Zbirka poezije 'Sunrise in The Eyes of The Snowmen' ('Svitanje u očima Snješka Bijelića'), bosanskohercegovačkog pjesnika Gorana Simića proglašena je za najbolju knjigu 2012. godine u Kanadi. Nagrađena zbirka napisana je na engleskom jeziku.
Ovu prestižnu nagradu dodjeljuje Udruženje Kanadskih pisaca (CAA) koje predstavlja najznačajniju profesionalnu književnu organizaciju u Kanadi. Među dosadašnjim laureatima su Leonard Cohen, Michael Ondaatie, Margaret Atwood...
Ono što je posebno značajno jeste činjenica da je ovo prvi slučaj u historiji ove institucije da je navedena nagrada dodijeljena autoru sa drugog govornog i kulturnog prostora. Na gala svečanosti u muzeju Stephen Leacock Orillia Ontario Simiću je uručen srebrni medaljon asocijacije i novčana nagrada.
Goran Simić - biografija
Goran Simić je rođen 1952. godine u Vlasenici, a od 1996. živi u Kanadi. Piše i kratke priče, radiodrame, a radio je i kao urednik književnih časopisa. Poezija mu je objavljivana u domaćim i svjetskim antologijama. Objavio je preko dvadeset knjiga, a pjesničke knjige su mu prevedene na više od deset svjetskih jezika.
Tvorac je libreta za prvu
'Sevdah operu', a njegova drama za djecu
'Bajka o Sarajevu' na sceni Pozorišta mladih u Sarajevu izvodi se već šesnaest godina.
'Buđenje proljeća Gorana Simića'
Tokom njegovog posljednjeg boravka u Sarajevu, upriličeno je veče poezije u 'Zvonu' pod nazivom 'Buđenje proljeća Gorana Simića'.
''Sretan što imam prijatelje u Sarajevu, divan je osjećaj doći ponovo ovdje. Ja mislim da smo mi Sarajlije inficirani jednom čudnom bolešću povratka. Čini mi se da smo mi ovdje, u Zvonu, vječno mladi. Pripadam onoj generaciji koja je imala šansu da se dokaže i nemamo potrebu za dokazivanjem jedni pred drugima i to je možda najznačajnije što se dešava ovdje'', kazao je tada Simić o dolasku u Sarajevo i ponovnim susretom sa publikom i prijateljima u 'Zvonu'.
Simićeva 'Emigrantska'
Simićeva pjesma 'Emigrantska' jedno je od najiskrenijih svjedočenja o iskustvu života van domovine.
Emigrantska
Mi koji u zoru drijemamo u pospanim metroima,
i čitamo jučerašnje novine u gradskim autobusima
još nikada nismo promašili naše subotnje večeri.
Tad se nadjemo u kafani i pričamo o Domovini.
Žedno gutamo pivo kao da spiramo u stomaku
onu mučninu koja se svakog ponedjeljka useli u nas
sa zvonjenjem budilnika
i nervoznim licem poslodavca koji ne shvata smisao
rezgovaranja o Domovini i politici.
Tamo proljeća mirišu na djetinjstvo,
Tamo majke mirišu na kuhinjske krpe,
Tamo ljudi imaju vremena da se vole.
Gledamo se u oči kao zavjerenici
i govorimo u pola glasa.
Šapućemo kako ne bi dali priliku nekom pametnjakoviću
za susjednim stolom da nas upita:
Zašto se ne vratimo u Domovinu kad se već toliko patimo
i kad je tamo sve bolje.
Onda bi se morali pravdati neotplaćenim kreditima
i djecom koja ne žele da se vrate
tek da bismo odagnali nasu strašnu sumnju
koja se uselila u nas kao bolest,
sumnju da u Domovini vise ne stanuju oni
zbog kojih bismo se vratili.
Tamo ptice pjevaju sočnije,
Tamo strast miriše u vazduhu
Tamo muškarci i ponedjeljkom sjede u kafani.
Pijemo i pričamo o politici
i svaka nam je riječ tačna kao račun koji stiže sa pićima.
Šapucemo da nam kelnerica ne bi dobacila
kako smo se u Domovinu već mogli vratiti kao bogataši
samo da smo izbjegavali subotnje večeri sve ove godine.
Šta kelneri znaju o nostalgiji,
Sta Domovina zna o našoj tugi,
Šta subote znaju o nasim ponedjeljcima.
Pijemo i pričamo
kao da se liječimo od strašne bolesti od koje se umire
samo subotom.
Pričamo tek da nikome ne bi dali šansu da pomene
kako je mamurluk na isti način ružan
u Domovini
kao i ovdje.
(Goran Simić, Toronto, Kanada, 1998.)
