Ratna bolnica u Srebrenici: Amputacije obavljali običnom pilom, bez anestezije

Doktor Avdo Hasanović u osmoj deceniji života vratio se u rodnu Srebrenicu gdje radi kao jedini pedijatar. U srebreničkom Domu zdravlja radio je i prije i tokom rata. U ratnom periodu i u vrijeme pada Srebrenice obnašao je funkciju direktora ove zdravstvene ustanove. 

Odajmo im počast: Ovo su imena srebreničkih žrtava koja će se ukopati ove godine

Sa hiljadama drugih muškaraca, dr. Hasanović je napustio Srebrenicu 11. jula 1995. godine i nakon šest dana provedenih u šumama u okolini Srebrenice stigao je na slobodnu teritoriju, u Tuzlu. Tamo je radio u poslijeratnom periodu i penzionisao se, a nakon toga je dobio ponudu da se vrati u Srebrenicu i radi kao jedini pedijatar u Domu zdravlja. Prihvatio je ovu ponudu.

Posjetili smo ga na radnom mjestu u Domu zdravlja u Srebrenici. Svi hvale ljekara koji je i danas posvećen zdravlju djece. Dr. Hasanović se prisjetio ratnog perioda, teških uslova rada, teških odluka koje su morali donositi i "puta spasa" koji je preživio sa malim brojem srebreničkih muškaraca. 

"Prije rata je ovdje bila sasvim drugačija situacija. Ovdje je radilo 30-ak ljekara. Pored Doma zdravlja, ovdje je bila i bolnica. Sa ratom, svi ljekari su otišli, a ja sam, sticajem okolnosti, ostao tu jer sam bio direktor bolnice, odnosno Doma zdravlja. Smatrao sam da trebam ostati jer sam direktor, a nisam znao u kakvim belajima ću biti", ispričao je Hasanović. 

Šest dana kroz šumu do slobodne teritorije 

U Srebrenici je bio cijeli rat, sve do 11. jula 1995. godine, kada je sa ostalim muškarcima prešao u Tuzlu gdje je do 2011. radio u Domu zdravlja. 

"Kroz šume sam išao šest dana i šest noći. Non-stop su bile zasjede u kojima je veliki broj ljudi poginuo. Bilo je i onih koji su zarobljeni ili ranjeni. Ja sam bio u jednoj koloni u kojoj je bilo oko 200 ranjenih. Nisam nosio ranjenike, ali sam tražio da se nose tako da u toj koloni niko od njih nije ostao. Sve smo donijeli u Nezuk", prisjetio se Hasanović.

Tokom puta, kako je kazao, bacani su i otrovi zbog čega su ljudi halucinirali i nisu imali orijentacije.

Doktor Hasanović se danas, nakon više od dvije decenije, sjeća svakog dana provedenog u bolnici i teških uslova u kojima je radio u Srebrenici zajedno sa još četiri ljekara. 

"Početkom 1992. nije bilo lijekova ni hrane. Apelovali smo da nam se pomogne. I krajem godine došla je prva pošiljka lijekova i hrane i tada je bilo malo lakše. Tada sam vidio da je glad najteža bolest na svijetu", pojasnio je Hasanović.

Kasnije su, prema njegovim riječima, dolazili konvoji sa hranom, ali je problem bio što su bili u okruženju i niko nije mogao izaći s tog područja. 

Računa se da je kroz Ratnu bolnicu u Srebrenici prošlo nekoliko hiljada ranjenika, te znatan broj bolesnih koji su liječeni i operisani. Uslovi u kojima su radili srebrenički ljekari bili su nezamislivi za kraj 20. i početak 21. stoljeća. Amputacije su se obavljale običnom pilom, a operacije bez anestezije. Nije bilo lijekova, zavoja... Ljudi su umirali od boli.

"Ova zgrada, u kojoj smo sad, bila je puna ranjenika. Zgrada do ove je isto bila puna ranjenika. Puna je bolnica ranjenika, a mi smo dovezli neke kamione da ih prevezu u holandski bataljon. Međutim, nisu ih htjeli primiti. Pregovorao sam oko sat vremena. I tako su ti ranjenici spašeni. Sve dok nisam bolnicu ispraznio i ranjenike smjestio, nisam napustio grad", rekao je Hasanović.

Ispričao je i o prvoj amputaciji koju je napravio bez anestezije, a kako je radio kao pedijatar, nikada ranije nije radio amputacije. 

U oskudnim uslovima spašeni brojni životi 

"Otišao sam u jednu školu u blizini. Sjećam se jednog Ramiza. Momak od 17 godina, ranjen u nogu. Ja, pedijatar, ne znam amputirati. Znam šta treba uraditi, ali nisam nikad. Imao je gangrenu potkoljenice. Sa sobom sam imao medicinske tehničare. Zovnem njegove roditelje i kažem im da se noga mora amputirati. Tražio sam da mi donesu mesarsku testeru. Nema analgetika ni anestetika. Amputirao sam mu nogu. Spasio sam ga", prisjetio se doktor Hasanović.

U Tuzli ga je kasnije, momak kojem je spasio život, pronašao. Zahvalio mu je. Danas živi u okolini Sarajeva i ima porodicu. 

"Kasnije sam radio amputacije bez anestetika. Imali smo nešto antibiotika da damo pacijentu da ne dođe do infekcije", pojasnio je Hasanović.

Imali su i veliki broj žena kojima je trebalo pružiti pomoć. Ljekari, koji su u to vrijeme radili u bolnici u Srebrenici, morali su raditi i znati sve. 

"Moraš sve probat', a nemaš ništa. Morali smo raditi sve. Sve si to učio, ali nisi radio, jer medicina je specijalizovani zanat, to nije samo knjiga", ispričao je dr. Hasanović.