Sestre Begović: Umjetnost u krugu porodice
Sestre Begović dvije su vrlo aktivne mlade sarajevske umjetnice. Sabrina je studentica završne godine na odsjeku za režiju Akademije scenskih umjetnosti, a Naida je studentica produkt-dizajna na Akademiji likovnih umjetnosti. Obje su veoma angažovane i nagrađivane za svoje radove.
Sabrina Begović je, kako sama šaljivo kaže, završila „školu za snimanje filmova i teatar“. Uradila je nekoliko kratkih igranih filma, kao i dokumentarac Sunčana djeca, koji govori o djeci sa Downowim sindromom, a za koji je nagrađena UNICEF-ovom nagradom.
Radiosarajevo.ba: Je li bilo teško snimiti takav film?
Sabrina: Nije uopće. Imala sam veliku sreću da dođem do Udruženja Život sa
sindromom Down, koji su mi pomogli u svemu. Također, bilo je lako i jer je Akademija
bila producent pa nisam morala sama aplicirati. Tek sada vidim koliko je teško
napraviti jedan dokumentarni film i koliko je teško reagirati na vrijeme,
izbudžetirati nešto i snimiti. Kada je u pitanju dokumentarni film, onda
prolazi vrijeme i priča izmiče. Ne može se život zaustaviti da čeka. Trenutno
spremam još jedan dokumentarni film – Undercovered,
radim ga sa Nejrom Hulusić, kolegicom s klase. Film je dio jednog malo šireg
projekta, jer imamo jedan događaj za koji se film veže. Budući da je još sve
neizvjesno po finansijskom pitanju, ne bih trenutno davala više informacija.
Predstavljanje filma Sunčana djeca
Sunčana djeca na platnu Otvorene scene Obala
Radiosarajevo.ba: Osim svojih filmova, radila si i kao pomoćnik režije sa Harisom Pašovićem, Danisom Tanovićem, sa ocem Nedžadom Begovićem… S kim je bilo najteže?
Sabrina: Pa, pomoćnik režije je moj dream job. To je nešto što ne traži kreativnost koju podrazumijeva rediteljski poziv, već se više odnosi na organizaciju. Asistent režije čini da sve funkcioniše onako kako reditelj želi. To je glavna osoba koja komunicira između ostatka ekipe i samog reditelja. To je super posao za mlade reditelje, jer mogu vidjeti svoje starije i iskusnije kolege kako rješavaju probleme na licu mjesta i sl. A s kim je najteže bilo? Kada sam radila sa Harisom Pašovićem, to je bilo u teatru i tada sam bila, uz još jednog, prvi asistent. Na Jasmini i Cirkusu Columbia bila sam tamo drug i treći asistent, tako da je i osjećaj drugačiji. Teško mi je reći s kim je bilo najteže, jer mi je bilo super sa svima. Vrlo mi je bitno što sam radila na Danisovom setu, jer sam mogla vidjeti kako neko tako iskusan donosi odluke, pozicionira stvari, kako se ponaša na samom setu… Bio je to divan set sa internacionalnom ekipom, kao iz sna.
Radiosarajevo.ba: Kakvi su budući planovi?
Sabrina: Planiram završiti akademiju, diplomirati na predstavi. To su mi neki
kratkoročni planovi.
Bujroom ili kako živjeti od umjetnosti
Naida Begović je dobitnica nagrade za najbolju mladu dizajnericu na Sarajevo Fashion Weeku. Uglavnom zajedno sa Adisom Vatreš radi kostime, kao i lutke i scenografiju za lutkarske predstave, ali i na televiziji.
Radiosarajevo.ba: Prvo priznanje je bilo za najboljeg mladog dizajnera na Fashion Week Sarajevo 2004. Ipak nisi završila u modi.
Naida: Kada sam završila Srednju umjetničku školu, naši maturski radovi na klasi tekstilnog dizajna su dobili nagradu na Fashion Weeku, ali me ta nagrada nije odvukla u svijet mode. Više me zanima ovaj dio koji se može primijeniti u pozorištu ili na filmu te da nije čisti fashion i trend u pitanju. Ovako ima puno više čarolije u kostimu.
Radiosarajevo.ba: Baviš se i fotografijom…
Naida: Pa… 2007. sam imala prvu izložbu fotografija. I Sabrina je također
učestvovala na toj izložbi… Obje smo zagrizle za likovnu umjetnost, zajedno sa
Adisom, te smo organizovale Bujroom. Želja nam je bila da pokrenemo tu
savremenu, alternativnu likovnu scenu u Sarajevu. Ne želim se ograničavati na
samo jednu vrstu projekata. Nekad me povuče fotografija, nekada konceptualna
umjetnost… Imala sam jednu izložbu na kojoj sam izlagala video radove, ali ne
mogu ništa od toga izdvojiti kao svoje glavno interesovanje, već pokušavam
uhvatiti od svega pomalo.
Radiosarajevo.ba: Radila si i kostime za neke pozorišne predstave.
Naida: Da, u SARTR-u smo Adisa i ja bile angažovane na predstavi Osipate se polako, vaša visosti, gdje smo radile kostime i izgleda da smo im se dopale, s obzirom da su nas angažovali i na sljedećem projektu – Put za Katmandu. To nam je nekako otvorilo vrata u profesionalnoj produkciji u teatru. Nakon toga su nas zvali u Mostar da radimo kostime i scenografiju za Rijeku Čudovodnicu u MTM-u.
Radiosarajevo.ba: Spomenula si Bujroom. Možeš li reći nešto više o samom projektu?
Naida: Nekako imamo jako puno likovnjaka i jako puno ljudi koji super razmišljaju, ali im je teško da dođu do polja na kojem se mogu izraziti. Pogotovo likovni umjetnici. Nekako taj put afirmacije uvijek ide nekim mainstream putem da dođu do Udruženja likovnih umjetnika, prave izložbu-dvije godišnje. To je previše ograničavajuće. Mislim da se likovnjaci ne bi trebali ograničavati samo na lijepe umjetnosti. Mislim i da su jako potrebni svijetu u mnogo polja. S obzirom da smo Adisa i ja studirale dizajn, naravno da smo u jednom momentu osjetile potrebu da se izražavamo kao likovnjaci i kao konceptualni umjetnici. Onda smo sjele, Adisa, Sabrina i ja, i skontale da pokušamo ponuditi bilo kakvu alternativu. Kontale smo zašto svi moraju čekati da ih primijeti neko ko će ih pozvati da imaju izložbu u Collegiumu, nisu to jedine opcije. Ljudi nisu dovoljno hrabri i ne pokazuju dovoljni inicijative da sami nađu svoje opcije, da sami nađu svoj prostor. Mislim, tu su ulice (iako kod nas nije razvijen street art), tu su haustori (koje smo mi koristile), tu je toliko mjesta na kojima se mogu izražavati… Mi smo tako odlučile da izaberemo haustor stambene zgrade kao mjesto gdje ćemo napraviti izložbu. Skupile smo 26 umjetnika. Neki od njih nikada prije nisu izlagali, neki uopće i nisu likovnjaci već samo ljudi koji zanimljivo razmišljaju.
Radiosarajevo.ba: Može li se živjeti od umjetnosti u Sarajevu?
Naida: Pa, ja živim (smijeh)… Iz mog
iskustva – od umjetnosti se može živjeti samo ako se ne ograničiš. Da li
likovni umjetnici, pogotovo slikari i kipari, mogu živjeti od toga? Vjerovatno
teže i morali bi tražiti neki redovni posao. Znam dosta kolega, baš sa produkt
dizajna, koji žive kao honorarci, a postoji dosta prostora za rad baš za tu
vrstu dizajnera. Ja sam, na primjer, rijetko imala mjesec dana da ništa ne
radim.
Umjetnost u krugu porodice
Radiosarajevo.ba: Obje potičete iz umjetničke porodice, tata – reditelj (Nedžad Begović), mama – glumica (Amina Begović), koliko je to uticalo na vas dvije?
Sabrina: Pa sigurno da je puno uticalo. Ja sam čaroliju seta otkrila preko tate, a čaroliju teatra preko mame. Iz nekog dječjeg sna došlo je do prijemnog na akademiji. Neki ljudi su odlučili da jesam za to i primili me, a ja sam ostala da živim u dječjem snu čitav život.
Naida: Mi smo se nekako, kroz tatu i mamu, zaljubile u cijelu tu atmosferu. Sa mamom smo stalno bile u pozorištu, sa tatom na snimanjima i shvatile smo da je to atmosfera koja nam prija i u kojoj se pronalazimo.
Radiosarajevo.ba: S
obzirom na takvu situaciju, je li bilo lakše ili teže izgraditi vlastiti put?
Sabrina: Bilo je teže. Puno je teže biti neovisan, ne samo od
roditelja, već i od profesora. Uvijek te nekako smještaju, bez da znaju išta o
tebi – poput ‘Ona je Neletova ćerka, ona je Harisova studentica…’. Tako da su
od mene kao režisera prvo očekivali to – da sam nečija. I još uvijek. Mislim da
tek sada treba da počnem da gradim svoj put da se kaže nešto poput ‘Sophie
Coppole film’, a ne ‘Coppoline male’. To je puno teži put.
Naida: Pa.. Meni nije bio teži put (smijeh)… S obzirom da ja nisam krenula direktno ni tatinim ni maminim stopama, iako smo i Sabrina i ja u jednom momentu imale želju da upišemo glumu, pronašla sam svoje polje funkcionisanja, gdje ja super mogu da radim i sa Sabrinom i sa mamom i tatom. Lakše mi je bilo jer sam znala koji su to svjetovi u koje ulazim, a imala sam neke kućne edukacije što me pripremilo za to šta ću raditi kasnije.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.