Sarajlija izgubio sve u ratu, radio kao konobar, a danas stoji iza milionskog projekta

Dejan Kamenjašević je generalni direktor košarkaškog kluba Dubai koji je sjednici Skupštine ABA lige izglasan kao učesnik regionalnog takmičenja za sljedeću sezonu.

Starije generacije koje su odrastale u ex-Yu odlično pamte glas njegovog oca Mirka Kamenjaševića, legendarnog sportskog komentatora koji je sinu utkao ljubav prema sportu i time mu umnogome odredio profesionalni put.

Kamenjašević je dugo u košarci, pa je stigao u Gironu kao 17-godišnjak. U ovom klubu je bio i pomoćnik Svetislava Pešića, a kasnije je radio i u stručnom štabu Baskonije, a godinama radi u Persijskom zalivu.

On je 2017. godine otvorio PSSA, specijalizovanu košarkašku akademiju, u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Dejan je igrao košarku u rodnom Sarajevu, a sa porodicom je 1993. godine krenuo put Španije.

„To je moj drugi dom, poslije moga Sarajeva. Ja sam u Gironi završio školu, tamo su mi se rodila djeca, Marko i Marina, i tamo sam upoznao prijatelje za čitav život. U Gironi sam odrastao u košarkaškog stručnjaka i postigao sve ono o čemu stranac u Španiji može samo da sanja. Završio sam višu trenersku školu, četiri u mojoj promociji, radio na ACB i Evrolige nivou plus Druga španska liga punih devet godina, bio član Girone generacije koja je osvojila FIBA Kup, u timu sa Marcom Gasolom na primjer, poslije postao član velike Baskonije i bio na korak Final-foura u Euroligi. Radio sam sa velikim imenima kao što su Richard Casas, Pedro Martinez, Pablo Laso, ali posebno bih istakao dvoje ljudi koji su moji kućni prijatelji, familija, veliki treneri i velike ličnosti – Žana Tabaka i Svetislava Pešića. Oni su na neki način i obilježili moju karijeru, svako na svoj način“, rekao je Kamenjašević za Nasbiro.

Pojasnio je i kako je izgledao život nakon selidbe u Španiju i koliko je bilo teško...

„Moj život je bio vrlo težak i komplikovan kao i život svake druge izbjeglice ili ljudi koji su ostali u ratu, na primjer u mom rodnom Sarajevu. Puno je različitih životnih priča, ali moja je možda specifična. Došao sam u Gironu mlad, nisam znao jezik, moji roditelji su bili stariji, posebno moj otac Mirko Kamenjašević koji je tada imao 63 godine, moja sestra samo 12, a mama i ja smo jedini bili radno spremni.

Humanitarna organizacija koja nas je dovela odmah nas je i napustila, tako da je trebalo da se od početka snalazimo sami, bez znanja jezika, zahvaljujući pomoći samo nekih dobrih ljudi. Mama je čistila haustore i stubišta, a ja sam radio kao konobar na autobuskoj stanici od četiri popodne do pet ujutro. Tako smo preživeli u prve dvije godine, i to je omogućilo da moja sestra studira, i da na kraju kao familija isplivamo iz vrlo teške situacije. Poslije izlaska iz Sarajeva izgubio sam sve, baš kao i moji roditelji kojima je to teže padalo…“, kazao je Dejan Kamenjašević.

Ostatak intervjua pročitajte na linku OVDJE.