Lisac: 'Dnevnik' se slušao jučer, sluša se danas, slušat će se sutra

Zaista je teško zamisliti da na ovim prostorima postoji neko ko nije barem čuo za Dnevnik jedne ljubavi, antologijski, legendarni, umnogome nenadmašni album isto tako legendarne i nenadmašne Josipe Lisac (64).

Ovaj album slavio je prošle godine 40. rođendan. Josipa je tim povodom održala slavljeničke koncerte, zaključno s onima u zagrebačkoj dvorani "Vatroslav Lisinki". Ulaznice su, naravno, rasprodane mjesecima ranije. Koncert ove muzičke zvijezde mogao bi se u toku 2014. desiti i u Sarajevu.

Jopisa Lisac posebna je i drugačija od svega viđenog na muzičkoj sceni bivše Jugoslavije. Ne voli da je zovu divom ili legendom, ali da je avangardna, originalna, harizmatična, ekscentrična, intrigantna, da je njena pojava redovno senzacionalna... to ne može pobiti čak ni njena nepredvidiva ćud. Možda upravo riječi jednog njenog hita najslikovitije opisuju odnos na relaciji Josipa - svijet: "Sve što kažem, sve što činim, sve je, kažu, hir. Svaka riječ i svaka kretnja, sve je samo hir. Hir, hir, hir. Sve je samo hir! Od frizure do odijela, sve je samo hir. Preko glazbe pa do jela, sve je samo hir. Preko stvari koje volim pa do društva mog, sve što čitam i što slušam, sve ih smeta to..."

Zanimljivo je da je Josipa Lisac na "Vašem šlageru sezone" 1972. godine u Sarajevu trebala izvesti pjesmu autora Kemala Montena "Sinoć nisi bila tu". Ali, kako je ona otkazala, uskočio je Zdravko Čolić i upravo tom kompozicijom otvorio svoju veliku i sjajnu karijeru.

Razgovarala: Larisa Sarajlić-Ramović, Avaz

„Album je objavljen 8. marta 1973. Cijele 2013. slavilo se 40 godina ovog albuma. Svi su koncerti bili u znaku "Dnevnika". Tu je bio kompletan moj program, hronološki. Napravila sam ja i druge stvari osim "Dnevnika", ali to je bilo tako, pod aurom ljubavi. Gdje god sam išla, o tome se veoma mnogo pričalo, slavilo... To je veoma lijepo. Lijepo je kad možeš proslaviti godišnjicu jednog dijela karijere“, rekla je Lisac u telefonskom razgovoru iz svog zagrebačkog doma.

Jeste li od onih koji rado slave godišnjice?
Lisac: Ljudi slave rođendane, obljetnice rada... Ja malo duže radim nego što je star "Dnevnik". Ali, ja ne slavim svoje godišnjice rada nego ovako nešto. Jer, vrlo je rijetko da se rodi jedan takav fenomen kao što je "Dnevnik jedne ljubavi", da on ima svoj put jučer, danas, sutra. On se slušao jučer, sluša se danas, a bome postoji velika vjerovatnoća da će se slušati i sutra.

Sigurno. Jer, evo, na prvu se sjetimo barem četiri-pet pjesama s albuma - "O jednoj mladosti", "Srela sam se s njim", "Vjerujem ti sve", "Ležaj od suza", "Sreća""...
Lisac: Tako je. Ja mislim da je to i poenta. Koncem prošle godine imala sam dva koncerta samo u "Lisinskom". Dobro, ja svake godine tu imam koncert posvećen Karlu Metikošu, a ovaj je bio više nego sjajno štivo. Svi su mi pričali kako je prvi koncert bio fantastičan, uredu, ali posjetioci - ono, normalno, nekako kako smo naučili, jako fino. Ali, drugi koncert, moja sestra je bila na oba, ona kaže, to su sve bili mladi ljudi. I to je, možda, tajna, da su, zapravo, mladi ti koji žele otkrivati retro... I oni naiđu na "Dnevnik". I on možda živi zahvaljujući tome što ima stalnu neku novu, mladu publiku.

Biste li Vi, iz današnje perspektive, rekli da je "Dnevnik jedne ljubavi" najbolje što ste uradili u svojoj višedecenijskoj karijeri?
Lisac: Ne bih ja rekla da je to baš najbolje. To se sada ne može komparirati zato što je on, kao sama jedinka ili kao album na kojem je deset pjesama, jak. Vremena su se mijenjala i kasnije ti više nisi imao taj susret s albumima, recimo naročito poslije deset godina, da je svih deset pjesama zasjalo. Ne! Dogodilo se da su zasjale dvije-tri. Onda, što je vrijeme išlo dalje, pa ćemo doći do današnjeg vremena, pa zasja samo jedna pjesma. I jedna je važna. Napravi se album, ali jedna pjesma se forsira, jedna pjesma je važna, na nju je usredotočena sva energija.

Kada sam prije nekoliko godina razgovarala s Edom Maajkom, on mi je rekao kako je naišao na "Dnevnik jedne ljubavi" i kako je to fenomenalno. To je ono što govorite, kako mladi ljudi otkrivaju Vaše pjesme.
Lisac: Da, Edo je napravio "Ležaj od suza". Da, to je jedna od tih prekrasnih vrijednosti, što si ti konstantno u susretu s ljudima koji dolaze. Ja sad neću tako razmišljati, da sam ja sigurna kako će sutra još neko doći, ali možda hoće. I to je ono lijepo. Nada je lijepa. A šta to znači? Da će doći neko ko će razumjeti ono što se radi. To je divno.

Kod "Dnevnika" to nije bio slučaj.
Lisac: Nije. Onda je bilo i dugačije vrijeme. Baš se i djelo cijenilo. Uzimalo se kao kompaktno. Vi ste sada spomenuli nekoliko pjesama. To je stvarno nekoliko velikih pjesama, koje su bile i ostale velike i zbog toga su ostale i do dan-danas. Ja sam poslije snimila još prekrasnih pjesama. Jedna "Ave Marija" iz Gubec-bega samo dvije godine poslije. Pa onda jedna "Magla" kad se rodila osamdesetih. Preskočit ću sada album "Made in USA", koji nije mogao zasjati. Revolucionaran je, tek će kod nas zasjati za petnaest godina. Pa "Ti si genije"...

Kod Vas je opus toliko širok i bogat da je teško sjetiti se svega. Vjerovatno ni Vi sami ne znate koliko ste pjesama snimili?
Lisac: Veoma mnogo. I, što ja najvažnije, sad sam sebi rekla: "Idem sad maknut' sve ove pjesme i pjevati druge pjesme." Svoje druge pjesme. Jer, imam jedan koncert iz osamdesetih godina koji sam sad gledala. Sjajan koncert iz 1987. godine! To su sve neke pjesme koje sam pjevala pa sam ih onda, kako su dolazile druge, micala s repertoara. Ali, ja zaista imam lijepu muzičku baštinu. To je istina.

Da, zaista, prelijepu i prebogatu.
Lisac: A, sad, šta je bolje, šta je manje bolje. Ništa nije loše. E, sad, o ukusima je veoma teško govoriti. Imam ja svoj ukus, svoju top-listu. Ali, ona je veoma široka. Kada se jednog dana sve nekako završi, a neće se nikad završiti, ja to znam... Jer, uvijek ostaju tragovi. U tragovima, ako ostane pet-šest pjesama, ako ostane jedna, bit će sjajno.

Radite li na novom materijalu?
Lisac: Izašla je nova pjesma s grupom "Kvadar". To ste mogli čuti. Sada radimo još nešto novo i baš se tome veselim. I onda izlazi moja antologija. Reizdanje antologije, koje će sada biti mnogo bogatije i mnogo bolje. Tu će biti i moji koncertni albumi, moji studijski albumi... Tu će biti saradnje. Imala sam veoma mnogo saradnji s dosta ljudi. I idu etnosadržaji, gdje sam stavila i sevdalinke, i međimurske pjesme, i makedonske... Sve ono na šta sam ponosna. To će biti jedan cijeli CD etnosadržaja. Nisam ni znala da je toga tako mnogo.

Kada govorite o sevdalinkama, vjerovatno mislite na "Niz polje idu, babo, sejmeni" i "Omer-beže"? To je, mislim, snimljeno 1974?
Lisac: Jeste.

U Sarajevu koncertno niste obilježili 40 godina "Dnevnika jedne ljubavi". Nije bilo poziva iz Bosne i Hercegovine ili niste imali vremena, o čemu se radi?
Lisac: Pitanje na mjestu. Ja ću sada raditi na koncertu za Sarajevo. Ne, nisam imala pozive za Sarajevo. Čak smo nešto moj organizacijski tim i ja baš mislili, nismo došli do Sarajeva.

Godina je tek počela, možda uspijete do kraja 2014.
Lisac: Moramo raditi na tome.

Sarajevo nije daleko od Zagreba. Publiku imate, to zasigurno znate?
Lisac: Da, znam.

Lijepo zvučite. Raspoloženi ste, puni energije.
Lisac: Probudila sam se pa možda zato.

Želim Vam sretnu 2014. godinu i da se uskoro vidimo u Sarajevu.
Lisac: Hvala, i ja se nadam.

Rekla je...

Lako je reći: "Dosta mi je svega, želim otići na pusti otok." Lako je otići na pusti otok, ali treba znati napraviti svoj, na kojem možeš ostati.

Tada, sa 18-19 godina, znala sam šta se meni sviđa, ali ja sam tražila ono što hoću. Jer, vi ne možete znati šta hoćete ako ne tražite.

Život mi je donio najstrašniju situaciju, susrela sam se sa smrću. Karlo je preminuo u 51. godini. Njegova smrt je bila mlada i lijepa, jer Karla nije mučila, u snu mu je došla. To je bilo kraljevski. I ja bih željela da mi tako dođe.

Lijepo je rečeno da je ljubav tajna i da je svi moramo otkriti.

Žene su te koje uvijek prve šalju muškarcima znakove kada ih zainteresiraju. Da ja nekoga želim pokraj sebe, živjela bih drugačije, izgledala bih drugačije i drugačije bih se ponašala.

Ne pušim, ne pijem, ne kockam, ali sam, zato, veliki fanatik kozmetike.

Uvijek rado poslušam nečiji savjet, ali na kraju uvijek napravim po svom.

Smatram da je sloboda u glavi, a prizemni ljudi u glavama nemaju širinu i ispred sebe vide samo materijalno.

U braku se gubi identitet, ne bih mogla podnijeti da me bilo ko nazove svojom ženom. Imam svoje ime, a sigurno bih ga izgubila da sam postala nečija supruga. Za Karla nikada nisam bila njegova žena, samo Josipa.