Ekskluzivni intervju: Almer Imamović

Na koncertu Sarajevske filharmonije u petak 30. oktobra imat ćemo rijetku priliku da uživo slušamo jedan koncert za gitaru - bit će to poznati koncert Aranjuez Joakina Rodriga, koji će uz dirigenta Philla Simmonsa, kao solista izvesti Almer Imamović.

To je i povodo razgovora sa ovim gitaristom koji je svoje školovanje započeo u Sarajevu kod profesorice Mile Rakanović, a danas je umjetnički direktor i voditelj odsjeka za gitaru na South Pasadena Music Center and Conservatory. Recimo i to da Almer sa svojom suprugom Jessicom Pierce djeluje i kao duo Almanova (www.almanovaduo.com), a u tom sastavu objavili su tri albuma, od kojih je jedan nagrađen kao izbor američke kritike.

RadioSarajevo: Koncerti za gitaru i simfonijski orkestar nisu toliko česta pojava u klasičnoj muzičkoj literaturi. Do sada ste svirali sa još nekim simfonijskim orkestrima - kakva su vaša iskustva u tom smislu i koja ste djela do sada izvodili?
Imamović: Jedan od razloga da krenem na studij gitare je bio i to što ću jednoga dana svirati s orkestrom. To je prelijep doživljaj. Svirao sam sa Dejtonskom filharmonijom, sa Stivers filharmoničarima i uglavnom je to bio Rodrigov koncert Aranhuez.

Možda je jedan od razloga što smo se i u slučaju Sarajevske filharmonije odlučili za to je komplicirana procedura iznajmljivanja nota za neke druge koncerte. Za ovaj koncert se mogu nabaviti note za cijeli orkestar.

Aranhuez je san svakog gitariste, ima prelijepu orkestraciju i prelijepu ulogu gitare. To je remek djelo prošlog stoljeća. Po jednoj BBC-jevoj anketi, ovaj koncert je najslušanije djelo umjetničke muzike iz perioda od zadnjih 100 godina.

Iza ovog djela krije se kompozitorova osobna tragedija. Naime, 1938 godine on je započeo pisati koncert, a njegova supruga je trebala da se porodi. Nastale su komplikacije i dijete je bilo mrtvorođeno. Te noći, dok su se ljekari borili za život Rodrigove supruge, on je napisao upravo drugi stav. To je dakle molitva, razgovor i bijes na Boga, kao i njegovo odnos prema čitavoj situaciji. To sam naučio od Peppe Romera koji je bio Rodrigov prijatelj.

RadioSarajevo: Da li pripremate još neko koncertno djelo s orkestrom?
Imamović: Ja uvijek u rukavu imam Tedescov Concerto koji mi se jako sviđa, kao i Vivaldijev koji sam svirao sa London Mozart Players.

Ono što za mene predstavla životni san je Serenada Malcolma Arnolda – izvanredna simfonijeta u trajanju od nekih četrnaest minuta, kao i Concerto Lea Browera.

Naravno da bih volio svirati i druge koncerte, ali je veoma komplicirano pronaći i iznajmiti note za cijeli orkestar. Takođe, situacija sa publikom nije baš najsjajnija, a da biste pribukli publiku, morate im ponuditi popularna djela. Ista je situacija i sa violončelom – oni iz sličnih razloga najčešće sviraju Dvoržaka.

RadioSarajevo: Susreli ste se sa dirigentom – kakvi su prvi utisci sa probe?
Dirigenta sam upoznao u februaru kada je prisustvovao koncertu našeg dua AlmaNova. Dobro se razumijemo pa mislim da će koncert biti izvanredan.

RadioSarajevo: Studirali ste kod sarajevske profesorice Mile Rakanović, koja je odgojila mnoge generacije gitarista. Nakon što ste počeli studirati kod nje, dobili ste stipendiju za Pariz. Kakve ste gitarističke temelje ponijeli sa sobom?
Imamović: Ja bih se htio zahvaliti mojoj dragoj profesorici od koje sam, kao i mnoge druge moje kolege, dobio ogromno znanje i podršku. Za ilustraciju onoga koliko smo mi znali i naučili ovdje i koliko je sarajevska škola poznata, ne samo na Balkanu nego i u svijetu, ispričat ću šta mi se desilo na prijemnom u Parizu.

Dao sam komisiji spisak dugačak dvije A4 strane – bile su to kompozicije koje sam spremio za prijemni, a na dodatne dvije strane je bilo još naslova koje sam presvirao tokom školovanja u Sarajevu. Profesor nije mogao vjerovati. Počeo se šaliti sa mnom – uperi prstom u neki naslov, a ja počnem svirati. Tako sam svirao nekih desetak minuta i oni su me primili, a istovremeno mi organizirali solistički koncert u Parizu.

Mi smo u Sarajevu zaista imali izvrsnu školu – naša tehnika je bila dobra, naše znanje ogromno, kao i literatura koju smo svirali.

Ja ne vjerujem da se na zapadu toliko pažnje posvećuje gitari kako je to bilo u Sarajevu. Naš sistem školovanja u srednjoj školi je u tom smislu bio bolji – puno smo više pažnje posvećivali osnovnoj struci.

RadioSarajevo: Vaša naobrazba okrunjena je studiranjem kod Pepea Romera i Scotta Tennanta. Koliko ste naučili od ovih svjetski poznatih virtuoza?
Imamović: Puno. S obzirom da je moja ljubav, Jessica, živjela u Los Angelesu, odlučio sam se da poslije magistarskog studija u Wellsu krenem na USC (University of Southern Calliformia) na kojoj je Thornton School of Music, koji je jedna od najboljih muzičkih škola u Americi. Tu sam primljen na postdiplomske studije kod Scotta Tennanta. Pepe Romero je legenda gitare a Tennant je novi kralj gitare u Americi. On je izuzetan čovjek i professor.

Kada ste na tom levelu među izabranima, onda je vaš napredak ostvariv onoliko koliko vi želite da bude. Kada vi sjedite sa Pepe Romerom vama više ne trebaju skale i arpeggia, savjeti kako da svirate – vi učite finesse, vi učite trikove od najvećioh šampiona. Veoma važne teme za mene su bile prstomet i to kako pristupite kompoziciji.

Od Romera sam puno naučio o umjetnosti, fraziranju, a posebno sviranju Rodrigovih i inače španskih kompozitora. Od Scotta sam dobio teničku čistoću. On je jako pedantan i čist svirač kod kojeg svaka nota teži miloion. Sa obojicom sam ostao prijatelj i družimo se.

RadioSarajevo: Koliko je u Americi, gdje živite, gitara cijenjen instrument? Da li koncertirate često?
Imamović: Mislim da je gitara mnogo prihvaćenija u BiH, bar tako je bilo prije rata. Američka publika razlikuje više vrsta gitara – ono što je sviram je „Spanish guitar“. Oni poznaju „Blues guitar“, „Finger Style“… Što se tiče klasične gitare, zvijezde kao Pepe i Scott imaju posjećene koncerte. Amerika je u svom načinu prihvatanja muzike veoma otvorena, što pokazuju brojni kompozitori koji tu žive i stvaraju, ali i veooma konzervativna. Recimo da vole španski repertoar, ali ranu muziku ili barok baš i ne. U New Yorku ili u Kaliforniji je drugačije, ali u unutrašjosti su prilično konzervativni.

Sreća je pa imaju razne organizacije i mnoga gitaristička društva koja pomažu propagiranju gitare. U zadnje vrijeme tu su i novi načini studiranja gitare. U mojoj školi sada može da se izučava klasičnu ili jazz ili pop gitaru.

RadioSarajevo: Da li sa Jessicom izvodite savremena djela? Pretpostavljam da vaši prijatelji kompoziroti skladaju za vas.
Imamović: Mi imamo puno prijatelja koji su kompozitori i dobili smo puno kompozicija. Raditi sa kompozitorima je divno ali iscrpljujuće. Potrebno je inenzivno surađivati s njima ukoliko ne znaju svirati gitaru, jer u protivnom morate sami raditi na prstometu, a često se neki akordi ne mogu odsvirat. To su obimna i kompleksna djela i nije ni malo jednostavno pretočiti nečije zamisli u logičan prstomet na gitari. Petnaestak kompozicija trenutno čeka na reviziju.

Međutim Jessica i ja smo se odlučili da sami radimo i stvaramo svoje kompozicije. Naš ansambl Almanova spada u žanr classical crossover, koji je veoma popularan u Americi. To rade i Yoyo Ma, Los Angeles Quartet… Na prvom albumu smo obrađivali sevdalinke, a na drugom tradicionalne i narodne pjesme iz Makedonije.

RadioSarajevo: Osim klasične gitare, svirate i električnu, flamenko gitaru, mandolinu... Kako, zašto i kada ste počeli izlaziti iz okvira klasične gitare? Da li su za vas ti transferi bili tehnički zahtjevni?
Imamović: Ja sam oduvijek uz klasičnu gitaru svirao i električnu. Još dok sam živio u Foči, svirao sam u hard rock grupi Nostradamus i električna gitara mi je nešto uobičajeno i danas. Jedino je bitno da ta dva instrumenta ne sviram u istom periodu. Dakle, ako par mjeseci sviram električnu, onda neću svirati klasičnu – zbog tehnike.

Flamenko gitaru sam izučavao u Parizu, a tamo sam i svirao u flamenko grupi. Svirajući sa špancima naučio sam dosta trikova. U Engleskoj su me prijatelji Grci naučili da sviram buzuki i juras, pa smo svirali tu muziku u grčkom restoranima. U Americi imam bend sa kojim sviramo „naše“ pjesme.

Za svoj zadnji film sam morao da naučim charangue, kubanski tres i mandolinu.

RadioSarajevo: Taj filmski angažman je nedavno realiziran. Radi se o komercijalnom filmu From Mexico With Love. Kako je došlo do suradnje s kompozitorom?
Imamović: John Frizzeli je poznati kompozitor filmske muzike koji je radio npr. muziku za film Alien. Do mog imena je došao putem preporuke prijatelja. Pozvao me telefonom i pitao da li mogu da sviram to i to… naravno da sam rekao da mogu.

Noć prije odlaska u studio dobio sam mp3 i preslušavao – a onda je počela seansa snimanja. Od mene se očekivalo dosta improvizacija na zadate elemente i bilo je tu mnogo posla. Morao sam odlučiti koji žičani instrumenti će se koristiti na kojem dijelu partiture, a sve sam dionice morao sam odsvirati. Svaki od tih instrumenata se drugačije štima, pa je bilo je potrebno dosta koncentracije. Film je već imao svoju premijeru i posebno mi je drago da ima puno gitare u finalnoj verziji.

RadioSarajevo: Zanimljivo je da i vi, a i vaša supruga Jessica imate svoje sponzore instrumenata.
Imamović: Jessica je tokom studija upoznala Sankyo flautu i od tada je taj proizvođač sponzorira instrumentima. A moja gitara je Kenny Hill – priča oko toga je veoma zanimljiva.

Naime, Kenny Hill je majstor gitare iz Santa Cruza. Jednom prilikom sam osvojio njegovu gitaru kao nagradu i od tada smo prijatelji. Međutim obojica imamo mnogo problema s leđima, pa ponekad ne možemo svirati. Tako je Kenny smislio način sviranja klasične gitare stojeći. Prototip takve gitare sam dobio od njega. Tijelo gitare u gornjem dijelu je donekle suženo, kako bi ruka mogla normalno da pada, takođe je vrat donekle uzvišen, kao kod violončela. Na vrhu tijela gitare postoje i dvije rupe kroz koje izlazi energija. Uglavnom, veoma moderan način gradnje gitare.

Meni taj stojeći način sviranja odgovara pogotovo kada sviram duet sa Jessicom, koja takođe stoji dok svira. Mnogo je bilji zvuk. Međutim, sada u Los Angelesu već ima sedam klasičnih gitarista koji stojeći sviraju.

RadioSarajevo: To će spasiti mnogu djecu od iskrivljenja kičme.
Imamović: Sigurno. Ja sada nemam više problema i mogu svirati bez prestanka tri sata. Pored toga, u muzičkom smislu se možete jako lijepo izraziti.