u kući i školi, bilo ih osmoro, jer joj je mati bila veoma krhka i boležljiva.

Kada je krenula na studije u Sarajevo, nije ni slutila da će to biti zauvijek rastanak s roditeljima, braćom, sestrama, voljenim gradom, modrookom Unom i sanjivom Sanom. Prije početka rata bila je student završne godine Fakulteta političkih nauka, odsjek žurnalistika.

U redove Armije Bosne i Hercegovine odlazi saznavši da su joj agresorski vojnici odveli roditelje, dvije sestre i tri brata, u Omarsku – logor smrti. Na fakultetu su bili iznenađeni kada su je vidjeli u punoj ratnoj spremi.

U prvim redovima

Zahtjevala je od nadležnih starješina da ne bude privilegirana ni po kojoj osnovi u odnosu prema drugima vojnicima i da je rasporede u prve redove i na prvu borbenu liniju. Prije rata bila je sportistkinja Košarkaškog kluba “Bosna”, pa joj naporni ratni dani nisu teško padali. U Azićima, kod Sarajeva, je imala prvi ratni okršaj, a zatim dolaze borbe na Trebeviću, Žući, Mostaru…

Toliko hrabrosti, toliko snage, odlučnosti, volje, u tako krhkoj nježnoj osobi nisu imali ni oni koji su se već dokazali u redovima Armije BiH. Duhom nije klonula ni kada je na Žuči štiteći odstupnicu svojim suborcima, nakon eksplozije granate u njenoj neposrednoj blizini, ostala zatrpana zemljom.

Lik neustrašive legende

Iskusan borac, odličan student, odan prijatelj i istinska bošnjačka duša, samo su neki od epiteta koji su krasili lik neustrašive legende iz grada na utoku Sane u Unu. Svoje ljudske vrednote iskazivala je u svim trenucima borbe, ali i za vrijeme rijetkih predaha, čime je plijenila pozornost sviju oko sebe.

U međuvremenu je saznala da su njeni najmiliji živi, željno očekujući trenutak kada će s njima stupiti u vezu. Emira je poginula na zloglasnom neprijateljskom uporištu na Jevrejskom groblju 27. novembra 1993. godine. Džennaza je klanjana i ukop obavljen 29. novembra te godine na šehidskim mezarlucima Kovači u Sarajevu.

Uvijek pedantna i uredna

Suborci će lijepu Novljanku, legendu iz grada na utoku Sane u Unu, pamtiti po tome što je i na prvim borbenim linijama bila uvijek pedantna, uredna… Njene želje, nade i snove prekinuo je snajperski metak ispaljen iz zloglasne ruke. Šta li je mislila kada je zauvijek sklapala svoje divne sanjalačke oči? Vjerojatno kao i onda na Žuči?

Mati, otac, braća, sestre, suborci, Novljani, Sarajevo… Imat će i ima ko da je pamti! Tih dana u novinama je pisalo: Posljednji pozdrav Emiri Bašić, našem najljepšem vojniku.”Val tuge zapljusnuo je ne samo njene Novljane razasute u 135 zemalja dunjaluka i Sarajevo, nego i cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Mezar jedine žene

Među stotinama mezara na Kovačima jedan je lahko prepoznatljiv – mezar jedne žene. Posthumno, godine 1995. odlikovana je najvišim ratnim priznanjem – ZLATNIM LJILJANOM. Zlatnim ljiljanom koji nikad uvenuti neće! Heroina Emira Bašić vuče korijenje iz Bužima. Njena rahmetli majka Hatidža rodom je iz Bužima, tačnije iz sela Dedići.

* Tekst preuzet sa portala Mojinfo.ba