Nataša Gaon Grujić: Karime, sretan ti rođendan

''Dobro jutro, dragi prijatelju, sretan ti rođendan'', danas bih mu to rekla. Danas mu to govorim.

Stanovao je kod nane u maloj sobi. Nana je uvijek otvarala vrata ili bi samo malo povirila iz druge prostorije i nasmijala se u znak pozdrava. Do njegove sobe vodio je dug hodnik, ili se meni učinio dugim, to više ne znam.

Piše: Nataša Gaon Grujić za Radiosarajevo.ba

Zajedno smo učili, ustvari, najmanje smo učili, a najviše pričali. Poslije srednjoškolskih dana, ponovo smo se spojili na studiju. Melina i ja smo odlučile nastaviti studij na Odsjeku komparativna književnost i bibliotekarstvo. Prve smo ušle u kabinet i kao prave mahaluše sjele u prvu klupu da nam slučajno ne promakne ulazak novih kolega. Prvi je ušao Švabo, a poslije njega Karim, pa Kecko.

Dijelili smo mladost

Pogledale smo se, onako značajno, i nasmijale. Od tada smo postali nerazdvojni.
Uvijek smo uspijevali skupiti dovoljno novca za kafu i barem jednu kutiju cigareta. Sve smo dijelili. Najljepše od svega dijelili smo našu mladost.

„Možeš li večeras doći do mene, nešto sam pisao pa da pogledaš?“, pitao je Karim.

„Naravno, ali ja nisam uopće talentirana, ni pametna kao ti, ne znam koliko će ti moje mišljenje pomoći?“, odgovorila sam mu.

Njegova soba bila je mala, radni stol, stolica, krevet i polica s knjigama i stripovima koja je pokrivala cijeli zid.

„Evo, pogledaj“, i dao mi je papire.

Tada je imao samo dvadeset godina. Zacrvenjela sam se. U mojim rukama, u mojim očima, u mojim mislima bila je nevjerovatna genijalnost mladog stvaraoca.

„Ovo je, Karime, odlično, a ja se osjećam tako glupo, ja sam, kada gledam tebe, prava neznalica“, rekla sam mu.

„Nisi, nemoj tako govoriti“, rekao mi je moj drug.

„Jesam, jesam, ali sam sretna što ti nisi.“

Kecko je otišao iz Sarajeva. Vjerovatno mu ni Karim, ni Švabo, ni Melina, a ni ja ne bismo povjerovali da nam je pokušao najaviti razmjere nadolazećeg zla za koje je znao. Tada bih mu rekla da nije u pravu, danas bih mu rekla - hvala što si nam rekao, ali se nemam na čemu zahvaliti.

Karim, Švabo, Melina i ja ostajemo. 1994. i ja odlazim. Najtužnije ratno pismo bilo je ono u kojem mi je mama napisala da je Karim zauvijek napustio Sarajevo. Danas bi slavio rođendan. 

I danas bih mu rekla isto, bez obzira na to što moj život nije prekinut, što su mi ove godine omogućile da učim, da čitam, da gledam, da ponekad nešto napišem:

"Sretan rođendan!

Karime, ti si genijalac, a ja sam još uvijek neznalica, ali mi je drago što ti nisi." 

S mojom djecom sam gledala predstavu Tajna džema od malina. Na kraju sam vidjela Karimovu sobu, stol, lampu, poslije predstave sam plakala. Dugo sam plakala, valjda zato što one 1995. nisam, ne zato što mi tuga nije jela srce, već zato što nisam željela prihvatiti da nas je napustio.

Nedavno su u Sarajevo došli moji dragi prijatelji iz Beograda, pričali smo o svemu, o Sarajevu, o Beogradu. Moj prijatelj je rekao: ''Da nije Zoran ubijen i da još uvijek postoji EKV, Beograd bi bio drukčiji." I u pravu je...

Ja mogu reći: „Da Karim nije ubijen, Sarajevo bi, sigurno, bilo drukčije i ljepše.“

"Dobro jutro, prijatelju, sretan ti rođendan", danas bih mu rekla, danas mu govorim. "Bio si ono najbolje što smo imali i još uvijek imamo!"