Robert Zuber - Na snimanju me najviše šokirala mržnja (INTERVJU)

Robert Tomić Zuber je na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu osvojio nagradu za ljudska prava, zahvaljujući dokumentarcu Mila traži Senidu. U nastavku prenosimo najzanimljivije dijelove intervjua koji je ovaj novinar i redatelj dao za portal Seebiz.eu


Nakon autobiografskog dokumentarca „Slučajni sin“ u kojem se Zuber upustio u emotivno - potresnu potragu za vlastitim biološkom roditeljima ovaj nam put također donosi emocijama nabijenu priču o sudbini 16-godišnje Mile Janković, koja je jednog dana shvatila da je zapravo Senida Bećirović – djevojčica koja je 1992. godine kao 11-mjesečna beba, zajedno s majkom i sestrom nestala iz kuće u selu Caparde u istočnoj Bosni. U ratnom metežu pronašao ju je srpski vojnik i predao na usvajanje. Iz Beograda, gdje je živjela s novom obitelji Mila kreće na put pronalaska Senide, tj. same sebe i svojih pravih korijena, roditelja i sestre. Na tom putu kroz laži, birokratske zavrzlame i krizu identiteta, nenametljivo je prati Zuber i kamera.

Seebiz: Što je bilo teže tražiti vlastite biološke roditelje ili pratiti Senidu Bećirović u potrazi za vlastitim korijenima?
Zuber: Mislim da je ipak bilo teže tražiti vlastite biološke roditelje, jednostavno jer se radilo o meni samom. Iz više razloga, a ponajprije jer sam se u „Slučajnom sinu“ našao u višestrukoj ulozi. Onoj subjekta/junaka priče, novinara-istraživača, i redatelja. Sva sreća da sam u tom procesu naišao na suradnju spremnog Tomislava Mršića, koredatelja filma, koji je sav taj teret bitno olakšao.

Senidina/Milina priča je kompleksnija, usudio bih se reći bitno teža od moje osobne priče. U toj priči, surova realnost rata odnijela je neke živote, oduzela pravo na obitelj, djetinjstvo, identitet. Sve to u mojoj osobnoj priči nije slučaj. Pritom, radi se o 17-godišnjoj maloljetnoj djevojci, koja je to morala prolaziti praktički sama, suočavajući se sa kontinuiranim lažima, i odbacivanjem u konačnici od sviju koji bi joj trebali predstavljati ono što zovemo obitelj. Dakle, ako Vaše pitanje razdijelim na osobnost i težinu priče, tražiti vlastitu obitelj je teže i traumatičnije, iako je tražiti Milinu obitelj bilo bitno kompliciraniji poduhvat.

Seebiz: Tko je Mila, a tko Senida? Je li to jasno danas i njoj samoj?
Zuber: Danas, dvije godine nakon što je doznala svoj biološki identitet možda je nešto jasnije. No, čini mi se kako posve razlučiti tko je zapravo, Mila neće nikada moći. Radeći ovaj film, nekoliko je osoba više puta reklo, možda bi bolje bilo da nikada nije otkrila svoj bošnjački identitet. Jer, tako mladoj donio joj je ogroman teret, koji nije ni odraslom čovjeku nositi, a kamoli njoj. Teško je naći sebe u procijepu između dva tvoja identiteta, potpuno oprečna religijski, kulturološki… a da ne govorimo o činjenici da ta dva identiteta proizlaze iz dva različita društva, koja su prošla toliko krvav međusobni ratni sukob.

Seebiz: Što Vas je u za vrijeme snimanja dokumentarca najviše šokiralo?
Zuber: Mržnja! Definitivno to. I sve ono što je iz nje proizlazilo pred našim očima, kamerama. Laži, koje su nas šokirale uvijek iznova, samo su produkt te mržnje, samo jedna od posljedica. Shvatite da je sve ljudsko, humano u ovoj priči – a toga, vjerujte mi u ovoj priči ima – posve nevažno zbog mržnje. Humanost i nakon toliko godina od začetka rata nije visoko na tamošnjoj vrijednosnoj ljestvici. Zapravo ta humanost, kada je ističete, doživljavana je više kao naivnost. I to me doista šokiralo.

Seebiz: Je li Senida za vrijeme rada na dokumentarcu razmišljala da prekine snimanje?
Zuber: Moram priznati ne. U stvari, ja sam bio taj koji je dva ili tri puta to pomislio. Bilo me strah da tu, tada maloljetnu djevojku ne dovedemo u opasnost. Ili neku psihičku krizu. No, kada su nam njeni psiholozi rekli, da je za nju u njenoj tadašnjoj situaciji ovo prije svega terapija, od koje ne smije odustajati, e onda nisam ni ja odustajao.

http://www.youtube.com/watch?v=FXyPcKY4ON8

Seebiz: Vi bi nam iz prve ruke mogli reći je li moguća pomirba u BiH?
Zuber: Iskreno, nisam siguran je li moguća. Barem mi se to učinilo u tom dijelu istočne Bosne. Nekako naoko, učini vam se spočetka kako ta zemlja krenula dalje, polako se oporavila od teških rana. No, onda kada dulje razgovarate s ljudima, vidite ostatke onog krvavog andrićevskog svijeta u kojem će osveta kad-tad doći. Nije važno s koje strane, i koliko na nju valja čekati.

Nekako mi se učinilo, kao da je slijedeći pedesetak godina samo jedna od pauza između novih povlačenja noževa jednih na drugih. Ali, možda je to subjektivan prikaz, prouzročen iskustvom filma, razgovaranjem sa ljudima koje mržnja još uvijek nije napustila. Nekako, kada se sjetite i onih divnih ljudi koji su nam prilazili, pomagali… vjerujem da mora postojati i onaj drugi odraz Bosne, ljudski, lijepi… možda i tužni, ali više povezan uz neki stih sevdaha.

Seebiz: Kako gledate na poteze predsjednika Josipovića kada je u pitanju pomirba u BiH?
Zuber: Možda bi bilo pretenciozno da ja budem taj koji bi procjenjivao postupke predsjednika Josipovića. Čini mi se kako je to dobar smjer, uzrokovan uvjerenjem da postoji ona druga Bosna i Hercegovina, sita mržnje i zla, željne normalnog života uz svog susjeda, komšije kako se znalo reći. Pa čak i ako je taj komšija druge nacionalnosti.

seebiz.eu/radiosarajevo.ba