Kroz objektiv Sulejmana Mulaomerovića svijet je spoznao razmjere užasa u Sarajevu

Snimatelj koji je radio na Televiziji Sarajevo jednog dana morao je svoju normalnu svakodnevnicu zamijeniti prvom linijom. Sjeća se prvih dana opsade Sarajeva i trenutka kada je snimio prve snimke napada na prijestolnicu Bosne i Hercegovine.

"Sjećam se trenutka kada je počela opsada Sarajeva. Imali smo dojavu, rekli su da padaju granate kod Pivare. Otišli smo na Višegradsku kapiju na Vratniku. Popeo sam se drvenim ljestvama i sjećam se tih prvih pucnjeva na Sarajevo. Ispaljeno je nekoliko granata sa Lapišnice. Sjećam se da je bila press konferencija Jugoslovenske armije u Domu armije. Sjećam se da je na press konferenciji bio general Fetahagić kojeg su povukli iz Makedonije.

On je rekao kako građani Sarajeva prave eksplozivne naprave da bi zastrašivali narod. Zamislite to. Ja sam mu lično postavio pitanje i rekao da sam bio blizu Lapišnice i snimio ispaljenje granata na grad. Odnosno na Pivaru. Oni su ostali doslijedni pri svojoj varijanti. Svjedok mi je bio Dervišević koji je poslije prešao u Armiju Republike Bosne i Hercegovine", kaže Mulaomerović na početku razgovora za Radiosarajevo.ba i nastavlja:

"Sjećam se da se dizala zastava s ljiljanima šestog aprila u New Yorku, a ovdje su padale granate. To je nespojivo sa zdravim razumom. Ako su nas priznali, trebali su nam i pomoći. Međutim nisu nam pomogli, a nas je napadala četvrta vojska po snazi u Europi. Ja sam snimao u Vogošći kako su se pravile te granate, a išao sam i na probu u Kalinovik, gdje su se ispaljivale te granate. Ja sam prvo bio na Kosovu, gdje je sve i počelo. Dole sam snimio i ubistvo curice koja je poginula u demonstracijama. Tu večeras sam dao intervju za TV Priština. Morali smo poslije toga pobjeći za Sarajevo, a pomogao nam je recepcionar iz hotela Grand da se izvučemo iz Prištine. Zvao me prije nekoliko godina i bio sam presretan što me se sjetio. 

Nisam se nadao da će biti rata, jer smo zaista lijepo živjeli ovdje. Nismo gledali ni kako se ko zove, ni koje je vjere. Takva je bila moja mladost i moje djetinjstvo. Ja nisam mogao da vjerujem da će nas napasti. Oni su se međutim ukopavali oko grada i teško sam to zaista podnio. Opkoljeni smo bili sa svih strana. Sedam linija obruča je bilo oko nas. Mi se ni u snu ne bi oslobodili da nam nije pomogao NATO, odnosno Amerika konkretno", ističe Mulaomerović.

Bilo je izuzetno važno poslati u svijet snimke užasa iz glavnog grada Bosne i Hercegovine. Mulaomerović kaže kako je tek kasnije shvatio koliko je to bilo bitno.

"Ja tada nisam razmišljao o tome. Kasnije kada su se pojavile agencije, oni su uzimali snimke prolivene krvi, zapaljenih stanova, poplavljenih... Meni je to bila ružna slika. Nudili su mi da radim za WTN, auto, opremu. Ja nisam želio da pristanem i da prodajem našu krv, naše odbijene noge i tako dalje. Meni je to teško padalo i nisam želio to da prihvatim. Nisam znao da se to prodaje i da je to najgledanije. Kasnije sam shvatio da je to bitno bilo. Opkoliti ovaj grad i ubiti toliko ljudi i civila, ja to zaista nisam mogao da shvatim. Ja se sjećam da smo 1993. godine bili bez vode, struje i plina devet mjeseci. Pa to Hitler nije radio sa Staljingradom. Ja sam lično poznavao ovog zločinca Radovana, zbog toga što je često dolazio na Televiziju Sarajevo i nisam mogao da vjerujem da postoji neko ko je u stanju da napravi takve strahote", kaže Mulaomerović.

Mulaomerović je jednom prilikom rekao kako je najteže bilo snimati ranjenu djecu u opkoljenom Sarajevu.

"Teško mi je bilo snimati ranjenu djecu, jer nisam im mogao pomoći. Vjerovatno je to bilo iz razloga što sam ja imao tri curice, od kojih je jedna bila teško ranjena. Supruga mi je također bila ranjena, od brata dvoje djece. U Sarajevu nema kuće u kojoj neko nije bio ranjen ili iz koje neko nije poginuo", kaže Mulaomerović.

I sam je ranjen tri puta, ali se uvijek vraćao kako bi zabilježio istinu, patnju i razaranja u gradu u kojem je odrastao.

"Sjećam se da sam izašao da snimim Holiday Inn, jer su rekli da puca snajper. Direktor Holidaya Dinko upozorio me da se sklonim jer puca snajper. Ja sam došao na snimanje s profesorom Rajakom, novinarom Televizije Sarajevo, a vozač je bio Senad Hatić. Profesor Rajak je sjedio iza vozača i njega je pogodio metak. Ja sam snimao stub koji drži jedan dio hotela i tu su meci udarali iznad moje glave. Nakon snimaka s Višegradske kapije i Jarčedola, ovo su bili drugi snimci koje sam napravio. Tu sam ranjen prvi put.

Kasnije sam ranjen kada sam snimao napad na Trgu heroja. Tu se pojavila crna mačka koja je jela meso. To je bilo ljudsko meso, jer mi tada u Sarajevu nismo imali mesa. To je bilo stravično. To je bilo meso od žena koje je ubila prašina od detonacije. Tada je pala granata i ja sam mislio da mi je prebila nogu. Sa mnom je bio novinar Senad Kamenica, kojeg niko ne spominje, a on je bio pandan Arijani Saračević", kaže Mulaomerović.

Jedna od najpoznatijih fotografija nastalih u ratu je ona na kojoj se vide Mulaomerović i Arijana Saračević, za koju kaže kako je jedna od najhrabrijih djevojaka u gradu.

"Ne znam u kojem je listu objavljena ta fotografija, ali mogu reći da je postla kultna. To je bila jedna hrabra cura koja je izvještavala s prve linije. Prva linija je bila već na Skenderiji. Mislim da je ta fotografija nastala u maju kada smo snimali na Skenderiji. Valjalo je izaći na granatu da je snimiš, a ona je bila jedna hrabra curica. Trebalo je svariti sve te scene koje smo gledali. Često smo išli na Žuč. Arijana je jedna od najhrabrijih djevojaka u gradu. Moja drugarica i prijateljica. Nije bilo lako izaći i raditi sve to", ističe Mulaomerović.

Bio je svjedok ranjavanja Nermina Tulića, ali ističe kako nije uspio snimiti taj trenutak.

"Ja sam bio svjedok ranjavanja Nermina Tulića. Senad Hatić Hata je bio vozač. U gradu kada pada ne znaš zbog eha gdje je pala dok ne vidiš dim. Jedan čovjek je pogođen kod Šipada i ja sam to snimao. Pala je granata, a njega je pogodio geler. Potom je pala druga granata kod ulaza u Pijacu Sirano. Tu je živio Nermin Tulić. Sve se zatreslo od detonacije. Od siline tog udarca ja sam zaustavio kameru i nisam snimio ranjenog Nermina, iako to tada nisam znao. Tek kada smo došli do kina Radnik i pregledali snimke vidio sam da to nemam snimljeno. Ko kaže da nema straha laže. Samo budala nema straha, a ja sam bio često povrijeđen", kaže Mulaomerović.

Mulaomerović je pod potpuno nevjerovatnim uvjetima iz opkoljenog Sarajeva otišao pješke preko Igmana i Grepka u opkoljeno Goražde, u rano proljeće 1993., i prvi je snimatelj koji je od početka rata ušao u ovu opkoljenu enklavu i snimio život i smrt.

"Nekako je ovdje sve postalo isto. Idi u bolnicu, slikaj Gavrankapetanovića, porodilište, masakar, iseljavanje... Ja sam služio vojsku u Goraždu i kada se ukazala prilika da odem u Goražde krenuo sam, ti ljudi su mi posebno dragi, ostali su mi u srcu. Krenuo sam odavde s Jusufom Hamidovićem i Fahrom Bečićem. Mi smo otišli do žice na aerodromskoj pisti. Bog je dao da mjesec obasja sve kao da je dan. Zapucali su sa Gavrića brda svjetlećim mecima i od čahure se odlomio komad i pogodio Hamidovića u rebra. Bečić je pretrčao pistu, a znam da mi je Jusuf rekao da je ranjen. Ja sam uzeo maramicu, okrenuo na drugu stranu i pokazao mu da nema krvi i da ga je metak vjerovatno samo okrznuo ili spržio.

Tu je psihiči momenat veoma bitan. Pomogao sam mu da se izvuče i on je ostao u bolnici. Ja sam tek treći dan prošao i išao sam dan i noć za Goražde. Prelazili smo preko Kacelja, a tu snijega ima do juna. Bio je to jedan žestok prelaz. To su katakombe. Doživio sam kad smo se spustili u Barice da su granatirali grupu ljudi koji su išli po hranu na Grebak. Ljudi su hranu nosili dan i noć do Goražda. Tada sam doživio da su ranjene dvije blizanke. Nisam želio to da snimim. Želio sam ih samo previti i pomoći im.

Žao mi je što nisam snimuo Emira Hadžihasanovića, doktora dječije hirurgije. To je bio jedan vrsni dječiji hirurg. Želio sam da uslikam i snimim te ljude, među kojima je bio i hirurg-anesteziolog Edin Čustović. Kasnije su oni mene operisali na Igmanu kada sam išao da snimim taj tenk koji je uništen. Naši ljekari su zaista nevjerovatni. Želio sam snimiti nešto pozitivno, jer su stizale vijesti da na Sarajevo kreće 11.000 vojnika agresorske vojske. To je bila 1993. godina. Snimio sam taj tenk tada, ali nije bilo čovjeka koji je uništio tenk. On se zvao Osman Đuderija i imao je neki kineski RPG.

Našli smo ga, sve smo posnimali i imali smo 19 sekudni od mjesta ispaljenja do skloništa. Mi smo procijenili da ne možemo da se sklonimo do rova gdje su bile naše Fočanska i Trnovska brigada. Ja sam bio svjedok da su Fočaci i Trnovljaci, bijeda i sirotinja na linijama, odbranili Igman. Ovi što se busaju da su oni odbranili Igman, bili su u mišijim rupama. Gledao sam to svojim očima. Bijeda i sirotinja je bila na prvoj liniji i oni i sada žive teško. I to je ono što me najviše boli", kaže Mulaomerović.

Mulaomerović je snimio i fim "Koliko visoko je nebo", a baziran je na njegovim ratnim snimcima, koji su obišli cijeli svijet. Film je režirao Ismet Lisica, scenarij potpisuje Melina Kamerić, Muziku Colin Janz, a narator filma je Mirsad Tuka.