Otkriven spomenik djevojčici Senidi Kaplan koju je HVO ubio pred očima majke i brata

Svaki 13. juli bolan je za stanovnike Dubravske visoravni kod Stoca. To je dan u kojem se Bošnjaci ovog dijela BiH prisjećaju hapšenja, zatvaranja, mučenja, ubijanja i drugih zločina počinjenih tokom udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem stvaranja tzv. Herceg-Bosne.

Piše: Faruk Vele

No, uz koncentracione logore od Koštane bolnice i Gabele, preko Dretelja, Heliodroma do Ljubuškog, gdje su činjena užasna zlodjela, jedan zločin se izdvaja kao posebno monstruozan, te je postao simbol stradanja Bošnjaka Stoca i Hercegovine.

Zašto?

Riječ je o ubistvu 17-godišnje djevojčice Senide Kaplan koju su 13. jula 1993. godine, desetak dana pred njezin rođendan, pred očima majke i, također, maloljetnog brata ubili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO).

Ovaj zločin čitav kraj pamti kao prvu nedužnu žrtvu široke kampanje zločina koja je jula 1993. godine počela nad bošnjačkim civilnim stanovništvom toga hercegovačkog kraja.

Upravo zbog toga u organizaciji Udruženja logoraša Stolac danas je otkriveno spomen-obilježje Senidi Kaplan koja je ubijena prije tačno 26 godina.

"Danas 26 godina poslije rane su i dalje svježe. Pitamo se "ZAŠTO"? Je li problem bio samo njeno ime i prezime, je li ona bila potencijalna opasnost po bojovnika koji je rafal iz automatske puške istresao u njeno krhko tijelo. Zaboraviti nećemo i ne smijemo. Historija se ponavlja na našim prostorima i trebamo se brinuti koliko pamtimo i još više zaboravljamo", kazali su u Udruženju logoraša Stolac.

Tokom procesa Jadranku Prliću i ostalima svjedočila je Senidina majka Fata Kaplan. Ispričala je kako su vojnici HVO-a kobnog 13. jula1993. upali u njezino selo Plješevica kraj Stoca. Desetak dana prije po selima između Čapljine i Stoca pokupili su muškarce i odveli ih u logore. Vojnik HVO-a ušao je u Fatinu kuću i naredio im da izađu.

Kuda nas vodite, suprotstavila se njezina kći Senida. Sedamnaestogodišnjakinja je pala pokošena rafalom.

“Molila sam ga da me pusti da je još malo gledam”, rekla je Fata Kaplan. Vojnik ju je natjerao da odmah ode s ostalima.

Dragan Bunoza je u Mostaru pravomoćno osuđen na devet godina zatvora za ovaj zločin. Međutim, Kantonalni sud Mostar je kasnije zbog novih dokaza i svjedoka tužilaštva obustavio krivični postupak, čime je oborena presuda čak i Vrhovnog suda FBiH. Bunoza sada tvrdi da je nevin ležao u zatvoru

Inače, Fatin muž Hamzo, sinovi Samir i Ibrahim odvedeni su u logor Dretelj: Hamzo i 15-godišnji Ibrahim oslobođeni su nakon dva mjeseca, Samir tek nakon devet mjeseci, među zadnjima.

Tada 15-godišnji Ibrahim Kaplan svjedočio je smrti svoje sestre.

"Bili smo u kući, čuli smo galamu, pucnjavu i izašli pred kuću. Tada je došla vojska HVO-a koja je tjerala narod iz susjednog sela, Humačkića mahala. Počeli su galamiti: 'Izlazite iz kuće'. U tom trenu je moja sestra izašla sa sprata niz stepenice. Prišla je pred kuću da se obuče i rekla' šta nas tjerate svaki dan, šta nam ovo radite'?! Jedan vojnik koji je bio među njima je sasuo čitav rafal u nju. Ona je tu pala pred kuću, mi smo ostali u šoku. Drugi je povikao: 'Hoćemo li sve'? Potjerali su nas odatle, a ona je ostala da leži. Nisu nam dali ni da je pogledamo“, ispričao je ranije Ibrahim Kaplan u razgovoru Anadoliju.

Stravične prizore ne zaboravlja ni spomenuti stariji brat Samir Kaplan koji je za vrijeme sestrinog ubojstva bio u kući i kako kaže čuo majku da plače i govori 'ubiše je', ali je mislio da se radi o udaranju, te se s nekoliko rođaka uspio sakriti.

No, kada su nakon cjelonoćnog skrivanja izašli pred vojsku HVO-a bili su prisiljeni predati se. Tada je kako ističe od vojnika saznao stravičnu vijest o svojoj sestri.

To je moja sestra

"Jedan od tih vojnika je rekao: 'Došli smo da pokopamo jednu žensku osobu'. Kada je rekao da je posljednja kuća onda sam ja vrisnuo: 'To je moja sestra'“, prisjetio se Samir bolnog trenutka.

Po njezino tijelo su kako kaže, otišli traktorom, a tijelo su joj u deku zamotali on i rođak.

"Sva je bila u krvi, nisi mogao ni pogledati. Jedne dojke nije bilo nikako i pola glave. Ja i rođak smo je previli i stavili smo je na traktor i tako išli do harema“, priča Samir, kojeg taj prizor proganja i danas.

Govorio je da su na traktoru svi bili vezani žicom osim njega i rođaka koji su se brinuli za tijelo sestre koju treba sahraniti, dok su ih neprestano požurivali u tom činu.

"Nismo je ni pokopali kako bi trebalo, niti mogli da iskopamo mezar kako treba po muslimanskom običaju. Tu smo je pokopali i sahranili. Samo što je tijelo jedva stalo u mezar i ništa više. Nije bilo dubine ni pola metra“, tvrdi Samir...