In memoriam | Mile Stojić povodom smrti Hadžema Hajdarevića: Kraj jedne epohe

                                        Čitajući Milu Stojića

Ponoć je zbirka čudesa za jutra koja će doći
Sretnijim mnogo od nas. Budućnost nervozno čeka!
Zato u postelji tvrdoj nadam se onoj noći
Koja donosi svjetlost s dalekih polja i neka
Ne bude što će kroz treptaj samrtni proći
Kad duša uvre u se k’o ponornica rijeka.

(Iščekujući presudu, ponoć; Hadžem Hajdarević)

Ova teška i zloslutna godina donijela nam je puno briga i straha, a odnijela nekolicinu naših značajnih pisaca. Smrti Ivana Kordića, Dževada Karahasana, Jasmine Musabegović, Mirka Marjanovića, obilježile su mjesece i dane dvije tisuće dvadeset i trećeg ljeta, a evo pred sam njegov kraj preminuo je svijetom i Hadžem Hajdarević.

Piše: Mile Stojić, za Radiosarajevo.ba

Otišao je iznenada i prerano. Gotovo pedeset godina bijasmo prijatelji i njegova smrt ispunila me je dubokom tugom i nerado i teško pišem ove retke, bojeći se da u njima odzvanja kraj jedne epohe i jednog sna koji smo zajedno sanjali, kojeg Hadžem nije doživio, a sve su prilike neću ni ja.

Upoznali smo se još kao studenti i pratili jedan drugog u našim pjesmama. Različizih svjetonazora – on je bio praktični vjernik a ja agnostik, no to nije bila zapreka našem prijateljskom odnosu.

"Seobe obala"

Bio sam, skupa s Hanifom Kapidžić – Osmanagić, član žirija Trebinjskih večeri poezije, kad je njegova prva knjiga Seobe obala bila ovjenčana prvom nagradom. Bijaše to početak osamdesetih, kad je on bio profeseor na Sarajevskoj medresi, a ja urednik tadašnje omladinske štampe.

Nakon rata zajedno smo sudjelovali na brojnim književnim priredbama, od Čelića i Zvornika do Leipziga i Sofije, tragom naših knjiga.

Rafiniran i kultiviran pjesnik, on je bio angažiran i u brojnim redakcijama bosanskohercegovačke i bošnjačke literature, novinar, filolog i pažljiv urednik i lektor.

Njegovi članci, rasprave i studije, ponajvećma o bosanskohercegovačkoj i bošnjačkoj tradiciji i sadašnjosti uvijek su sadržavali onu unutrašnju mjeru, onu bosansku tradicionalnu harmoniju, suglasje različitosti. Tokom godina pisao sam o njegovim pjesmama, a i on o mojim, i ti tekstovi ostat će kao trag jednog dubokog i nepomućenog prijateljstva.

Hadžemova duša

Bio je blag i susretljiv čovjek. Stoički je podnosio objede i udarce čaršije, nikad ne pomišljajući na osvetu. Proživio je teške trenutke, od kojih je, svakako, najteži smrt njegove mlade kćerke Selme, smrt koja je obilježila njegove posljednje godine.

Pisao je mnogo, iza sebe je ostavio tridesetak knjiga, od kojih su neke prevedene na evropske i orijentalne jezike.

Često je išao u svoje poharano selo na Tjentištu, zovući i mene da krenem s njim među te ruševine.

Sad kad ga više nema žao mi je što ga nisam poslušao. Taj zavjet ću ispuniti čim mi prilike to dozvole, jer mi njegove pjesme govore da Hadžemova duša prebiva upravo u tim zavičajnim ruševinama. Na Sutjesci.