Marko Brecelj: Jugoslaviju je smijenilo ropstvo

"Meki terorizam je javno događanje sa kojim umjetnik (umjetnica) sažima svoj odnos, odnosno poručuje svoje stajalište na način koji nije ambijentalan. Štrči. I neprijatno se zabada u svijest prolaznika i prolaznica, novinarstva i (ili) takozvane publike. Međutim Meki terorizam ne lomi kosti, zbog njega ne teče krv. Ako ga podupru mediji on može raspoloviti javno mišljenje na dva (ionako već suprotna) tabora", kaže Marko Brecelj, omiljeni meki terorista od Vardara pa do Triglava, a i šire, pišu E-novine.com.

Nedavno je završena Vaša prijateljska ofanzivana na gradove Bosne i Hercegovine (Banjaluku, Mostar i Sarajevo). Kako je proteklo ovo proputovanje, te kakve utiske nosite?
Na kotačima tridesetogodišnjeg kombija Traffic sa suprugom Arijanom obišli smo ta tri grada, sretali ljude, izvodili šačicama zainteresovanih multimedijski program, video i foto dokumentovali te bili na raspolaganju rijetkom novinarstvu. Subotnja popodnevna podrumsko-skenderijska konferencija Režiser Janeček, pijan ili rasista u C.K.A. Charlama trećeg novembra prošla je čak bez ijednog novinara (novinarke). Međutim, video snimak Janečekovog savjeta Slovencima da se čuvaju Bosanaca jer je njih 95 posto potencijalnih masovnih ubica, koji zlo čine životinjama, gledali su zainteresovani "obični" ljudi. Njima mekoteroristički termin za novinarstvo (subota popodne u sedamnest sati) nije preteško pao. Hvala im! Svakome je izjava sarajevskog mudraca režisera dostupna.

Ofanziva je nosila naziv Žrtvama ljubitelja životinja. Možete li nam pojasniti zašto ovaj naziv?
Pa Hitlerov vođa propagande Goebels jako je volio životinje i zaslužan je za uvođenje zakona koji ih štite! Niste znali!? Nisam ni ja! Nedavno me je o tom faktu obavijestio doktor Zoran Todorović koji je u Veneciji prije tri godine izlagao pun kamion deka sačinjenih iz ljudske kose u glavnom Srpkinja i Srba. Prijateljsku ofanzivu posvetili smo dakle u prvom redu žrtvama ljubitelja rasne čistote za vrijeme Narodnooslobodilačke borbe (Drugi svjetski rat, vidi u Wikipediji) na tlu moje rodne BiH. Uz to namjera nam je bila javnosti pokazati na slučaju državljanina protektorirane BiH ,Janečeka, da vegetarijanac i borac za prava životinja i dobitnik filmske nagrade sa antifašističkom kanotacijom u dalekoj EU (domovini slobode i prava životinja) jače oslobođeno pijan može svašta baljezgati.

U Sarajevu ste konceptualnom umjetniku Jusufu Hadžifejzoviću, nakon Vašeg performansa na platou Skenderija, dodijelili nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Zašto baš ova nagrada i šta je ona za Vas u vrijeme Jugoslavije značila?
Nije to bila nagrada Sedam sekretara SKOJ-a nego je to bila plaketa sedam sekretara SKOJ-a Cvrkut. Cvrkut zbog toga jer je tako ime jednoj plehnatoj kutiji - ugostiteljskom objektu u kome smo se na Jusufov poziv prije dvije godine družili. Ideju tog susreta shvatio sam kao topljenje granica ratnog mira Daytona sarađivanjem i otvorenošću. Bife Cvrkut stoji naime na tlu Republike Srpske uz granicu kantona Sarajevo. Što se nagrade Sedam sekretara SKOJ-a tiče, Jusuf i ja smo nagrađenici i pokazalo se je, da smo ostali kreativni i uspješni. Međutim, ako uzmemo kao mjerilo uspješnosti najveće i danas jedino mjerilo novac, Jusuf i ja smo prilični ćorci. Razmišljamo o osnivanju nove istoimene nagrade na tlu feudalizovane Jugoslavije koja bi padala opet u prave ruke. Nagradu Sedam sekretara SKOJ-a koju mi je u dvorani Lisinski godine 1976. izručio Arsen Dedić sam nažalost odmah poslije dodjele zaboravio na željezničkoj stanici Kranj i još uvijek je tražim.

Budući da ste rođeni Sarajlija, želim Vas pitati kako doživljavate ovaj grad? Jer, često se u kontekstu Sarajeva, ali i drugih gradova, govori kao o gradu s duhom; vjerujete li u duhove gradova?
Nadam se bez razloga i zbog toga nisam ateista. Vjerujem u mogućnost takvog sutra kome će slijediti i prekosutra. Međutim, izgleda da se odnosi i položaj u globalu kreću prema Nigdjegradu. Duh Nigdjegrada sve više prožima i Sarajevo i Kopar Capodistriu u kome 22 godine pišamo protiv vjetra zalagajući se u Omladinskom kulturnom, socijalnom multimedijskom i međugeneracijskom centru.

Pomenuli smo već Jugoslaviju. Šta ona za Vas iz današnje perspektive znači?
Jugoslavijom se imenovala država koju su prije par godina žestoko ispljuvali i na uglednom bečkom međunarodnom naučno kulturno-medijskom skupu. Obavješten sam o tome od učesnika i pozvanika tog skupa, od slovenačkog pisca Franje Frančiča. Krivudava, ali dobra cesta uz Vrbas od Banja Luke prema Bugojnu je lijep, velik i veoma upotrebljiv spomenik države Jugoslavije u kojoj su ljudi Bosne i Hercegovine smogli mudrosti i snage svojim zajmom sagraditi ga svima i budućem sužiću u korist. Socijalistička federativna Jugoslavija znači mi veliku povjesnu "avanturu" naroda i narodnosti Zapadnog Balkana iza koje se je vratio mrak reklamama osvetljenog ropstva. Eto , dozvolio sam si biti patetičan! Performeri Jusuf Hađifejzović, Emir Mutavelić i Dženan Hadžihasanović su nedavno pobjedili u Puli pokazujući svoje donje gaće jer je to jedino što ljudi ovih prostora još imamo. Sasvim se slažem sa porukom njihovog performansa i zato sam im iz skenderijskog mermera udarcem o beton "izradio" nagrade Cvrkut.

Šta su po Vašem mišljenju bivše jugoslovenske republike dobile, a šta izgubile raspadom Jugoslavije?
To pitanje tipično je za ovaj savremeni sofisticirani način zavaravanja (zamagljivanja istine). Ljude treba navesti na to, da razmišljaju o usporedbi (dobitcima naspram gubitcima). Treba raspaliti u njima rješavatelje ukrstenih reči i sudionike tv kviz serija i sasvim im udaljiti misaoni kapacitet od mogućnosti, da sagledaju istinu. A istina je, da je položaj neusporediv na sličan način kao što je nešto neusporedivo sa ničim. Međutim, ako ipak neuspešno pokušam biti duhovit i izaći tvojoj mladosti u susret i slučajno poštovanom čitateljstvu u zabavu. Republike su izgubile banke, tvornice, zaposlene, međunarodni značaj i ugled, a dobile su lance teških kredita, rijeku iseljavanja mladih ljudi, mogućnosti samostalno učestvovati na olimpijadama, jeftino izvoziti sirovine, polu i podproizvode te energiju.

Vjerujete li u obnovu jugoslovenskog kuturnog prostora i koliko je on uopšte važan? Dakle, da li on već postoji među umjetnicima ili ga je nužno ponovno graditi?
Jugoslovenski kulturni prostor nije prestao postojati iako su se novi državotvorni šlagovi trudili u tom smjeru a truditi će se i ubuduće. Tvoja pitanja i moji odgovori te spremnost uredništva na objavu su dio postojećeg kulturnog prostora. Dokaz postojanja tog istog prostora je primjerice kulturistička posjeta nekoloko autobusa slovenske pozorištne (kazalištne) publike u Sarajavu u danima obljetnice Daytona (Dana mrtvih). Meni je barem privremeni bijeg iz naše pripizdine donje (iz Kopra Capodistrije) psihofizička nužnost. Država Slovenija mi od petnestog januara naprijed opet plaća socijalno (penziono) osiguranje! Hvala joj! Dala mi je "već" 20 godina kulturnog staža! Ne bi bilo pristojno, da pljujem po zagušljivosti kulturnog prostora u državi Sloveniji ali bi lagao zanijekajuči njeno postojanje. Jusuf Hadžifejzović predlaže sagledavanje stanja i mogućnosti kreativnih osoba iz svih (zagušljivih) područja bivše države Jugoslavije koje če se desiti možda u Bugojnu. Možda je dobar radni naslov za takav susret Zagušljivosti united.

Široj javnosti je poznato da ste sedamdesetih godina bili frontmen benda Buldožer, kako danas gledate na to razdoblje svog života?
Na to razdoblje gledam kao na nevrijeme cvata svojih mladih snaga koje se je srećom desilo u zrelosti jednog naprednog društvenog okvira u drugoj polovini sedamdesetih. Zahvalan sam i bendu sa kojim mi se je desio stvaralački preboj iako sa njim ne želim više istovremeno nastupati u istom gradu na istoj bini. Bez novaca osjećam se bogat još i danas svuda gdje su nas probirljivi i kritički mladi tada podržali. Sada su urbane sredine Beograda i Sarajeva puno udaljenije, u Zagreb me posle dužeg vremena zove Muzej suvremene umetnosti. Možda žele iza Lovšina i Divljana i mene pretvoriti u voštanu figuru!? Zagreb, Vrdoljak i, kasnije, Glavan naš bend su bitno podržali nedaleko od gubilišta Matije Gubca. Tvrtković iz Sarajeva i Vito Simurdić iz Novog Sada su bitno kumovali našoj prodornosti. Vojvodini mog uspjeha prije par godina poklonio sam turnejicu. Redovno palim svječice uspomene za oca Slovenca Ivana i majku Bosanku Branku. I bez njihovog susreta ne bi bilo ni moje karijere u Buldožerima ni njenog "srozavanja" na marginu u kojoj se nalazim - bubreg dobro ulojen već 33 godine.

Pripadate generaciji koja je odrastala uz rock and roll, i koja je iz toga crpila svu svoju kreativnu energiju ali i filozofiju života. Kako gledate na činjenicu da današnje generacije na ovim prostorima odrastaju uz ono što se naziva turbo-folk, te šta je po Vašem mišljenju uzrok toj dekadenciji vrijednosti?
To što sasvim pogrešno nazivate dekadencija vrijednosti, to je jedno od lica pobjedonosnog pohoda demokracije i slobode. Kad sazriš, uvidjet ćeš, da je najviše dobro to, da ljudi dobiju ono što žele i da to plate i u tome uživaju. To što se desilo u tih četrdesetak godina, to je napredak. To dolazi Bolje sutra koje se dešava samo nekima. O tom procesu pisao je neki hrabar i pametan Srb koji je došao i ustrajao u Sarajevu za vrijeme četničkog okruženja.

Slovenija, u kojoj živite, je već više godina članica Evropske unije, kakav je Vaš stav o toj zajednici?
Moj stav, EUSHIT, može se pročitati na mome Tehnički i moralno besprijekornom kršu, na mome kombiju. Na njemu ima dovoljno mjesta još i za BUSHIT i SLOSHIT. O kontinentalno podmitljivoj strukturi sa sjedištem u Bruslju mislim da služi prije svega jakim državama odnosno onima u njima koji imaju moć (prije svega novac i zatim vlast). Inače o svim strukturama vlasti mislim da bi morale postati servisi nevladinih udruga.

Neoliberalni kapitalizam je svojom krizom Evropu i njene građane doveo na sam egzistencijalni rub, problemi se svakodnevno gomilaju u sve više država (Grčka, Španija, Portugal, Italija...). Ta činjenica je uzrokovala jačanje destruktivnih desničarskih i neofašističkih grupacija, a neke od njih su - kao Zlatna zora u Grčkoj u ušle čak i u državni Parlament. Kako se oduprijeti ekstremizmu, te da li je Evropi potrebna neka nova revolucija i da li je ona uopšte moguća po Vašem mišljenju?
Ne izgleda mi moguća neka nasilna promjena vlasti odnosno sistema. Ali je očito, da je itekako moguće, istinito i svestrano povećavanje zločina i nasilja. Kontrarevolucija započela je, kažu (oni koji čitaju i razmišljaju), krajem sedamdesetih, krajem osamdesetih se je počeo sam u sebe (uz kumovanje za demokratičnost uvjek zabrinutih zapadnih centra moći) rušiti istočni blok, prije nekoliko godina padom dionica na Wall Streetu zadrmali su se temelji i evropske tvrđave bezbjednog izkorištavanja. Gimnazijalac koji ništa ne čita, uvjeren sam, da svijet drma neobuzdani finansijski kapital koji se seli sa mjesta u kome se pare slabije plode na prostore u kojima pare "rađaju mladunčad" brže. Sve više ljudi na kugli zemaljskoj uviđa, da je privredna (gospodarska) "zapovijest" rastučeg bruto proizvoda neodrživa. Što se ekstremizma tiče, ne volim tu riječ. Zlo mi je i od svakakvih naci-skinova, sasvim se distanciran od očekivanja anarho-pankerstva koje udružuje simbol pesnica. Na poluotoku Istra je duga tradicija trpeljivosti i multikulturalnosti. Istra, BiH i Vojvodina su sredine po kojima se Ciganin najviše krećem.

Možete li nam pojasniti svoju sintagmu "meki terorizam", šta ona podrazumijeva?
Meki terorizam je javno događanje sa kojim umjetnik (umjetnica) sažima svoj odnos odnosno poručuje svoje stajalište na način koji nije ambijentalan. Štrči. I neprijatno se zabada u svijest prolaznika i prolaznica, novinarstva i (ili) takozvane publike. Međutim Meki terorizam ne lomi kosti, zbog njega ne teče krv. Ako ga podupru mediji, on može raspoloviti javno mišljenje na dva (ionako već suprotna) tabora. Primjerice, kad su na TV-u u vijestima bili objavljeni prizori prigušivanja zvona (uvijanja klatna u socialistički tapison) na Dan Velike Gospe (katolički praznik), slovenski "narod" se raspolovio. Jedni su bili oduševljeni (ja među njima) a drugi su se jako nervirali (kardinal Rode i prabaka moje unuke među njima). U zadnje vrijeme car općine Kopar (župan Boris Popovič) svojim postupcima prouzrokovao je moje svakodnevno pritvrđivanje papuča na koljena. U mome budućem minimalističkom mjuziklu će morati publika aplaudirati samo sa papučama (ne udarcima dlana o dlan). Kad na ulici kleknem dok župan prolazi ja mu time činom pokazujem da on svojim despotskim pristupom oko sebe stvara bezuvjetnu poslušnost koja nije demokracija iako on misli, da je pilot demokracije jer je svojoj stranki dao ime Avion.

Kako napreduje Vaša partija Akacija, dokle ste u tom pravcu stigli?
Naša stranka Akacije na lanjskim lokalnim izborima u Kopru dobila je 1,67 posto glasova što je 0,4 posto (jednu trećinu) više nego na izborima prije pet godina. U općinski savjet nismo se probili, ali smo prešli značajni prag i od tada na transakcijski račun dobijamo po 200 eura mjesečno i godine 2014. napravićemo si plakate sa javnim sredstvima, a imat ćemo i za minimalne troškove administrativne mašinerije. Naš dosadašnji najveći uspjeh bila je kandidatura hendikepirane Elene Pečarič za predsjednicu Republike Slovenije godine 2008. Ako dosadašnjom usponskom krivuljom umjereno, ali stabilno napredujemo, vlast ćemo preuzeti na državnim izborima 2456 godine.

Narodi i građani bivše Jugoslavije danas su u mnogome opterećeni pitanjima identiteta; ovaj pojam mnogima predstavlja središnju temu života. Vi za sebe kažete da ste Ciganin. Kako objašnjavate svoj ciganluk i kako je u današnjem svijetu biti Ciganin?
Blago onima kojima predstavljaju pitanja identiteta središtnu temu života i uzdižu se nad naše najbitnije zajedničke identitetne imenice a to su ponižavajuće siromaštvo i opšta bezizglednost. Za državnu službenicu Slovenije i njenu arhivu ja želim biti Cigo. Ja sam kulturni mješanac kome je maca pojela domovinu i voli se skitati u starim automobilima po državama domovinsko-zločinačkog rata, ja sam bezizgledno smeće prošlosti koje je uživalo odgovarati na ova pitanja jer si umišlja da to ima smisla. Hvala na pažnji (pozornosti). Thank you for your attention! Sincerely yours Gipsy Marko from the Past Perfect Tense.