Senka Marić objavila 'Gravitacije' - Dvije hercegovačke nene i neodgovoreno pitanje

Mostarsku spisateljicu Senku Marić međunarodna književna javnost upoznala je kao autoricu sjajnog romana Kintsugi tijela, koji je 2019. proglašen za najbolji na srpsko-hrvatsko-crnogorsko-bosanskom govornom području i nagrađen prestižnom nagradom Meša Selimović. 

Osim što djeluje kao urednica internetskog portala za književnost, kulturu i umjetnost strane.ba , protekli period za Senku Marić bio je vrijeme rada na novom romanu koji je upravo ugledao svjetlo dana. 

Pod nazivom 'Gravitacije', roman je upravo objavljen za beogradsku izdavačku kuću "Partizanska knjiga", dok će bh. izdanje, za sarajevski Buybook, biti promovirano u sklopu festivala Bookstan, koji će se održati od 7. do 10. jula 2021.

Razgovor s autoricom vodimo nakon što smo u jednom dahu pročitali Gravitacije - štivo koje karakterišu istančano profilirani, osebujni likovi dviju hercegovačkih nena, kao i važan feministički pristup koji otvara mnoga još uvijek živuća pitanja mjesta i uloge žene u bh. društvu. 

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović

Radiosarajevo.ba: Roman „Gravitacije“ počinje s pojmom krhotina, istim pojmom koji je obilježio vaš prethodni roman – „Kintsugi tijela“. Je li to slučajnost ili su krhotine, kao fragmenti razbijene cjeline, lajtmotiv koji obilježava vaš opus?

Marić: Vjerovatno se radi o tome da je to osnovni način na koji osjećam svijet. I to je upisano u ova dva romana, na različite načine. U Kintsugiju sam govorila o razlomljenosti tijela, dok „Gravitacije“ pokušavaju iznijeti priču o nemogućnosti cjelovitosti, ili tačnije rečeno o odbijanju stvarnosti da nas prihvati cjelovitima u svim našim aspektima. Kao da iza svega uvijek ostaju samo krhotine, pa smo onda prinuđeni prebirati po njima, sklapati ih u nešto što bi izgledalo kao cijela slika, da bismo dobili uvid, sagledali, te našli način da nastavimo dalje.

Kao da ne postoji referentna tačka koja bi nam dala primjer kako živjeti, imamo samo razlomljene fragmente, djeliće nesposobne da proizvedu značenje. Ovaj roman, između ostalog, predstavlja i svojevrsnu potragu za istinom, istovremeno insistirajući na nemogućnosti da znamo šta je istina. U svijetu „Gravitacija“ postoje samo komadići, suprotstavljene, kontradiktorne slike i potreba glavne junakinje da sve to složi u kakav-takav smisao.

Radiosarajevo.ba: Forma romana takođe je fragmentarna. Gravitacije su ispisane u nizu malih epizoda koje su veoma slično formatirane, geometrijski podudarne i svedene na gotovo isti broj riječi. Uprkos ovoj strogoj formi, naracija romana je prohodna i jasna, linearna. Zašto ste se odlučili za ovakvu formu?

Marić: Činilo mi se da je to najbolji način da se iskaže ova priča. Nisam željela da nadugo „pripovijedam“, prepričavam. Željela sam da niz ogoljenih događaja iskaže priču, da je pokaže, i na taj način stvori atmosferu i izazove emociju. Vjerovala sam da će roman najbolje funkcionisati ako je organizovan kao mnoštvo zasebnih slika. To jeste slično načinu na koji je napisan i „Kintsugi tijela“. I to jeste i stil koji mi je najbliži, ono u šta se moj književni glas zaokružuje, ono što osjećam kao najidealniji način da govorim da bih rekla što želim reći. U književnosti mi je jako važan jezik, možda najvažniji od svega, i to uštimavanje jezika u tekstu, sa svim što želim postići na emocionalnom nivou, na kraju se sklapa u ovakvu vrstu romana.

Radiosarajevo.ba: Zvijezde romana su dvije osebujne žene, Hiba i Đulsa, na prvi pogled potpuno različite. Glavna junakinja kaže da su njih dvije ‘tačke među koje je razapeta’. Ipak, i jedna i druga imaju snažan utjecaj na glavnu junakinju i čini se da u mnogim ženama možemo prepoznati takva dva arhetipa. Kakve su to Đulsa i Hiba?

Marić: Centrala figura romana je Mika, žena u četrdesetim godinama, koja se, u pokušaju da pronađe smisao u vlastitom životu, okreće svojim već umrlim nenama, kao mjestu na kojem pokušava naći odgovore ili putokaze. Tu se Đulsa i Hiba javljaju kao dva suprotna principa, sasvim različite žene, dva nespojiva pola. Hiba je živa, vatrena, ubrzana, čista energija, čvrsta, odrješita. Đulsa leži na kauču, gleda u plafon i sluša sevdah. Nepomirljive suprotnosti koje stoje kao primjeri kako se biva ženom. Mika ima sjećanja, i tragove Đuslinog i Hibinom karaktera u sebi, što ne uspijeva da pomiri. Niti je u stanju da procijeni koji je ispravan put, jer kojim god da krene uvijek je na gubitku. Roman je priča o potrazi za smislom, istinom i ljubavlju.

Radiosarajevo.ba: Koliko su glavni likovi romana autentični i koliko u Gravitacijama ima autobiografskih elemenata?

Marić: Ovo nije autobiografski roman. Ja se jesam u određenoj mjeri s likovima Hibe i Đulse oslonila na živote i karaktere mojih nena, ali sve je to za potrebe romana u velikoj mjeri fikcionalizirano. Đulsa je zadržala svoje ime, i jedan ključni događaj iz svog života, sve drugo je fikcija. Hiba, koja je zasnovana na liku moje nene Zehre, puno je bliža stvarnog ženi, prvenstveno po pitanju karaktera.

Bilo bi nepravedno i prema mojim nenama i prema književnim likovima Hibi i Đulsi reći da je ovaj roman bilo šta osim fikcija. Postoje dodirne tačke, ukradeni događaji, osobine, ali Đulsa i Hiba u „Gravitacijama“ samo su književni likovi. Miki, njihovoj unuci, posudila sam neke od mojih emocija i strahova, ali ona nije ja, a ja pogotovo nisam ona. Ipak, volim vjerovati da likovi jesu autentični, da su se zaokružili u autentičnosti unutar svijeta teksta. Dakle, tu govorimo o književnoj, a ne životnoj, istini.

Radiosarajevo.ba: Možemo li reći da je pokretač radnje u vašem romanu i zapravo glavna tema za razmišljanje - različito doživljavanje, ostvarivanje i ispoljavanje emancipacije žene u vijekovno patrijarhalnom društvu Balkana?

Marić: Da, vjerujem da to možemo shvatiti kao osnovnu temu. Kroz lik Mike i njenu nasnađenost u svijetu, njen pokušaj da pronađe obrazac i način na koji bi se moglo živjeti sretno, pravi put, što radi okrećući se svojim pretkinjama, kao uzorcima postojanja koje najbolje poznaje, pokušala sam da propitam koliki je i kakav je taj prostor koji pripada ženi. Hiba i Đulsa su rođene dvadesetih godina prošlog vijeka, Mika ima četrdesetak godina. Dakle, govorimo o periodu od stotinjak godina. U vanjskom smislu mnogo toga je promijenjeno, ali u onom unutrašnjem, intimnom čini mi se da promjena nije toliko velika. Još uvijek postoje ograde, granice, nema jasno iscrtanog puta, niti sigurnosti.

Možda se upravo na tom mjestu iščitava poraznost koju roman pokušava da tematizira. I ne mislim da je to tipično samo za žensko iskustvo. Možda tu dolazimo do univerzalnije priče ukupnog ljudskog iskustva, činjenice da koliko god idemo naprijed ipak na kraju nismo nigdje stigli. Nedvojbeno je da je feminizam učinio jako puno, pozicija žene u svijetu danas je neuporediva s onim kakva je bila prije pedeset, a pogotovo više godina. U vanjskom smislu, naročito u urbanim sredinama, moglo bi se gotovo pomisliti da imamo sve, ali ostaje pitanje gdje smo stigle.

Radiosarajevo.ba: Neposredan pristup tjelesnosti, takođe je značajka i prethodnog i ovog romana. Zašto je tjelesnost tako važna karakteristika vašeg rukopisa?

Marić: Živimo u tijelu, neodvojivi smo od njega. Tijela su živa, čulna, strastvena. Preko njih doživljavamo svijet. Tijelo je glavni instrument ljubavi. Pri tome ne mislim samo u seksualnom smislu. Ne priznavati liku tijelo čini mi se kao negiranje dijela njegove ličnosti, uskraćivanje jedne od njegovih najvažnijih dimenzija. Jedna od ključnih tema ovog romana je ljubav. Potreba za ljubavlju. Potraga za ljubavlju. To nužno uključuje tijelo. Tjelesnost u književnosti je tema koja mi je zanimljiva i u teorijskom smislu.

Radiosarajevo.ba: Scenografija Hercegovine i mnogi detalji poput Bunice, sunca, vreline, karpuze, kavada … daju posebnu likovnost romanu i boje ga u jarke boje. Ovome treba dodati i karakterističan britki humor i doskočicu kao izražajni stil junakinja. Koliko je podneblje Hercegovine tipično i na koji način je obilježilo vas i vaš rukopis?

Marić: Rođena sam u Mostaru, i ako izuzmemo nekih sedam londonskih godina, cijeli život tu i živim. Pejzaž Hercegovine je moj referentni pejzaž, osnovna ideja svijeta i kako on treba da izgleda, jer je to prva slika svijeta koju poznajem. Junakinje mog romana imaju svoje glasove i zbog uvjerljivosti oni su morali biti obojeni podnebljem iz kojeg te žene dolaze. Njihov govor je morao biti sasvim autentičan, da bi se zaokružile kao kompletni likovi. One su neodvojive od svog dekora. Naravno da je ova priča mogla biti smještena bilo gdje, ali onda bi to bili drugi likovi, drugi glasovi i drugi način da se sve to iskaže.

Radiosarajevo.ba: Roman je upravo objavljen u Srbiji, a na Bookstanu očekujemo i premijeru bh. izdanja. Kakav je dalji put romana i vaši sljedeći profesionalni planovi?

Marić: Nadam se da će roman biti dobro primljen. Od toga će zavisiti njegov put. Za sada, tu su prve promocije i prvi intervjui kroz koje pokušavam pronaći način da o njemu govorim, u kratkim crtama izreknem ono što sam njime pokušala iznijeti. Pored toga naravno stoji pisanje, ideje kojima se bavim za naredne tekstove, iz kojih će se možda nekada nešto izroditi.