Nermina Hadžiomerović: Ciklična biografija sukoba

[Portal Radiosarajevo.ba objavljuje seriju intervjua s mladim aktivistima, koji mimo medijske (ne)pažnje, rade u svojim lokalnim sredinama i zajednicama.]

Nermina Hadžiomerović već godinu dana aktivni je volonter Inicijative mladih za ljudska prava u Bosni i Hercegovini. Studentica je četvrte godine Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Za portal radiosarajevo.ba govori o trenutnom stanju u ljudskim pravima, aktivnostima na kojima je učestvovala, te općenito o stanju u svijesti građana i građanki Bosne i Hercegovine.

Razgovarao: Nedim Jahić

Uključili ste se u Inicijativu kroz učešće u Školi za ljudska prava i aktivizam. Gdje danas vidite najveće poteškoće u ostvarivanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini?
Ljudska prava u Bosni i Hercegovini su nažalost imaginarna tvorevina, koju sačinjavaju prava garantirana brojnim međunarodnim konvencijama i nacionalnim zakonima. Najveće poteškoće svakako su u različitoj implementaciji pisanog slova – zakona.

Učestvovali ste u predstavi "Tamo je polje", možete li nam reći nešto više o tome?
Predstava „Tamo je polje“ je projekat koji je radila Incijativa mladih za ljudska prava i Teatarska grupa“Confero“. Radnja je bazirana na istinitom događaju, ubistvu sedamnaestogodišnjaka na demonstracijama u Palestini 2000 godine. Igrom na daskama mladi ljudi su sredini u kojoj živimo ukazali na izraelsko-palestinsko pitanje i u tu priču upleli i ratna dešavanja u Bosni i Hercegovini, koja su praćena video zapisima. Moj doprinos u realizaciji predstave bilo je sviranje na flauti u momentima kada se brat i sestra prisjećaju nekih događaja iz prošlosti, jer je scenario zapravo nastao na mailovima, koje su brat i sestra razmjenjivali, neposredno prije samog ubistva.Mnoge države pristupile su adaptaciji samog teksta, te je i Bosna i Hercegovina poslala pozitivnu sliku o načinu na koji mladi ljudi mogu uticati na probleme globalnih razmjera i ukazivati na neminovno poštivanje ljudskih prava.

Kada danas posmatrate Bosnu i Hercegovinu kao post-konfliktnu državu, da li vidite neke sličnosti sa onim što se danas dešava u Palestini i Izraelu? Šta je temelj za normalno društvo poslije sukoba?
Bosna i Hercegovina, kao i Palestina i Izrael ima cikličnu biografiju, koju bilježi niska cijena ljudskih života. Naime, generacije koje umiru i rađaju se u krvi na različitim merdijanima i paralelama odraz su direktnog uplita vođa, koji su spremni rasipati se životima svog stanovništva. Naša Bosna i Hercegovina, kao post-konfliktna država nažalost je izgrađena na jako lošim temeljima, koji trenutno zadovoljava stanovništvo sa hljebom i vodom. Nastupila je epoha lokalpatriotizma, vođena ličnim interesima pojedinaca ili istomišljenika, a ne kolektiva, države. U suštini jedan čovjek ne može mijenjati fizionomiju jedne države, potrebna je masa. Ono što je bitno za jedno ranjeno društvo jeste zajednički rad na ozdravljenju tog društva što podrazumijeva: priznanje davno protekle historije, represivno djelovanje na same učinioce zlodjela, te preventivno djelovanje na generacije koje nastaju. Mi nažalost, još uvijek se osvrćemo na nešto što je trebala biti davno prošla ispisana historija, koja se ne zaboravlja, ali nije nužni dio sadašnjosti, koja teži boljoj budućnosti.       

Studentica ste Pravnog fakulteta, pa vjerujem da ste bili u prilici da se upoznate sa brojnim međunarodnim instrumentima za zaštitu ljudskih prava. Mnogi ih smatraju nedovoljno efikasnim i nefunkcionalnim. Kako danas domaće institucije djeluju na zaštiti ljudskih prava?
Institucije u Bosni i Hercegovini strepe od političkih partija, pod čijom su ingerencijom, te na taj način otežavaju rad i napredak u sferi poštivanja ljudskih prava. Mišljenja sam da treba raditi na jačanju istih, a ne na ukidanju što bi dovelo do stvarnog narušavanja opstanka ove države. Demokratsko društvo koje me podsjeća na funkcionisanje zdravog organizma, treba omogućiti pojedincu/ćeliji egzistenciju i djelovanje u normalnim uvjetima.

Srednje i starije generacije su, uglavnom, izvan procesa obrazovanja o ljudskim pravima. Ipak, njihova svakodnevna borba za osnovnu egzistenciju čini ih prvim žrtvama. Kako ih uključiti u procese podizanja svijesti i informiranja?
Starije generacije se uključuju u proces samo kada su njihova prava direktno ugrožena, žal za prošlim vremenima sputava ih u njihovim nastojanjima. Mladi ljudi nisu bili sudionici tog vremena, stoga je to populacija, koja može kreirati budućnost. Iskustvo starijih u kooperaciji sa znanjem mladih dalo bi rezultate u procesu podizanja svijesti.

Na sličnim pozicijama danas vidimo i roditelje-neposredne učesnike i svjedoke rata u Bosni i Hercegovini. Da li su oni izgubljeni za proces pomirenja?
Roditelji, kao neposredni učesnici i svjedoci rata ne smiju biti izgubljeni za proces pomirenja, jer upravo oni odgajaju mlade, koji se susreću na raskrsnicama ovih prostora.