'Sinoć, kad se vratih iz topla hamama': Na današnji dan preminuo je velikan Aleksa Šantić

Na današnji dan, 2. februara 1924. godine, u Mostaru je preminuo Aleksa Šantić, jedan od najznačajnijih i najvoljenijih pjesnika Bosne i Hercegovine.

Šantić je rođen 27. maja 1868. godine u Mostaru, gradu kojem je ostao duboko vezan tokom gotovo cijelog života. Školovao se u Trstu i Ljubljani, a po završetku trgovačke škole vratio se u rodni grad, gdje je započeo intenzivan kulturni i društveni rad.

Bio je među osnivačima uglednog književnog lista Zora i predsjednik Srpskog pjevačkog društva "Gusle" u Mostaru, a 1903. godine izabran je i za potpredsjednika Gradskog vijeća.

Na njegovo književno stvaralaštvo snažno su utjecali Vojislav Ilić, Jovan Jovanović Zmaj, ali i njemački pjesnik Heinrich Heine. Društvena i politička previranja u Bosni i Hercegovini početkom 20. stoljeća ostavila su dubok trag u njegovoj poeziji, posebno u rodoljubivim pjesmama poput Ostajte ovdje i Hljeb, u kojima je izražavao bol zbog odlazaka ljudi u tuđinu i gubitka doma.

Šantić se nikada nije mogao svesti u uske nacionalne okvire. Kako je zapisao Mugdim Karabeg, njegova poezija pripada svima - i Srbima, i Hrvatima, i Bošnjacima - jer govori univerzalnim jezikom ljudskosti, ljubavi i zajedničkog života. Upravo u toj širini i otvorenosti leži njegova posebna vrijednost i trajna aktuelnost.

Njegova ljubavna poezija snažno je prožeta duhom sevdalinke. U pjesmama se pojavljuju mostarske bašte, behari, šadrvani i tajanstvene djevojke, a dominantan motiv je tiha, nenametljiva čežnja. Najpoznatija među njima je Emina, pjesma koja je nadahnula brojne muzičare i postala dio kolektivnog pamćenja. Prema predanju, posljednji stih koji se danas pjeva dodala je usmena kazivačica Sevda Katica, nakon vijesti o Emininoj smrti koju joj je donio Himzo Polovina.

Osim lirike, Šantić je pisao i drame u stihu, među kojima se izdvaja Hasanaginica, kao i pripovijetke i pjesme za djecu. Među njegovim najpoznatijim pjesmama su i Što te nema?, Ne vjeruj, Veče na školju i O klasje moje.

Tokom Prvog svjetskog rata bio je zatvaran i proganjan zbog svojih pjesama. Umro je u Mostaru, ostavivši iza sebe neizbrisiv trag u kulturnoj historiji zemlje.

Njegov lik danas se nalazi na novčanici od 10 konvertibilnih maraka, a njegovo ime nose ulice, škole i mjesta širom regiona - kao trajni podsjetnik na pjesnika koji je nadilazio podjele i govorio glasom srca.