Intervju s autorom 'Sarajevskih anđela': Povijest Evrope odigravala se u Sarajevu (FOTO)

Pred kraj 1993. godine, dok je Sarajevo ulazilo u svoju drugu zimu pod opsadom, na porušenim objektima u gradu pojavile su se velike crno-bijele fotografije anđela. Likovi na njima najčešće su bila djeca fotografirana na sarajevskim ulicama, kojima su autorskim intervencijama dodavana krila, stvarajući tako alegorijski dojam. Autor ovog neobičnog oblika ulične umjetnosti u ratnom Sarajevu je francuski umjetnik Luis Jammes (Lui Žam). 

Iz galerije Duplex 100m2 stiže najava da će u četvrtak 10. septembra u 19.00 sati biti otvorena izložba ovog autora - Anđeli Sarajeva. 

Ovo je treći povratak Louisa Jammesa u Sarajevo nakon rata. Prije dvije godine, kada je izlagao u centru Andre Malraux, dao je ekskluzivni intervju za portal Radiosarajevo.ba. Prisjetimo se ovog razgovora iz 2013: 

Radiosarajevo.ba: Kakve uspomene i emocije nosite iz ratnog Sarajeva?

Jammes: Paradoksalno da moja generacija i ja čuvamo veoma lijepe uspomene iz tog perioda. Uspomene o ljudskosti, povezanosti... Mislim da je dosta ljudi to osjetilo na sličan, veoma intenzivan način. 

Izložbu je podržala i pomogla velika i dugogodišnja prijateljica Sarajeva Agnes B. 

Radiosarajevo.ba: Isto mišljenje dijele mnogi drugi stranci koji su boravili ovdje tokom opsade. Da li mislite da razlog leži u tome što je Sarajevo evropski grad, ili pak u onome što u Sarajevu nije evropski? 

Jammes: Ja sam ovdje došao upravo iz uvjerenja da se povijest Evrope odigrava u Sarajevu. Rat koji se dešavao u BiH, po meni je bio rat koji se dešavao kod nas, u mojoj kulturi. To me i dovelo. Radeći kasnije u Egiptu, npr. nisam imao isti osjećaj. 

Radiosarajevo.ba: Likovna tehnika kojom ste izrađivali anđele je kompleksna i iziskuje određenu logistiku. Kako ste se snalazili za to?

Jammes: Snimljeni materijal nosio sam u Pariz, gdje je uslijedio laboratorijski rad. U toj fazi sam stvarao slojeve svoje lične priče i onoga što se odvijalo u Sarajevu. Fotografije sam tretirao hemijskim proizvodima ili sam ih grebao. Printane fotografije donosio sam u Sarajevo i lijepio na zidove. Često se dešavalo da sam ih završavao u Sarajevu, tehnikom u kojoj sam grebao njihovu površinu. 

“Sarajevo zapravo nosi ime svega što se može predstaviti”, rekao je Louis Jammes povodom svoje izložbe u Sarajevu.

Radiosarajevo.ba: Kako ste pronalazili modele? Ko su ta djeca i znate li šta je s njima danas? 

Jammes: Nažalost, nisam sačuvao mnogo kontakata iz tog perioda, iako sam neke kontakte uspio obnoviti zahvaljujući centru Andre Malraux. Osobe koje sam fotografirao birao sam među slučajnim prolaznicima. Fotografirao sam ih na ulici. 

Radiosarajevo.ba: Da li su djeca znala da ćete ih prikazati kao anđele? 

Jammes: U početku to nisam znao ni ja, jer se cijeli proces odvijao postepeno. Kad su fotografije bile gotove moji modeli su ih vidjeli i svima je bilo drago, niko nije bio uplašen time što je vidio. Kasnije su neki gledaoci moje fotografije tumačili kao da se radi o djeci koja su nestala, no srećom, radilo se o stvarnim, živim osobama. Ljudi na mojim fotografijama predstavljali su moju ideju o ratnom Sarajevu.

Radiosarajevo.ba: Tokom opsade Sarajeva u gradu je cvjetala umjetnost kao vid otpora. Obišli ste i druga ratišta, da li ste se sa sličnim fenomenom susretali i drugdje? 

Jammes: Mogao bih to povezati s jednom novom generacijom uličnih umjetnika koja je nastala u Kairu tokom Egipatskog proljeća. Pod Mubarakovom vlašću niste mogli naići na street-art, taj vid umjetnosti se rodio s revolucijom. 

Louis Jammes je počeo u ranim '80-im, snimajući poznate umjetnike kao što su Julian Schnabel, Keith Haring, Jean-Michel Basquiat, Robert Combas ili Andy Warhol. Ali umjetnik, također, nastoji istraživati svijet. Otišao je na mjesta gdje novinari i ratni dopisnici idu. Bez obzira na to da li je riječ o Tunisu, Čečeniji, Berlinskom zidu (1991), Černobilu (1990-1991), Sarajevu (1993), Africi (1996), Gazi (1996-1997), Iraku (2004), Egiptu (2012-2013) Louis Jammes ne fotografira barbarizam, nego žrtve, većinom djecu, samu, u okruženju koje on potom obrađuje i kao da se zapravo radi o slikarstvu, a ne fotografiji. On uvodi ljepotu i besmrtnost tamo gdje postoje patnja i haos.