Kad Halid pjeva, Romanija plače

Jučer sam drugi put zaplakala zbog Halida…

Zvali smo se zemljacima, jer moje Olovo i njegova Romanija su blizu i povezani su brojnim rodbinskim i prijateljskim vezama. Njegovi najbliži ljubav i dom su pronašli u Olovu. Od mnogo intervjua koje sam uradila s Halidom, meni je najdraža upravo priča s Romanije.

Krajem ljeta 2009. radili smo intervju za magazin Azra.

Piše: Elvedina Džakmić-Klempić

I tada, baš kao i uvijek, govorio je o svom selu Vrapci. Moj prijedlog da skupa posjetimo i napravimo priču o mjestu u kojem je odrastao s radošću je prihvatio i odmah ponudio slobodan datum. Dan prije polaska iz Sarajeva čuli smo se da još jednom potvrdimo detalje zajedničkog putovanja. S obzirom da nakon nesreće više nije vozio, imao je molbu za mene i mog dragog kolegu, fotoreportera Fuada Foču, koji je za ovu priliku bio i vozač našeg službenog auta:

"Je li vam problem da idemo kroz Olovo, da pokupimo i mog Muju? Volio bi i stari s nama otići malo gore, kući".

Ko mu ne bi ispunio ovu želju?! Cijelim putem smo se smijali dogodovštinama starijeg i mlađeg Bešlića (rahmet dušama njihovim), sve dok nas nije dočekala septembrom pozlaćena i raskošno lijepa Romanija. Stali smo kratko pored izvora, usred šume, da mi, novinari, probamo tu hladnu planinsku vodu. Tu su potekle i priče o uspomenama. Sjeta, tuga, radost, bol, nostalgija, ma sve pomiješano. Stigli smo u dolinu u kojoj je nekada bilo selo Vrapci. Ništa ovdje nije isto, govori Halid, ali je i dalje moje selo, volim doći tu. Pokazuje nam gdje su do tih kobnih devedestih bile kuće njegovih rođaka i komšija - ruševine iz kojih raste žbunje i korov.

Sjećanje na rat. Ne ponovilo se, napominje. U cijelom selu u tom trenutku je samo jedna nova kuća. Halidova. Napravio je nakon rata. Tu će, kaže, okupljati familiju i odmarati. A odmah iznad nove je i njegova stara kuća. Prava bosanska. Oronula, ali još stoji na mjestu, okružena voćnjakom. Prkosi vremenu, ali i vremenima u kojima su stradali ovdašnji ljudi, a s druge strane i ljudskost.

Mujo nam je ubrao jabuke iz bašte, sočne i mirisne - čega se s obzirom na poodmaklu trudnoću u to vrijeme posebno sjećam. Halid nas je potom proveo kroz svaku prostoriju kuće i pričao o djetinjstvu, životu na selu, sestrama, ocu, majci… O njoj najviše. Često, kaže, obuče mamin vuneni poluver da ugrije i tijelo i dušu ljubavlju koje mu nikad nije bilo dosta. U očima su mu zaiskrile suze i izašao je brzo vani.

Krenuli smo za njim. Stao je na isto mjesto na kojem je samo par trenutaka prije nastala ova naša zajednička fotografija i, iz čista (ne)mira, na sav glas zapjevao. Pozornica mu je bila avlija, a za razglas se pobrinula Romanija koja je kroz svoje livade, rijeke, šume i puteljke nosila pjesmu posvećenu majci:

"Sanjam majku, sanjam kuću staru

i drugove u mom rodnom kraju

mlad sam bio kad sam otišao

u naručju majke tiho sam plakao

Listam knjigu starih uspomena

vidim majku sa štapom u ruci

pali lampu, gleda u daljinu

ne bil' sjenku ugledala sinu.

Ti ostari mene čekajući

ja oboli svijetom lutajući

nemoj majko više čekat sina

sve što lijepo bješe, uze mi tuđina."

Zaboravite Koševo, Arene, Sava centre, zaboravite sve male i velike dvorane i kafane u kojima je ikada pjevao. Zaboravite vrhunske produkcije, sve scenografije i koreografije najvećih svjetskih zvijezda. Kako je ovo emotivan i veličanstven nastup bio! Tada sam prvi put zaplakala zbog Halida.

Boli tvoj odlazak Zemljače s velikim Z. Ljudino s dušom širokom i lijepom kao tvoja Romanija

Autorica je dugogodišnja novinarka i menadžerica u oblasti odnosa s javnošću