Otišao je Muriz Čengić Čenga, urednik koji nas nije učio kako pisati tekst, već kako postati novinar

Postoje ljudi u novinarstvu čije ime ostane zapisano u impresumu, na potpisima tekstova i u arhivama redakcija. A, postoje i oni čiji trag ostane u ljudima koje su učili. Muriz Čengić bio je najviše od ovih drugih.

Dugogodišnji novinar, urednik Dnevnog avaza, čovjek koji je bio uz novinu od njenog prvog broja, preminuo je danas, 3. oktobra, u 77. godini. Iza sebe je ostavio decenije novinarskog rada, uređivanje unutrašnjopolitičke rubrike i DESKA, ali prije svega generacije novinara koji su od njega učili kako se ovaj posao radi.

Bio je urednik stare škole. Od one stare garde kojoj se vjerovalo jer je znala zanat. A novinarstvo je znao. Itekako. Znao je kako treba postaviti pitanje, kako pročitati tekst, gdje priča ima rupu, šta treba provjeriti još jednom i kada vijest nije dovoljno dobra samo zato što je brza. Znao je u svojoj fascikli dugo čuvati novinarske tekstove, a upitate li ga "kad će biti objavljen", uzeo bi bijeli papir s naslovom i "fijuknuo" ga u kantu za otpatke.

Nije to radio da bi ponizio novinara ili omalovažio njegov rad. Naprotiv. Bio je to njegov, malo neobičan, a malo surov, ali vrlo učinkovit način da nas nauči da tekst nije dobar samo zato što je napisan, da se svaka priča može i mora preispitati i da novinarstvo počinje tek onda kada naučimo razlikovati napisano od zaista dobrog teksta.

Jer, Čenga je imao svoje metode. Pomalo quirky, kako bismo danas rekli, pomalo neočekivane, ali potpuno njegove.

Recimo, pozove novinara k sebi. Otvori tekst i počne brisati. Ne naslov. Ne prvi paragraf, već krene odozdo. Briše jedan, pa drugi, pa treći pasus. I dok se vi preznojavate pored njega on vas sasvim mirno, pita: "Dobro, hajde mi sad pričaj šta je bilo." I tu počne prava lekcija. Ne o tome kako popuniti prostor ili kako napraviti da tekst izgleda duže ili zvuči pametnije. Nego o tome kako od onoga što si vidio, čuo i zabilježio napraviti novinarsku priču. Potom bi sjeo s tobom i, korak po korak, od svake tvoje izgovorene riječi pokazao kako se od doživljenog napravi tekst.

Čenga nije bio čovjek koji samo ispravlja tuđe rečenice. Nije mu cilj bio da njegov tekst bude bolji od novinara. Cilj mu je bio da novinar sljedeći put sam napiše bolji tekst. Bio je učitelj, kolega i onaj meštar na čiju biste rečenicu možda u trenutku prevrnuli očima, a onda, godinama kasnije, shvatili da je bio u pravu.

Bio je i moj urednik. I imala sam tu privilegiju da učim od njega. Uz Čengu sam naučila, kao i mnogi drugi, da novinarstvo nije samo napisati vijest, popuniti stranicu ili završiti tekst prije roka. To je zanat koji ima svoja pravila, svoje male tajne, standarde i ljude koji ga čuvaju.

Čengu ćemo pamtiti i po jednoj slici koja je, nekako, savršeno pripadala njemu. Jedne naočale na nosu, a druge zakačene za svijetlo plavo košulju. I cigareta iza uha. Godinama je stajala tamo, kao mali zaštitni znak. Nikad zapaljena, kao njegova mala, a velika posebnost. Kao da je i bila više dio Čenginog lika nego smotuljak duhana.

Odlazi jedan dobar čovjek, a s njim odlazi i dio stare novinarske škole. One u kojoj se učilo da se tekst pročita još jednom, da se činjenica provjeri, da se novinaru pomogne, da se kolega ne ostavi sam. Da se urednik ne mjeri glasnoćom, nego znanjem. I da se posao, ma koliko težak bio, može raditi s dostojanstvom.

Čenga je iza sebe ostavio novinare. To je, možda, najljepši tekst koji jedan urednik može napisati i taj tekst će živjeti dugo. Hvala ti, Murize Čengiću, za sve lekcije koje možda nismo uvijek odmah znali cijeniti. Za zanat i za strpljenje. Za uredničku ruku.

Neka ti je vječni rahmet i laka zemlja bosanska.