Nakaš: 6. aprila Sarajevo je postalo dio Europe, fašizam u BiH nije poražen

Od trena oslobođenja Sarajeva tokom 1945. godine, do dana ponovne agresije na Sarajevo tokom 1992. godine, ovaj datum bio je poseban simbol za sve građane. Tako je i sa uglednim sarajevskim doktorom i predsjednikom SABNOR-a Bakirom Nakašem, bivšim direktorom Opće (Vojne) bolnice u Sarajevu, te dobitnikom brojnih priznanja i saradnikom Svjetske zdravstvene organizacije, PHARE programa i Svjetske banke.

Ovaj sjajni doktor, koji je prepoznat kao jedan od velikih heroja Sarajeva te proklamator antifašizma u BiH, u intervjuu za Radiosarajevo.ba podsjetio se na tužne, ali i sretne momente svog života povezane sa 6. aprilom.

Radiosarajevo.ba: Kakva su Vaša sjećanja na 6. april? Godine 1945. na taj datum Sarajevo je oslobođeno, a onda je 47 godina kasnije na ovaj dan Sarajevom ponovo potekla krv. Gdje ste tada bili i koliko su bolna ta sjećanja?

"Sjećam ga se sa jednom tugom i s osjećajem bola, koji je na jedan način nametnut na dan koji smo ranije slavili kao praznik. Taj dan je počela agresija na BiH. Ja sam tada bio još pripadnik Jugoslovenske narodne armije (JNA) i bio sam još vezan za borce, jer smo mi bili raspoređeni na višednevna dežurstva pa sam svakodnevno bio u bolnici. Zadnja dešavanja sam pratio putem medija i putem ljudskih priča i doživio sam to jedno razočarenje, koje se manifestiralo kroz činjenicu da u tadašnju Vojnu bolnicu pacijenti nisu više voljeli dolaziti na liječenje. Dakle, bio je već određeni prisutni znak da je ta bolnica praktično izolirana, a i samim tim što je pripadala JNA. Neposredno nakon toga, tačnije 8. aprila, napustio sam tadašnju Vojnu bolnicu, u koju se nisam vraćao do maja".

Radiosarajevo.ba: "Heroji u bijelom" i 6. april. Tokom cijelog rata oni su ulagali nadljudske napore kako bi spašavali ljude. Kako je izgledala cijela ta služba nakon 6. aprila 1992. godine i kakva sjećanja budi taj period?

"Ja se sjećam tog perioda s ponosom i ponosan sam na sve te ljude koji su zajedno sa mnom bili prisutni u svakodnevnoj odbrani Sarajeva i u svakodnevnom liječenju i pružanju pomoći našim sugrađanima. Jedan broj zdravstvenih radnika je napustio Sarajevo, neko opravdano neko neopravdano, a veliki broj nas je ostao i dijelio sudbinu Sarajeva. S tim da smo mi imali obavezu da ne sjedimo, jer smo morali da radimo po 24 sata. Svi ti ljudi koji su bili prisutni, bilo da je riječ o medicinskim sestrama, ljekarima ili pomoćnom osoblju, pružali su nadljudske napore, jer je tada bio period bez vode, hrane, struje, lijekova, a mi smo morali pružati zdravstvenu zaštitu. I svi ti ljudi kada ih ja danas vidim ili ih se sjetim, i oni koji su poginuli, i oni koji su nestali, oni su za mene heroji u svakom u obliku. Nepotrebno je da nose tu titulu heroji u bijelom, nego su oni pravi heroji u svakom smislu.

Nažalost, kasnije se institucije i vlast prema tim herojima nisu ponijele ni u kom obliku odgovorno, jer ovih zadnjih nekoliko godina su ti heroji napunili 65 godina. U jednom valu desetina tih heroja je penzionirana, bez da ih je iko pozravio i rekao im hvala lijepo. Bukvalno su izbačeni sa svojih radnih mjesta, ljudi koji nisu žalili sebe i mogli su mnogo toga mlade naučiti, a ova vlast apsolutno nije razmatrala neku potrebu da im se, neću reći materijalno oduži, ali da iskoristi njihovo znanje koje smo mogli prenijeti na druge ljude".

Radiosarajevo.ba: Nedavno su se pojavili neki prijedlozi da 6. april ne bude više Dan grada Sarajeva, odnosno da taj datum bude izmijenjen. Koliko je taj datum važan za historiju BiH i Sarajeva, za mlađe građane? Da li je potrebno mijenjati taj datum?

"Mislim da je to neka luda ideja, koja je samo dokaz da mi još živimo u nekom periodu kada bi smo željeli biti prepoznati po nekoj novini koju smo usvojili, a koja do tada nije bila. Šesti april je dan pobjede nad fašizmom, Dan oslobođenja Sarajeva. To je datum kada je Sarajevo postalo europski grad i nešto što je godinama činilo jedan znak, jedno svjetlo, prozor u svijet sa dokazom da nikada više neće biti fašizma u Sarajevu. Nažalost, to se ponovo dogodilo 6. aprila 1992. godine u Sarajevu, a prema meni takve ideje kreiraju se i nastaju iz nekih centara koji ni na koji način nisu ni pozvani da te ideje plasiraju.

Oko Sarajeva su bile i rimske nastambe, Butmirski period, međutim ovo je moderni dio historije Sarajeva i on treba i mora ostati kao dokaz da je fašizam pobijeđen i da on ne treba da se ponovo budi. Europa je zasnovana na vrijednostima antifašističkog otpora u periodu Drugog svjetskog rata i smatram da je i suludo pomisliti da se ovaj dan pretvara u nešto drugo. To je Dan Sarajeva, Dan oslobođenja, Dan pobjede nad fašizmom. Niko ne bježi od toga da obilježavamo i neke druge datume, s njima ćemo biti samo bogatiji kroz neke proslave, ali ostajemo pri tome da 6. april bude Dan grada Sarajeva, jer on traje i mnogi ljudi su dali svoje živote da bismo mi slavili taj dan".

Radiosarajevo.ba: Koliko su zaista fašizam i nacionalizam raspiren 1990-ih godina u BiH pobijeđeni? Vidimo da mladi odlaze potaknuti nekim lošim iskustvima, vidimo mnoštvo loših dešavanja u našem društvu. Koliko je zaista pobijeđena ideja mržnje zbog razlika?

"Nažalost nije. Samom činjenicom da je prošlo dvadeset i nekoliko godina prošlo od agresije, a mi ne možemo formirati taj neki izborni proces, govori o tome da je sam naš ustav zasnovan na nekim elementima fašizma. Ne možete reći da su ta tri konstitutivna naroda nekako više vrijedna od nas ostalih. Građanska opcija BiH za koju smo se borili i koja je bila u deklaraciji koju je Predsjedništvo BiH usvojilo 1992. godine trebala je da bude osnova. Nažalost, ova podjela na tri konstitutivna naroda i njihova borba za veća prava u odnosu na druge govori da taj fašizam i dalje traje, te dok god ne budemo imali građansku BiH s građanskim Parlamentom i Predsjedništvom mi ćemo imati kamen spoticanja koji će nam svakodnevno stvarati neprilike, a našoj djeci zatvarati vrata za perspektive i razvoj".

Radiosarajevo.ba: Kako Vi danas doživljavate ovaj veliki praznik Sarajeva, 73 godine nakon oslobođenja Sarajeva i 23 godine nakon završetka posljednje agresije na BiH?

"Moje zadovoljstvo ovog 6. aprila posebno se odnosi na na dobitnicu Šestoaprilske nagrade, a riječ je o profesorici Tatjani Ljujić Mijatović. Prvenstveno što je žena i dama, drugo što je profesor, treće što je pravi antifašista, četvrto što potiče od oca koji je antifašista. On je bio jedan od oslobodilaca Sarajeva koji je ušao 6. aprila u ovaj grad i koji je bio komandant Sarajeva od 6. aprila 1945. godine. Također, ona je majka naše Dunje koja je ovih dana postavljena na funkciju komesara za ljudska prava u Vijeću Europe, kao jedina žena na tom položaju i kao žena koja dolazi iz države koja dolazi iz države koja nije članica EU. E to su te vrijednosti antifašizma koje, ja kažem, baštine se od oca na majku, s majke na kćerku, a nadamo se i dalje".