Intervju: Edin Zubčević

Foto: Zijah Gafić

Jazz Fest, 13. po redu, ove godine počinje zvanično 3. i traje do 8. novembra. Tokom festivala u prvih nekoliko dana narednog mjeseca, ali i nešto ranije, na par već dobro poznatih scena, i ovoga puta će predstaviti svoju muziku i pokazati umijeće izvrsni umjetnici iz mnogih kutaka svijeta.

O svemu ovome, o festivalu, njegovu ovogodišnjem programu i konceptu uopšte, razgovarali smo sa Edinom Zubčevićem, čovjekom koji stoji iza ovog projekta što nam već više od decenije donosi naročita muzička zadovoljstva.

RSA: Ovaj put Jazz Fest ima izvjestan uvod, nešto drugačiju najavu?

Ove godine smo odlučili napraviti jedan koncert kojim bi zvanično započeli promociju i kampanju 13. Jazz Festa. Isti bi na neki način reprezentirao ono za šta se mi, recimo, u estetskom smislu zalažemo, i što bi na svojevrstan način bila dobra najava onoga što tek dolazi. S druge strane, pokušali smo da izbjegnemo neku formalnu prezentaciju u smislu press konferencije ili sličnog, pa smo se opredijelili za koncert koji će biti povod da se dio naše publike okupi na jednom mjestu i detaljno upozna sa programom predstojećeg festivala, sa njegovim vizuelnim identitetom i ostalim što se će se dešavati u periodu od 3. do 8. novembra. Učinilo nam se zgodnim da u dvorani CDA prezentiramo ansambl kao što je Azul Carlosa Bice. Mislim da je dobra ideja da se na takav način promovira festival koji će uslijediti.

Ono što je dobra stvar kod ove vrste akcije jeste to što se rasterećuje sam program festivala koji na određeni način može imati previše koncerata, premda u zemlji kao što je Bosna iHercegovina koncerata ne može biti previše. Praktičnije je jedan koncert izvući iz programa festivala i organizirati ga ranije. Istovremeno ćemo ispuniti i dvije osnovne funkcije čitave ove akcije – promocija, ali i predstavljanje stvarne muzike umjesto priče o tome.

RSA: Šta nam to predstavlja 13. Jazz Fest ovoga puta?

Ja sam osobno, kao neko ko pravi program i ko je odgovoran za ono što će publika biti u prilici slušati, vrlo zadovoljan ovogodišnjim repertoarom i svim onim što smo uspjeli pripremiti, s obzirom na okolnosti i tešku finansijsku situaciju u društvu, što odmah znači dvostruko teže stanje u Jazz Festu. Opet smo napravili jedno vrlo zanimljivo putovanje na kojem će publika svaki dan gledati i slušati različite programe. Pokušali smo i ove godine da ne ponavljamo stvari i da ne pravimo stilski slične koncerte. S obzirom da nemamo puno vremena u toku godine, svega nekoliko dana da prezentiramo nešto od onoga što nam dolazi sa raznovrsne i šarolike svjetske scene, mislimo da bi bio veliki luksuz posvetiti se samo određenom stilu i njegovati samo određenu vrstu muzike.
Mi zapravo ne želimo redefinirati postojeće stilove, uvriježena mišljenja o muzici, nego prezentirati muziku koja se na određeni način uklapa u ono što bi bila misija Jazz Festa, a to je kreiranje specifičnog konteksta koji pokušava biti okvir za promociju i prezentaciju umjetničkih sadržaja koji možda ne pripadaju našoj muzičkoj tradiciji, kulturi, ali koji pripada našoj ideji kozmopolitizma u koju ja još uvijek pokušavam naivno vjerovati, u ideju da smo mi kao građani Sarajeva predodređeni da njegujemo kozmopolitizam. Glavna scena Jazz Festa nalazi se Bosanskom kulturnom centru, nekadašnjem jevrejskom hramu, koji je za vrijeme socijalizma prestao biti hram. BKC je smješten između nekoliko drugih monoteističkih hamova Sarajeva, u gradu u kojem svi na izvjestan način ipak dijelimo istu kulturu.

Ljudi koji dolaze na festival su u većini slučajeva pripadnici internacionalnih ansambala, to su grupe muzičara sa dva ili tri kontinenta koji su se međusobno pronašli. Govore različitim jezicima, pristižu iz različitih kultura, ali izuzetno jednostavno i lako komuniciraju i zaista imaju jednu univerzalnu priču koju žele zajedno da ispričaju. Mislimo da je ta vrsta umjetničkog angažmana nešto najbolje što se može desiti Sarajevu, i Jazz Fest kao međunarodni muzički festival ima svoj puni smisao samo sa takvim programom.

Ove godine tako imamo jednog Anouara Brahema sa internacionalnim ansamblom, potom Triloka Gurtua koji dolazi sa ansamblom sačinjenim od muzičara sa tri kontinenta, zatim tu je Karim Ziad koji će nas provesti kroz zemlje Magreba, a onda i Renaud Garcia-Fons čiji ansambl dolazi iz Francuske, ali nosi izuzetno jake uticaje Španije i španske muzičke tradicije. Samim tim, kako se radi o jednom ozbiljnom kompozitoru i autoru, nemoguće je zaobići i islamsku muzičku tradiciju, zemalja ne samo Magreba nego i prostora smještenih mnogo dalje geografski i dublje u historijskom smislu.

Što se tiče glavne scene, mislim da ćemo biti u privilegiranoj situaciji da posmatramo i slušamo neke koncerte koji su, po mom skromnom sudu, izuzetno važni u ovom trenutku. Većina tih koncerata su zapravo svojevrsne promocije novih albuma, što znači da se radi o svježoj muzici i programima. Vjerujem da ćemo i ove godine, u prvoj sedmici novembra, biti jedna vrlo frekventna raskrsnica, kojom će prolaziti različiti ljudi sa raznih strana svijeta, a sve to u jednoj maloj i u smislu kulturnih dešavanja vrlo siromašnoj sredini.

RSA: Nakon Diane Reeves prošle godine, program još jednom otvara veliko ime jazz muzike danas, i to iz, ako možemo reći, sličnih sfera kao i ova umjetnica...

Kad radite program vi nemate mogućnost da napravite sve što želite i onako kako to želite. Uvijek ovisite o onome što je moguće napraviti u datom trenutku, a to je uvijek u vezi s time da li su muzičari na turneji ili da li su u ovom dijelu svijeta u vrijeme kada se pravi program. Mi smo imali sreću da smo prošle godine festival mogli otvoriti koncertom jedne od, recimo, najznačajnijih i najuspješnijih živućih jazz pjevačica. Ovoga puta imamo neku vrstu ekvivalenta, ne u umjetničkom smislu već recimo u smislu izvjesnog statusa ili uspjeha, iako Diane Reeves ima već četiri Grammyja iza sebe a Kurt Elling nema nijedan, premda je do sada stekao osam nominacija za ovu nagradu. Možda je vrijeme da naslutimo i tog prvog Grammyja za njega...
Mi smo jako sretni da ove godine imamo Kurt Ellinga, s obzirom da smo pokušavali već nekoliko godina da napravimo ovaj koncert, no iz različitih razloga nismo. Ono što je veoma važno je to da će Kurt Elling izvesti svoj novi repertoar promovirajući svoj posljednji album, tako da u pravom trenutku imamo pravog čovjeka. Nastupit će sa svojim kvartetom i izvesti, takoreći, klasičan repertoar koji su svojevremeno snimili John Coltrane i Johnny Hartman. U Sarajevo će doći kao specijalni gost i saksofonista Ernie Watts tako da će ta čitava priča biti ispričana na jedan vrlo utemeljen i kompetentan način i mislim da će publika Jazz Festa biti u prilici slušati izvrsnog jazz pjevača, po mnogim mišljenjima i ocjenama vjerovatno najznačajnijeg danas. To je jako vrijedno i za Jazz Fest u kontekstu prošlogodišnjeg otvaranja, da jednim američkim programom koji bi se na određeni način mogao nazvati i mainstreamom, barem u smislu repertoara, započnemo ovogodišnju priču.

RSA: Najrecentniji projekat Jazz Festa je Next Generation koji je svoju premijeru imao prošle godine...

Next Generation je scena, odnosno program koji je napravljen kako bi osigurao prostor unutar konteksta Jazz Festa za domaće izvođače ukoliko ih ima zanimljivih u određenom trenutku. Mi smo u međuvremenu uspjeli da napravimo i jedan sasvim novi muzički događaj koji se zove Xenophonia, sa ciljem da pokušamo anticipirati i stimulirati određena dešavanja na sceni, a koji je zapravo proizašao iz ideje Next Generation. Sa jedne strane Jazz Fest je festival koji se relativno brzo razvio, a sa druge strane muzička scena u našoj zemlji se uopšte ne razvija i nije se takoreći niti formirala. Festival, dakle, ima svoju dinamiku i pomalo se odvaja, ne samo od Bosne i Hercegovine već i od regiona, pošto Bosna i Hercegovina i region u nekim stvarima bitno kasne bez obzira na vrijednu kulturnu baštinu, muzičku tradiciju, historiju. Kada posmatrate scenu globalno, naš region nije nešto što cvjeta, nudeći stalno neke nove projekte. U Maroku, Alžiru ili Tunisu možete svaka tri ili četiri mjeseca naći neki novi bend, ili da ne govorim o Skandinaviji gdje se bukvalno skoro pa na mjesečnoj osnovi dešavaju koncerti novih bendova. Na toj globalnoj sceni, u najširem smislu, naš region nema posebno mjesto. Kako mi u Jazz Festu pratimo trendove, pokušavajući ponekad da se drznemo i anticipiramo određene stvari, vremenom smo radeći takve programe, u skladu sa globalnim dešavanjima, primijetili da se godinama niko iz regiona nije pojavio na festivalu, dakle niko iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, Makedonije, Crne Gore. Nije bilo muzičara iz tih zemalja jednostavno zato što nisu bili značajno prisutni ni na svjetskoj sceni. To se na kraju reflektiralo i kod nas, jer nastojimo ostati u skladu sa dešavanjima na svjetskoj sceni.

Mi smo uvijek nastojali davati priliku domaćim izvođačima zato što je ovo ipak festival koji se dešava u Bosni i Hercegovini. S druge strane, mi nismo nacionalni festival koji treba da se bavi samo nacionalnom kulturom, već smo međunarodni muzički festival koji prati globalne trendove u umjetničkoj muzici. Samim tim smo pokušali da sa određenom dozom pažnje i opreznosti prezentiramo ono što smo smatrali da ima smisla predstaviti, kada je riječ o domaćim muzičarima. Tako je zapravo nastao program Next Generation, kao dugoročna akcija koja treba osigurati prostor bh. izvođačima i autorima u programu Jazz Festa.

S vremena na vrijeme se u Bosni i Hercegovini pojavljuju određeni ljudi, muzičari, programi ili bendovi, koji zaslužuju šansu da se prezentiraju publici koja zaista sluša muziku. Mislimo da treba dati priliku ovim muzičarima da nastupaju pred publikom koja tih nekoliko dana sluša različite muzike i ima vrlo visoke kriterije. Mi smo pokušali da osiguramo prostor unutar festivalskog programa organizirajući jednu posebnu scenu na kojoj bi se mogli prezentirati ljudi za koje smatramo da rade interesantne stvari, i to ne samo zato što su nastale u Bosni i Hercegovini, već zato što su zaista interesantne, a samo je razlog više za njihovu prezentaciju i promociju u kontekstu Jazz Festa taj što su nastale u Bosni i Hercegovini.

RSA: Ovogodišnji Next Generation publici će ponuditi i dva iznimno zanimljiva muzička koncepta...

Ove godine imamo zaista privilegiju da predstavimo projekat Arkul koji je vrlo specifičan iz nekoliko razloga. Posebno je važan kontekst ovog projekta. Radi se o sefardskim pjesmama koje izvode dvojica muzičara koji žive na dvije različite obale jedne rijeke, što je u ovom slučaju vrlo specifična situacija s obzirom da se radi o gradu Mostaru. Oni pripadaju i različitim konfesijama, ovo je važno reći samo zato jer živimo u vrlo specifičnom vremenu, premda je to za samu muziku zaista sekundarna stvar. Ipak, iako i sami pripadaju, kako se uobičajeno govori, različitim narodima, oni izvode muziku trećeg naroda, i mislim da je to još jedna od senzacionalnih stvari u našoj zemlji, da se još uvijek takvo nešto dešava. Samim tim što se takav jedan projekat uopšte dogodio, to je već jedan kulturološki fenomen, a samim tim to je mnogo više od koncerta. S tim u vezi smo jako sretni da ćemo prezentirati jedan takav projekat i da će to otvoriti taj naš mali, dvodnevni, dvokoncertni program Next Generation.

Prvi dan ćemo tako slušati sefardske pjesme otpjevane na ladino jeziku, a već narednog dana ćemo takođe biti u vrlo osobenoj situaciji da predstavimo jedan novi program, repertoar Damira Imamovića. Naime, uskoro će se pojaviti i njegov solo album, a solo izdanja u historiji sevdaha nisu bila čest slučaj naročito u posljednjih nekoliko decenija. U tom smislu ovaj je album značajan, a također mislim da je on i ultimativna verzija Damira Imamovića i da je to jedan od projekata koji će bitno uticati na recepciju ovog, još uvijek, mladog umjetnika. Pored toga što se Damir sa ovim albumom, čini mi se, pozicionirao kao vrlo poseban storyteller, također je važno i to da u muzičkom smislu ono što on radi obogaćuje tradiciju i sevdah u cjelosti. Mislim da je ovaj album značajan doprinos sevdahu, a nadam se i da će ono što se nalazi na albumu biti na adekvatan način reprezentirano i u koncertnoj verziji, pa će publika i sama moći da donese sud.

Tako, srećom, imamo dva razloga da radimo Next Generation ove godine i ono što će ljudi biti u prilici da čuju jeste izniman slučaj u kojem se neko bavi tradicionalnom muzikom, istovremeno ostajući vjeran tradiciji, a s druge strane uspijeva da pomjera granice i to ne samo u smislu alteriranja i reinterperetiranja onoga što već postoji.

RSA: Groove Stage ovaj put ima vrlo osoben predznak drum'n'bass zvuka, jednim dijelom u vrlo specifičnoj svojoj verziji. O čemu se tu radi?

Ove godine radimo nešto što bi uslovno moglo nazvati drum'n'bass. Imat ćemo LTJ Bukema i MC Conrada prve noći, dvojac koji je vjerovatno poznat sarajevskoj publici, barem po čuvenju, a narednu noć imamo jedan posebno interesantan program koji se zove Nerve. On je nastao kao koncertni projekat prohibited beats lidera Jojo Mayera, bubnjara koji je na stanovit način promijenio mnoge stvari kada je o relaciji bubnjari-elektronska muzika riječ. Radi se o američko-švicarsko-japanskom triju koji će svi oni koji vole DJ-eve sigurno zavoljeti na prvo slušanje. Četvrti čovjek ovog ansmabla jeste ton-majstor koji radi realtime audio dekonstrukciju, što znači da je ovdje on ne samo onaj koji čini zvuk mogućim za publiku već i onaj koji aktivno učestvuje u kreaciji, interpretaciji i izvedbi uopšte. Radi se dakle o naročitom konceptu i svi oni koji to do sada nisu imali priliku vidjeti uživo trebaju to učiniti jer je u pitanju zaista jedinstven primjer u muzičkom svijetu. Jojo Mayer je poput čovjeka-mašine, samo sa dušom, i u stanju je da u realtimeu svira bilo šta što neko može (ili ne može) da programira u smislu elektronske muzike. Sve ono što DJ-evi i producenti proizvode, bilo kakav groove, loop i slično, Jojo Mayer to može da svira sa savršenom preciznošću. Mislim da je to jedan kuriozitet ne samo na Jazz Festu već i uopšte na muzičkoj sceni

RSA: I za kraj, Jazz Fest nakon svojih dvanaest izdanja, u očekivanju narednog i niza sjajnih koncerata koje je do sada ponudio...

Zaista je za ovaj festival manje važno stilski klasificirati pojedinačne koncerte, bitan je festivalski kontekst koji mi pokušavamo kreirati i manje je značajno da li je muzika koju neko svira bliže ili dalje nekoj jazz tradiciji. Festival se zove Jazz Fest pa ljudi možda očekuju da će u toku festivala viđati samo grupe Afro-Amerikanaca koji sviraju muziku s puno swinga, no to odavno nije više samo ta muzika.

Ukoliko bi pravili takav festival, ukoliko bi definirali jazz kao samo takvu muziku, onda bi to bio jedan festival muzejskog tipa, festival nečega što više nije živo ali se iznova rekreira. Takvi su festivali oni koji ne predstavljaju nužno aktualnu muziku, takva muzika opstaje samo u tom svom konstantnom opetovanju koje nekome pričinjava zadovoljstvo. Mi želimo da reprezentiramo muziku koja je nova, koja dolazi, koja predstavlja vrijeme u kojem nastaje, jer u tom smislu ona ima svoju punu težinu. Jazz, kao izraz slobode, je bio najbliže određenje svemu tome pa se zato naš festival zove Jazz Fest, no ono što je bitno je to da se radi o međunarodnom muzičkom festivalu na koji dolaze ljudi sa različitih meridijana koji pričaju sličnu, univerzalnu, priču, koja je istovremeno i naša i njihova. Na tom nivou se zapravo mi sa njima i razumijemo. U tom smislu su svi ti koncerti i uspješni jer morate imati u vidu da mi radimo i prezentiramo muzičare koji su do trenutka kad dođu Sarajevo bili ovdje u većini slučajeva skoro pa potpuno nepoznati.

Ono što smo mi, s druge strane, za ovih 13 godina uspjeli da napravimo je neko ime od povjerenja u smislu da ljudi na Jazz Fest dolaze zato što veruju da će to biti nešto dobro, dolaze da provjere jesu li u pravu kad nam ukazuju to povjerenje. Mi zato pokušavamo da u produkcijskom i programskom smislu ispunimo njihova očekivanja, na taj način da nešto vrijedi gledati i slušati, a ne da pravimo koncerte onakve kakve bi neko eventualno očekivao ili želio. Prezentiramo program u kakav mi vjerujemo, onaj koji predstavlja estetiku za kakvu se mi zalažemo, ali u jednom kontekstu koji je vrlo specifičan. Sarajevo je vrlo poseban grad i mi želimo da naši programi korespondiraju sa duhom vremena u kojem živimo, a na kraju krajeva i sa historijom ovog grada i ove zemlje.