Paul Davis: Uprkos napretku tehnologije, dizajneri i dalje moraju biti vješti crtači

Jedan od najpoznatijih američkih ilustratora Paul Davis ovih je dana boravio u Sarajevu, u sklopu međunarodne izložbe Sarajevo 100. 

Davisov rad uključen je u umjetničke kolekcije širom svijeta, među kojima je i kolekcija plakata Muzeja Savremene Umjetnosti (MoMa) u New Yorku. Njegov plakat koji je radio za Joseph Papp’s Public Theater smatra se za kultni. Dobitnik je AIGA medalje i počasnog doktorata Škole vizuelnih umjetnosti i Umjetničkog instituta Maryland. Davisove slike i reklamni plakati izlagani su u muzejima i galerijama od Japana do Italije, a samostalne izložbe slika održao je u Galerie Delpire i u Galerie d’Actualité Centra Georges Pompidou u Parizu. 

U sklopu projekta Sarajevo 100 koji je okupio preko 250 plakata inspiriranih Sarajevom, umjetnika iz 37 zemalja, nalazi se i plakat Paula Davisa. Tim povodom, slavni umjetnik dao je intervju za portal Radiosarajevo.ba 

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, za Radiosarajevo.ba 

Radiosarajevo.ba: Za mnoge ilustratore može se reći da stoje na pola puta između slikarstva i grafičkog dizajna. Kako biste u tom smislu okarakterizirali sebe? 

Davis: Uvijek sam bio zainteresiran za slikarstvo, I bavio se time, ali sam istovremeno morao i zarađivati za život, a to sam mogao uz pomoć ilustracija. Moji roditelji i moj djed bavili su se izdavaštvom, imali su štampariju. Moji su se tada dosta bavili tipografijom a ja sam učio od njih. Znate štampari su tada i dizajnirali novine, tako da sam se razvijao u takvom kontekstu. Grafički dizajn je, u stvari, samo ime za profesiju koja je postojala i ranije. Ispričat ću vam čime sam se bavio kao dječak za vrijeme rata – moj stric je držao novine, a moja majka bi za njega slagala slova i prelamala tekst. Pošto su također izrađivali kalendare, moj posao je bio da bušim rupe na kalendarima. Ja sam, dakle, uvijek želio biti umjetnik, ali je grafički dizajn bio taj koji me pratio kroz život. 

Radiosarajevo.ba: Slikanje portreta je daleko od rada na slovima – kako to da ste stasali u tako vrsnog portretistu? 

Davis: Oduvijek sam bio fasciniran licima, a kad sam bio mali crtao sam stripove i karikature. Na svijetu su milijarde ljudi, i svi su različiti. Svi imaju oči, nos, usta, svačije je lice organizirano na isti način, ali imaju toliko razlika. Postoje mnogi, veoma dobri umjetnici na svijetu koji su mi rekli da ne mogu crtati portrete, kažu da im ne mogu usaditi život. Srećom, meni to uspijeva od samog početka i ne znam zašto. Od svoje jedanaeste godine crtam portrete, nikada nisam vježbao da ih crtam, ali mi je to veoma važno. 

Radiosarajevo.ba: Kako ih crtate – na osnovu fotografija ili gledajući objekt uživo? 

Davis: Obično, a posebno ukoliko radim u komercijalne svrhe, radim na osnovu fotografije. Često te fotografije sam napravim. Ali uvijek je bolje ukoliko imate stvarnu osobu pred sobom, ali to iziskuje sate i sate sjedenja. Dakle, ja najčešće radim na osnovu fotografija, svojih ili tuđih, kao kada sam radio npr. Billa Clintona ili Fidela Castra za Times. Ali važno je da taj portret bude drukčiji od fotografije, da ima nešto što fotografija nema. Mislim da je to bio Picasso kada je rekao da je portret jedna vrsta karikature. Neki elementi su naglašeni, a neki minimizirani. Važno je da toj ilustraciji date emociju ili neko značenje. To nije samo realno nacrtati nekoga. 

Izložbu Sarajevo 100 možete pogledati u galeriji Collegium artisticum

Radiosarajevo.ba: U današnje vrijeme ilustratoru i dizajneru je na raspolaganju toliko tehnoloških oruđa koja mu olakšavaju rad. Praktično, svi možemo biti grafički dizajneri. Koliko je onda važno da osoba koja se time bavi vlada tehnikom crtanja, kolika se moć i dalje krije u rukama?

Davis: I dalje ogromna. Vidim da je trend da se na akademijama za dizajn sve manje i manje posvećuje pažnje crtanju i mislim da je to velika greška.

Radiosarajevo.ba: A kako vi učite svoje studente? 

Davis: Učim ih da crtaju i ne samo da ih učim, nego ih ohrabrujem da vježbaju. To je kao kad svirate violinu, ne možete dobiti rezultat bez mnogo vježbanja. Ništa ne može zamijeniti vježbu. 

Radiosarajevo.ba: Kao ilustrator, komunicirate s najširom publikom. Koliko je tu važna odgovornost? 

Davis: U svakoj situaciji vi kao ilustrator prezentirate neki dublji smisao, bilo da je riječ o reklami, posteru, naslovnici knjige ili news magazina. Uvijek pokušavam to uraditi na najjednostavniji, najčistiji i najdirektniji način. Tako pokušavam da komuniciram ono što radim. Nisam mnogo razmišljao o tome, dok mi jedan prijatelj nije rekao kako moji radovi imaju emociju. U čistom grafičkom dizajnu nema baš mnogo emocije. Ali kada radite sa subjektima ili pričama koje imaju emociju, tu je moja snaga. 

Radiosarajevo.ba: Vaše su boje jedan od vaših zaštitnih znakova. Volite koristiti boje? 

Davis: Ponovo, svi imamo emotivne reakcije na boje. Ja mnogo koristim jasne boje na plakatima. Osim toga, volim kada se moji posteri mogu vidjeti izdaleka, s druge strane ulice.    

Radiosarajevo.ba: Šta vam je dalo inspiraciju za poster u sklopu kolekcije Sarajevo 100?

Davis: I tu imamo boje, teksture, a motiv je kamuflaža. Iskreno, ovo je prvi put da sam vidio svoj poster u pravom formatu, jer sam ga ranije vidio samo u pripremi, na kompjuteru, gdje su i boje bile nešto drugačije. Želio sam predstaviti stotinu godina ulica Sarajeva. Nažalost, nisam ranije bio ovdje, a da jesam, fotografirao bih teksture na ulicama i zidovima vašeg grada. Ovako sam morao koristiti fotografije zidova koje sam napravio u New Yorku. Napravio sam slova koja nestaju u zidu. 

Radiosarajevo.ba: Hvala na razgovoru.      

Paul Brooks Davis rođen je 1938. u Oklahomi. Studirao je na Školi vizuelnih umjetnosti (School of Visual Arts) u New Yorku, a još kao student je 1959. godine objavio svoje ilustracije u Pllayboyu. Posle diplomiranja na Školi vizuelnih umjetnosti u New Yorku, zaposlio se u čuvenom Push Pin studiju Miltona Glasera i Seymoura Chwasta. Radio je ilustracije, a iz tog ranog perioda poznata je serija portreta slavnih “Zvjerinjak” (“A Bestiary”). Dejvisov talent prepoznali su mnogi američki i svjetski art direktori, pa je uskoro bio angažiran za ilustracije u novinama, magazinima, na omotima ploča, knjiga i u marketingu uopće. Svoj studio je osnovao 1963. u New Yorku i kasnije u Sag Harboru na Long Islandu. Njegov stil imao je ogroman utjecaj na polju ilustracije, a njegove radove objavili su mnogi magazine kao sto su: Life, Time, Playboy, Look, The Saturday Evening Post, Sports Illustrated, Evergreen Review, Harper's, Harper's Bazaar, Horizon, McCall's, Show, Esquire, The New Republic, New York, The New York Times, The New Yorker, Mirabella, Fast Company, Worth, Money i mnogi drugi. Bio je art direktor Joseph Papp's New York Shakespeare festivala od 1984. do 1992. Među njegovim klijentima su UNITE!, Disney, Lincoln Center, McKinsey & Co. Rolling Stone, Yahoo, Adobe i A&E Television.

Povezani članci:

Na kafi s Mariom Knezovićem: Umara me što ne mogu planirati svoju budućnost

Na kafi sa Dušanom Bajevićem: Mostar je sačuvao dušu

Na kafi s Josipom Pejakovićem: Šta je meni ova zemlja dala?

Na kafi s Aidom Čorbadžić: 'Kraljica noći' mi je spasila život

Na kafi s Rijadom Gvozdenom: U SOS selu sam naučio biti dijete

Na kafi s Dževadom Poturkom: Život obilježen vjerom u Boga i ljubavlju prema domovini

Na kafi s Nerminom Tulićem: Jedan od rijetkih džentlmena starog kova

Na kafi s Goranom Milićem: Ne vidimo ono što je dobro kod nas

Na kafi sa Harisom Pašovićem: Naravno da kultura u BiH ima budućnost!

Boris Dežulović: Zajebavajte se, niko od zajebavanja nije umro