Ešref Muratović: Iako slabovidan, njegova umjetnost nikog ne ostavlja ravnodušnim

Anadolija
Ešref Muratović, u Brezi poznatiji kao Bubby, uposlenik je tamošnjeg rudnika mrkog uglja i samouki umjetnik.

Nakon trideset godina teškog rada, suočavanja s bolešću i opasnošću da u potpunosti izgubi vid, pastelom u olovci crta umjetnička djela na kojim bi mu mogli pozavidjeti i vrhunski akademski slikari. Dar za slikanje pokazao je još u osnovnoj školi, a njegov talenat prva je uočila učiteljica iz Sarajeva, koja ga je savjetovala da upiše likovnu akademiju.

"Jednom prilikom mi je rekla: 'Muratoviću, ako ne upišeš likovnu akademiju, spomenućeš me.' I, eto, vidite iz priloženog da je bila u pravu", govori Muratović.

Kao dijete iz radničke porodice te iz sredine u kojoj se vjerovalo samo u zanat, nije imao uslova za upis na akademiju, pa ga je život usmjerio drugim putem, u rudnik, gdje radi od 1984. godine.

"Dugo godina sam radio na preradi uglja, posao koji je bio fizički veoma zahtjevan. Zadnjih deset godina, prije nego što ću ovdje preći, bio sam skoro na najtežem radnom mjestu. Jednostavno, naučio tako. Trudio se bez obzira što je teško i onda sam doživio nesreću. Naime, jedna željezna ručka me je udarila u desni dio vrata tako da sam nakon mjesec dana potpuno izgubio vid na desnom oku", govori Bubby, koji je danas u šestoj deceniji života.

Išao je na operacije i devet mjeseci proveo na bolovanju, nakon čega je komisija odredila da se ne smije više izlagati fizičkom naprezanju, prašini i temperaturnim minusima, pa je premješten na telefonsku centralu.

"Ja bih radije da nemam jedne noge samo da je vid ispravan. Kad čovjek ne vidi ,onda je matiran totalno. Ali, eto, ljudi žive i slijepi. Malo mi smeta, s obzirom na to da se ovom tehnikom može uraditi puno detalja, a ja idem dotle dok se može i najsitniji detalj uraditi, ja ga uradim", ističe ovaj slikar realizma.

Na novom radnom mjestu mu je, kako kaže, lijepo, odmorniji je i ima više vremena da se posveti slikanju. Teoriju nije učio, niti je kontaktirao stručne osobe koje bi ga posavjetovale o tehnikama koje je sam savladao. Nakon rata je slike radio u tehnici grafitne olovke za kafiće, frizerske salone, da bi nakon nesreće koju je doživio odlučio istražiti pastel-tehniku, koja mu je trenutno i omiljena.

"Malo se služim pastelnim bojama, a vjerujte da kad sam ušao u galeriju u Sarajevu, nisam ni znao kako se zovu. Samo sam rekao gospođi: 'Dajte mi one boje što čovjek slika na moru pa trlja rukom', a ona kaže: 'To su pastelne.' Tako mi je za početak dala manji komplet da probam, i tako malo po malo... Imam prvu sliku, prašnjavu, nikad je nisam ni uokvirio. Tu sliku sada uporediti s ovim je velika razlika. Sve mi je samo nadolazilo i, evo, vidi se napredak bez ičije pomoći", objašnjava Muratović.

Prodaja mu nije najbitnija, a svu zaradu iskoristi da popravi budžet i kupi sebi novi pribor, bojice i uokviri slike.

"Bila je jedna osoba koja je me je pitala da li bih radio po narudžbi. Međutim, evo, recimo ova slika Mostara, ja takvu sliku jednom uradim, ja više nju ne radim. On je vjerovatno htio neku komercijalu, da ja naslikam, a on proda i onda uslijedi potražnja za tim, ali nisam ja aparat. Ja mogu samo jednom nacrtati sliku, ne želim više ponavljati istu", kazao je Bubby.

Prvu izložbu, koja je bila ogromno iznenađenje za njegove kolege, upriličio je prije četiri godine u svečanoj sali rudnika u kojem radi i to na Dan opštine. U tome su ga podržali svi, a posebno direktor RMU Breza, koji mu je ponudio svu potrebnu pomoć oko organizacije.

"Od izloženih 30 slika, prodao sam 26, što je za mene bilo iznenađujuće. Ljudi su otprilike znali da ja nešto šaram, ali me nikada nisu vidjeli, posebno dok sam radio na proizvodnji uglja", prisjeća se Ešref.

Nakon te, pa još jedne izložbe u svojoj Brezi, došlo je na red Sarajevo. Kako kaže, oduvijek je sanjao da se predstavi sarajevskoj publici, a taj mu se san i ostvario u decembru 2015. godine u Art kući sevdaha.

"Rekli su mi da donesem slike da ih vide. Vjerovatno su mislili da je neka škrabotina, pogotovo kad sam im rekao da sam rudar, a kritike su bile jako pozitivne. Želio sam i, eto, to sam ostvario, jer ipak, Sarajevo je Sarajevo. Mada i ovdje ima ljudi koji se bave ovim i slikaju, ali ja sam želio samo Sarajevo i to sam ostvario", kazao je Muratović.

Želja mu je da ponovo održi izložbu u Sarajevu, kako kaže, u nekoj poznatoj galeriji, a u međuvremenu će nastaviti slikati i izučavati nove tehnike.

"Ja ću ovo raditi dokle god mogu, dokle god me oči služe. Ne moram nijednu sliku prodati. Neko ulaže u sportske hobije, ribolov... Na 15 dana mogu izdvojiti i sebi priuštiti jedan okvir, pa nek stoje nek se sabiraju, slika je uvijek fin poklon", poručio je Muratović čije slike odišu životom, harmonijom, spokojem, a inspiraciju najčešće nalazi u prirodi, obliku ljudskog tijela, tracionalnoj bosanskoj arhitekturi, i interpetira ih pažljivim odabirom boja.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije

Podijeli članak