Ines Fančović: Mare Mulica iz Vele Mahale

Ines Fančović važi za jednu od najpoštovanijih sarajevskih glumica. Ova vitalna gospođa ne krije da na plećima nosi 85 godina, te da joj to, istina pomalo smeta pri kretanju, ali nimalo da napamet savlada svaku novu ulogu.

Ubistvo kralja Aleksandra bio je inicijalni događaj koji ju je, kao malu djevojčicu, iz rodnog Šibenika doveo u Bihać. Tako počinje ljubav gospođe Ines prema Bosni

RadioSarajevo: Kako ste došli u Bihać? Da li je istina ono što je Vojo Vujanović jednom napisao, da je vaš otac bio takoreći u političkoj nemilosti?
Fančović: Da, moj otac je bio u političkoj nemilosti. Tada je bila stara Jugoslavija, a Hrvati nisu baš bili prihvaćeni. Inače, on je bio jedan vrlo diskretan čovjek koji je volio život, društvo, volio je zapjevati i glumio je amaterski. I njega su po kazni premjestili u Bihać. Mi smo tada mislili da odlazimo u neko bespuće, da je to nešto strašno, svi smo bili očajni i moj otac također. Otišao je u Bihać kao predhotnica, da nađe za obitelj stan itd, međutim, nako dva-tri dana se vratio oduševljen. Bihać ga je jako opčinio: ljudi u Bihaću koji su o njemu vodili računa, koji su odmah našli jedan prekrasan stan itd. Mi smo proveli tada tri prekrasne godine u Bihaću. Nažalost, moj otac je tada umro i mi smo se vratili u Split.

To vrijeme je bila osnova da je Bihać toliko utjecao na ljubav cijele obitelji, a mene posebno, prema Bosni, a samim tim i Sarajevu. Doduše ja sam tada još bila dijete, ali i kada sam bila na angažmanu u Osijeku, već kao glumica i kada je došao Jurislav Kolinić da me pozove na angažman ovdje, ja sam to tako objerućke prihvatila, tako sam se veselila što ću doći u Sarajevo, a tako je to i počelo.

RadioSarajevo: Svoju karijeru na daskama započeli ste u Splitu kao pjevačiva opere i operete. Da li vam je žao što se niste mogli nastaviti baviti pjevanjem?
Fančović: Pa nije mi žao... Ja i danas pjevam, pa ja krasno pjevam i volim da zapjevam. Da se profesionalno bavim pjevanjem to mi je već teško, jer sam tokom života, pa i danas, uvijek bila dosta bolesna, a u pitanju je srce. Zbog toga sam morala od toga dignut ruke.

Mislila sam da više neću moću biti ni u teatru, pošto ne mogu ništa da pjevam. Međutim, tada je iz Zagreba u Split došla jedna sjajna poslijeratna ekipa glumaca i redatelja. Oni su mi, iako sam bila bolesna i više nisam bila u operi, predložili da uđem u dramu.

RadioSarajevo: Glumu ste učili kroz operu?
Fančović: Da. Pjevala sam u operi i opereti naravno. Bila sam mlada glumica, mlada operska pjevačica, međutim uvijek sam voljela gledati predstave. Bila je jedna sjajna engleska glumica koja je igrala u Maloj Florami, koju su zbog te uloge i zvali Misili Bisili - ja sam nju doslovno upijala. Jednom prilikom kada je trebala početi sezona u Splitu, a obično je počinjala sa Malom Florami, ova glumica je preko ljeta s mužem otišla na angažman u rijeku i nije je bilo. Pokojni Bobmardelli, koji je tada bio direktor teatra je zaustavljao glumice, jer se tada nije tek tako predstava mogla odgoditi, predstava se morala odigrati. Zustavio je tako i mene i rekao mi: „Mala bil ti igrala?“..., ja koja sam tada bila balavica odgovorila „Bih, kako ne bih" - i tako je počelo.

RadioSarajevo: Vaš prvi suprug bio je Miljenko Smoje, kakve vas uspomene vežu za njega? Čak i njegova druga supruiga, Lepa smoje govori kako je bio poznat kao ženskar?
Fančović: To je bila velika ljubav, prava mladalačka velika ljubav, prva ljubav. I onda je počeo rat i počele su neprilike, a ja sam tada počela otkrivati kakav je Smojo i mi smo se tako rastali rastali kao mladi ljudi.

RadioSarajevo: Profesija vas je kasnije vezala u seriji Velo misto?
Fančović: Nije nas vezala, već nas je skoro još više udaljila, jer je on htio zabraniti da ja igram u Velom mistu. Rekao je kako je on ulogu napisao za neku drugu glumicu, rekao je da će zabraniti da se igra Velo misto radi toga što nije htio da ja igram. Srećom, režiser Joakim Marušić koji je tada radio na seriji rekao je kako je sretan što me je pronašao i serija je napravljena.

Kada je već odmaklo snimanje koje je rađeno u Zagrebu, došao je i Smojo da pogleda. Tražio je da vidi sve najmanje sitnice koje sam ja do tada snimila i onda je ljuto rekao: „Dobro je, nema veze, važno je da je to dobro.“ Tražio je dlaku u jajetu.

http://www.youtube.com/watch?v=_oaGG69GPxk


RadioSarajevo: Da li se nakon toga prestao ljutiti?
Fančović: Poslije serije nismo razgovarali. Dok je trajao rad na Velom mistu svađali smo se mi i u Zagrebu i u Splitu. On, kad bi mene vidio izvadio bi ruke iz džepova i rekao:“Klanjam se“, a ja kažem „zdravo“, šta ću ja njemu klanjam se govorit. Kad je završilo snimanje, odnosno kad su moje scene bile gotove, onda me je prestao pozdravljati. Ali, nije važno, ja njega cijenim, ne kao čovjeka nego kao sjajnog novinara i pisca.

RadioSarajevo: Vi ste zaista presvijetli primjer kako jedna osoba u BiH može dostojanstveno, lijepo, veselo i sa puno duha stariti... koji je Vaš recept?
Fančović: Ja se radujem životu, nisam željna ničega. Bogato sam živjela cijeli život, ne mislim pri tome na materijalno, već na duhovno bogatstvo. I još uvijek živim od toga, još uvijek razmišljam o tome. Sarajevo obožavam, volim ljude u Sarajevu, volim teatar. Nažalost, sve manje i manje mogu da idem jer uvijek moram imati pratnju, a to ne volim, jer volim da budem sama.

RadioSarajevo: Šta mislite da bi trebalo promijeniti u društvu kako bi naši umirovljenici ipak mogli živjeti jednim boljim životom? Da li mislite da im nedostaje mogućnost druženja i aktivnosti - kursevi, horovi, sekcije?
Fančović: Mislim da sve ovisi o čovjeku, jer ako čovjek voli život, uvijek će naći nešto što će ga zainteresirati. Ja sam sada više vezana za kuću i usamljena sam, ali uvijek imam bogat život, uvijek me nešto zanima. Imam i prijatelje, a mogu biti i sama, jer budem bogata mislima.

RadioSarajevo: Starost ne znači da ljubav treba da umre. Je li starost vrijeme kada može postojati ljubav između muškarca i žene?
Fančović: Apsolutno može, dapače. Ja se radujem životu, pa bi se radovala i ljubavi, naravno. Zašto ne.

RadioSarajevo: Da li je istina da ste jednom izjavili da ste imali tri muža, ali da ste uvijek čeznuli i smatrali da niste dovoljno voljeni?
Fančović: Imala sam tri muža i onda sam odustala, inače bi ih bilo valjda još.

RadioSarajevo: Pa šta taj čovjek treba da uradi da vam dokaže da vas voli?
Fančović: Možda sam ja i previše tražila. Tražila sam pažnju, tražila sam da možda budem jedina, da sam uvijek prisutna, ali vidjela sam da ja to ne mogu naći i rekla sam: E sad je dosta, neću više!

RadioSarajevo: Haris Pašović kaže kako iz godine u godinu s vama proslavlja vaš 70. rođendan.
Fančović: On je sjajan, divan, dao mi je još jednu novu injekciju života i radosti. Ja sam s njim rat provela, proputovali smo cijelu Evropu, divno smo se slagali a evo i dan danas se volimo sastati. To u ratu je bila predstava Svileni bubnjevi, jedna alternativna predstava s drugačijim pristupom pozorištu. To je stil Harisa Pašovića, on to tako radi. Ja sam toliko volila taj njegov stil.

RadioSarajevo: Kakvo je danas vaše gledište bh teatar, koliko toga nam nedostaje da bi smo bili bolji?
Fančović: Ja nikada ne bih govorila loše o pozorištu. Ono ima svojih uspješnijih i manje uspješnih dana. Danas ima puno sapunica gdje glumci rasprodaju svoja osjećanja, ali teatar je teatar. Za mene je teatar nešto nedostižno, ja živim i živjela sam za njega uvijek.

RadioSarajevo: Vaše godine Vam nisu smetnja da možete naučiti novu ulogu, pretpostavljam?
Fančović: Ne, to mi nije smetnja, mozak se navikne na to pa radi, pogotovo kad je u pitanju teatar.

RadioSarajevo: Crtica iz privatnog života: da li idete na more, imate li ikoga u Splitu, Šibeniku?
U Šibeniku nemam, ali u Splitu da. Tamo mi još uvijek živi kćerka i tamo imam unuke. Ali, ne idem više nigdje. U principu volim Sarajevo, zato i jesam u Sarajevu i nikad nisam pomišljala da ga napustim. Ovdje imam mnogo prijatelja koji o meni vode računa, mi pomažu da ove moje stare dane mirnije provedem i ja sam zadovoljna.

...

Teatar SARTR i autor Vojislav Vujanović 4. marta predstavljaju monografiju posvećenu ovoj velikoj glumici. Opširnije o događaju ovdje

Vesna Andree Zaimović, radiosarajevo.ba