Hanna Dujmović i Rikardo Druškić: Dvoje umjetnika i jedna ljubav oblikuju izložbu u Vijećnici

Dvoje iznimnih bh. umjetnika mlađe generacije najavljuju zajedničku samostalnu izložbu u sarajevskoj Vijećnici.

Izložba koja slavi prijateljstvo, ljubav... i boje, tako bi se mogao okarakterizirati ovaj umjetnički događaj u pripremi. Naziv je "Dva umjetnika - jedna ljubav". 

"Hanna Dujmović i Rikardo Druškić su dve umetničke duše koje slikarstvo spaja od detinjstva. Poput genetskog materijala, ovaj medium komunikacije ostaje zauvek memorisan u njihovom životnom iskustvu: od tog trenutka, umetnička praksa ne poznaje granice", napisala je u komentaru za ovu izložbu kustosica Milica Zorić, magistrantica sa Sorbone. 

Oboje umjetnika odranije plijene pažnju javnosti svojim hrabrim, originalnim i dragocjenim radovima koji su prisutni ne samo u domaćoj javnosti već i na svjetskoj umjetničkoj sceni. Osim kao slikare, prepoznajemo ih i u javnom prostoru, Rikarda kao cijenjenog muralistu, a Hannu kao kiparicu koja je, između ostalog, potpisala i "Sarajevskog dinosaurusa".

Njihovi novi slikarski opusi bit će prikazani na izložbi u sarajevskoj Vijećnici, čije je otvaranje zakazano za petak 21. oktobar u 20,00. Ova izlozba se realizira u saradnji sa JP Sarajevo, Gradskom Vijećnicom i Evropskom Unijom. 

Kuriozitet je da će tom prilikom biti predstavljen i jedan zajednički rad. U iščekivanju da uživo uronimo u maštoviti Hannin i Rikardov svijet, razgovarali smo s njima. Slijedi paralelni intervju s Hannom Dujmović i Rikardom Druškićem. 

Radiosarajevo.ba: Sudeći po najavi, ali i poznavajući slikarski opus vas oboje, možemo pretpostaviti da će izložba “Dva umjetnika – jedna ljubav” biti eksplozija boja. Osim višegodišnjeg prijateljstva, evidentno je da je živi kolorit ono što vas povezuje, jesmo li u pravu?

Dujmović: Mnoštvo je stvari koje su dovele do zajedničke saradnje, ali svakako u njih možemo uvrstiti sličan ili isti estetski pristup umjetnosti, snažni kolorit, dinamičan narativ i traganje za dubinskim u sebi. Naš generalni doživljaj svijeta, radne navike, disciplina, ponašanja i razmišljanja su prilično sinhronizovana i to je ono što je rezultiralo jednom uspješnom saradnjom.

Druškić: Naše slike, iako potiču iz različitih pravaca, ipak pričaju istim jezikom. O unutarnjem bogatstvu i intezitetu emocija najbolje govore naša djela. Taj intezitet prikazujemo kroz oblik, a možda još više kroz boje. Slikajući jedan zajednički rad za ovu izlozbu, došao sam do dojma da dva svijeta unutar kojeg stvaramo itekako idu jedan sa drugim. Oba su bajkovita, fantastična i nadrealna, a opet potpuno drugačija.

Radiosarajevo.ba: Kada je riječ o prijateljstvu između vas dvoje – kako se ono gradilo kroz sve ove godine?

Druškić: Hanu poznajem skoro petnaest godina. Njena sestra Ena je bila moja prva ljubav, a kako smo Ena i ja krenuli drugim pravcima, tako je i moj odnos sa Hanom počeo da blijedi. Ponovo nas je spojila ljubav prema umjetnost, tačnije slikarstvu. Otud i naslov izložbe. Nakon mnogo godina posmatranja njene internet persone, dobio sam priliku da vidim ko je to Hanna. Sada kada sam ušao u treću deceniju, želim se okružiti ljudima koji djele moje svjetonazore i koji su slični meni.

Hannu i mene prije svega vežu karakter i temperament. Oboje smo introvertni, kolerični, strogi, veliki radnici. Naš mentalitet vidno odudara od konteksta vremena i prostora u kojem stvaramo. Gajimo ljubav prema sličnoj estetici u filmu, muzici, slikarstvu. Moram priznati da je Hanna jako obogatila moj privatni život. Naša zajednička izložba me čini sretnim, ali puno mi je draži naš proces upoznavanja kroz organizaciju ovog projekta i to što znam da ćemo se nastaviti družiti i nakon njegovog zavrsetka.

Dujmović: Rikardo i ja se poznajemo duže od jedne decenije. Priča je zapravo vrlo zanimljiva i dovodi nas do razmišljanja da se zaista stvari u životu dešavaju sa nekim razlogom koji ćemo otkriti u budućnosti. Rikardo i moja sestra Ena u svojim mladim danima bili su par, te su danas ostali u zaista korektnom prijateljskom odnosu. Kroz njihovo zajedničko provedeno vrijeme Rikardo i ja smo se viđali, ali nikada nismo razmjenjivali ideje, jer sam ja bila osoba koja je vodila neki svoj introvertni život. Sa dolaskom korone i početkom mojih slikarskih ciklusa, naš odnos u smislu kolegijalnosti se intenzivirao.

Rikardo je bio jedna od prvih osoba koja je prepoznala i podržala moj rad, a u to vrijeme to mi je beskrajno mnogo značilo, jer su prvi koraci i odvaživanje najstrašniji i najteži. Kroz ove dvije – tri godine stvorili smo solidan i čvrst odnos koji se zanisva na poštovanju, razumijevanju i prijateljstvu! Pogotovo u posljednjem periodu kada smo gotovo svakodnevno zajedno. Mogu reći da me raduje da imam starijeg kolegu/prijatelja koji je toliko progresivan i koji je spreman pomoći dolazećim umjetnicima da dobiju svoje mjesto u lokalnom ali i svjetskom auditorijumu.

Radiosarajevo.ba:  Hanna, na vašim slikama dosljedno provodite svoj stil – šarenilo boja, jasne konture, koketiranje s naivnim slikarstvom ali i nadrealizmom, a sve to kroz jedan vedar i pomalo duhovit pristup. Kako ste gradili svoj stil i kako biste ga opisali?

Dujmović: Obzirom da je moj prvobitni medij izražavanja tokom školovanja bilo kiparstvo, znala sam da ću i u slikarskom mediju morati da stvorim svoj autentični stil koliko god da je to moguće. Danas je jako teško biti prepoznatljiv u umjetničkom izražaju, jer je tržište vizuelne umjetnosti dosta zasićeno i ponekada i sama pomislim kako smo sve već vidjeli, ali... Željela sam u periodu sive svakodnevnice (korona, izolacija, strah od onoga što slijedi) da stvorim priče na platnima koje će biti prozor u jedan ovozemaljski svijet koji je uljepšan. Lagodan, lepršav, bezbrižan, rasplesan, šaren, dinamičan. Svijet koji će nas utješiti i dati nam nadu da su u životu naši mali rituali ono što nas čini sretnima.

Kako je vrijeme odmicalo stil sam zadržala, ali sam tematikom ušla u psihoanalizu svoje ličnosti, dešavanja iz prošlosti, sadašnjosti, te ona koja tek slijede. Tako su nastajale slike koje ću izložiti tokom ove izložbe. Na svakoj od slika nalazi se i moj autoportret, ali i antropomorfološko biće koje predstavlja muškarca sa maskom životinje u bespomoćnom položaju, uvijek u sekundarnom planu. Tema muškarce indirektno stavlja u ulogu onesposobljenog predatora u odnosu na raskošni položaj žena. Možda ovo i nije tema koja će biti pretjerano popularna i priznata od strane posmatrača, ali za mene je vrlo bitna.

Realizacija ovakvih djela pomogla mi je da sama sa sobom riješim neke stvari i učinila je da napravim jedan zaista kompleksan i interesantan ciklus koji slavi žene i žensku slobodu, koji prikazuje život kakav žene zaslužuju. Tema se provlači kroz mnoge kompozicije koje su i urbane i starinske po svojim sadržajima, ali bitna je poruka koju nosi.

Radiosarajevo.ba: Rikardo, aktuelni ciklus Mundus Novus doživljavamo kao futuristički pogled na neka od ikonskih djela klasične umjetnosti. Ali ovo nije prvi put da u svojim djelima parafrazirate poznate slikare. Odakle taj vaš pristup?

Druškić: Ciklus Mundus Novus se bavi pitanjem umjetne inteligencije, odnosno opasnošću od procesa automatizacije koji je već počeo. Budući da je pažnja savremenog čovjeka svedena na minimum, te da smo mi u BiH izuzetno konzervativno društvo, tražio sam najbolji način za komunikaciju s publikom. Pala mi je na pamet ideja da moji roboti upadaju u svjetki poznata djela i zamjenjuju ljude. Mnoga od djela velikih majstora (Picasso, Matisse, Kahlo, Generalić) ljudi već poznaju i mogu se s njima poistovijetiti. Plan je da, kada dobijem pažnju posmatrača, tada ga usmjeravam na svoja “velika djela“. To su ogromna platna s vrlo kompleksnim kompozicijama unutar kojih kreiram priču na temu umjetne inteligencije. Ciklus je još uvijek u razvoju. S velikom radošću mogu reći da sam već dobio puno komplimenata za ovaj ciklus, a mozda najbolji od njih je poziv da ga izlažem u Barceloni. Moja četvrta samostalna internacionalna izlozba je zakazana za april 2023, a tamo će publika priliku dobiti da vidi moje “robote“.

Radiosarajevo.ba: Kada posmatram vaša dva izraza, nameće mi se asocijacija - Diego Rivera (prvenstveno sa svojim muralima prepunim detalja) i Frida Kahlo. Vjerujem da se oni nalaze na listi umjetnika koji vas inspirišu, a ko je još tu?

Dujmović: Mogli bismo uvrstiti čitav niz umjetnica/ka iz prošlosti i sadašnjosti koji su imali uticaj na ono što mi stvaramo danas. Vjerujem da će koncizniji i opširniji odgovor na ovo dati Rikardo, koji studiozno izučava radove velikana i referira se na neke od njih u svom stilu. Mogu reći da je ono što ja radim vrlo intuitivno i da često nemam predstavu o tome kakvu ću sliku naslikati. U jednom dahu radim skicu na platnu, a potom je kolorom i paternima razrađujem u produkt koji i mene vrlo često iznenadi.

Druškić: Pa moram biti iskren i reći da oni nisu moja inspiracija, iako poštujem to što su stvarali. Kad bolje razmislim, umjetnici nisu izvor moje inspiracije. Kada još bolje razmislim, mislim da umjetnik ne pronalazi inspiraciju, već da inspiracija pronađe nas. Ko to od nas ima jurisdikciju nas svojim bicem? Odgovor je niko. Savremena nauka kaže da skoro 95 posto procesa su dio unutarnjeg mraka, dakle podsvijesti. Znam da ovo pitanje o ispiraciji ima mitopoetičan potencijal. Tu umjetnik, a to sam i ja radio prije, ima priliku da izmišlja razne odgovore, ali istina je da su ti odgovori samo naša interpretacija subjektivne stvarnosti. Ipak, ako bih morao izdvojiti jednog slikara, to bi naravno bio Hyeronimus Bosch. On je umjetnik koji je najviše uspio da me oduševi i ostavi bez teksta svojim vizijama, a takva moć je odmah na vrhu mog sistema vrijednosti kroz koji gledam umjetnost.

Radiosarajevo.ba: Oboje imate izraziti likovni stil koji ste gradili godinama. Koliko je za jednog slikara važno da ima prepoznatljiv rukopis? Je li to ono što velike umjetnike izdvaja od prosječnih?

Dujmović: Umjetnički rukopis je najbitnija stvar u karijeri jednog umjetnika. To je ono što može da ga izdvoji iz mase i što doprinosi autentičnosti i prepoznatljivosti djela. Danas kolekcionari savremene umjetnosti vrlo vode računa o tome koje umjetnike podržavaju i vrlo im je bitno da su radovi do krajnje tačke autentični.

Kada su naši prostori u pitanju sa slobodom mogu reći da prije svega Rikardo, ali i ja zaista stvaramo nešto što nije moglo biti ranije viđeno. Odmičemo se od tradicionalnih motiva, kolora, odmičemo se od umjetnosti koja je komercijalnog karaktera i plasiramo novitete koji su zaista vrijedni pažnje. Ne mora nužno svima da se dopadne to što radimo. I negativna kritika je prihvatljiva kritika, samo je bitno da ljude ne ostavljamo ravnodušnima, to je cilj umjetnosti. Da ostvari konekciju sa posmatračem pa makar i negativnu. Ako me razumijete...

Druškić: Savremeni kapitalizam je vrijeme najvećih sloboda. Često možete čuti jedan veliki paradoks, a to je da umjetnici vrlo oštro osuđuju sistem koji im je uopšte omogućio da stvaraju. Prije dvadesetog stoljeća, umjetnošću su se mogli baviti samo odabrani. Većinom su to bila djeca vrlo bogatih roditelja ili beskrajno talentovani umjetnici. Danas se umjetnošćcu može baviti svako. S tim u vezi, danas imamo najveći broj ljudi koji stvara i naziva se slikarom. Najbolji način za svakog umjetnika da bude primijećen jeste da izgradi svoj soptveni stil. Taj stil će sigurno biti ekletičan, ali to ne znači da ne može biti originalan.

Radiosarajevo.ba: Vaše karijere paralelno se odvijaju u Sarajevu a i u svijetu. Koliko je za vas oboje bilo izazovno doći do stranih galerista, plasirati se na svjetskoj umjetničkoj sceni?

Dujmović: Znati koristiti internet i sve njegove benefite je najmoćniji alat današnjice. Internet je mnogo više od društvenih mreža i nudi pregršt mogućnosti u svim branšama. Lično za mene, proboj na svjetsku umjetnički scenu desio se istražujući otvorene konkurse galerija. Trenutno radove imam plasirane u više online platformi, na mnogim se nalazi i Rikardov rad. Konkretno jedna od platformi sa bazom u Londonu je za mene bila 'bum', jer sam putem nje uspjela da svoje radove pošaljem kolekcionarima iz Azije, Velike Britanije, Amerike. Veliko je duševno bogatstvo znati da su fragmenti mog bića utisnuti kroz kist i boju na platno tamo negdje miljama daleko u domovima gdje ih neko poštuje i njeguje na pravi način.

Da li je teško postići ovakvu vrstu uspjeha? Jeste, koliko radimo toliko možemo da očekujemo i da nam se vrati nazad. Potrebno je puno ulaganja u raznu vrstu marketinga, puno strpljenja i istraživanja da bi se poslovalo kako treba. Na kraju je najlakši i najljepši dio našeg posla stvoriti djelo, a sve ostalo je PRAVI POSAO. Konkurencija na tržištu u svijetu je velika, ali mislim da oboje imamo svoje kupce koji se vrlo često i vrate na našu adresu sa željom da prošire kolekciju.

Druškić: Kada sam bio mlađi, moj sistem vrijednosti je bio drugačiji. Prije mi je jako značilo da prodam svoju sliku. Danas je to postalo dio moje rutine. Kolekcionari mojih radova dolaze sa svakog kontinenta. Danas na svijet gledam drugačije. Više mi nije toliko bitno materijalno. Sada zelim da se duhovno gradim. Kroz taj rast želim i da moji radovi dosegnu drugu dimenziju i postanu bolji. Sebi sam svoj najveći kritičar i daleko mi je najvažnije da svojim slikama zadovoljim sebe. 

Radiosarajevo.ba: Šta nas očekuje na vašoj izložbi u Vijećnici?

Dujmović: Odogvor na ovo pitanje moći će dobiti svi oni koji nas posjete prilikom svečanog otvorenja 21. okrobra s početkom u 20 sati. Iskoristit ću priliku da se iznimno zahvalim na ukazanim povjerenju, inicijativi i prilici gospođi Melihi Redžić rukovoditeljici Vijećnice. Zaista je čast biti dijelom ovakve priče i sarađivati sa ovakvim ljudima!

Druškić: Svjetlo u mraku. Radovi dvaju umjetnika koji svojim djelovanjem vraćaju nadu u bolje sutra. Oboje se trudimo da napravimo veliki događaj, na koji će i svi posjetioci moći biti ponosni. Zato ovim putem pozivam sve zainteresovane da nam se pridruže u petak 21. oktobra na otvaranju. Svi su dobrodošli!